Inauguracija Zorana Milanovića za predsjednika Republike Hrvatske bila je, da se poslužim njegovim sloganom iz izborne kampanje - normalna! S obzirom na onu koju smo imali prilike gledati prije pet godina, za koju su, između ostaloga, morali uposliti i redatelje kakav je to spektakl bio, malo je nedostajalo i da Tarantina angažiraju, ta prije neki dan iskazana normalnost važan je korak prema naprijed. Zbilja smo ostavili dojam ozbiljne, kulturne europske države.
Da nisam znao kako gledam Novu TV i da je o nama riječ, pomislio bih da preko antene hvatam neke skandinavske kanale na kojima novoizabrani predsjednik upravo preuzima dužnost. Nadam se samo da će ta razlika u inauguracijama naše bivše predsjednice i aktualnog predsjednika biti jednaka razlici u izvršenju od naroda povjerenog im mandata. Za sada, čini mi se, nema nikakvog razloga da se u to sumnja jer vrijeme je zbilja učinilo svoje i pred nama sada stoji jedan sasvim novi Zoran Milanović. Potvrdili su to i oni emotivni trenuci kojima smo svjedočili tijekom inauguracije kada je zagrlio svoju suprugu i svoju majku. Ovaj drugi zagrljaj, s mamom, bio je posebno emotivan s obzirom na sve obiteljske tragedije koje su im se tijekom protekle godine dogodile pa je ta iskazana nježnost između sina i majke bacila jedno skroz drugo svjetlo na njega.
Njegov govor također je bio dobar. Mnogi su ga uspoređivali s onim koji je održao u izbornoj noći, a koji je zbilja bio nadahnut pa su zbog toga ovaj djelomično i kritizirali, ali za to nije bilo nikakve osnove jer je ovaj govor bio u skladu s cijelom svečanosti i sve drugo bilo bi neprimjereno. Bez patetike, lažnog domoljublja i općih mjesta, a s puno više naglaska na kulturi koja je u društvu, a pogotovo u svim dosadašnjim inauguracijskim govorima poprilično zapostavljena. Bio je to jedan moderan govor upućen svima koji žive u Republici Hrvatskoj, ali i onima za koje se nadamo da će se jednog dana vratiti.
Osim toga, u tom ni desetominutnom govoru dotaknuo se i jedne od najvažnijih tema za cijeli planet, koje se u predizbornoj kampanji nitko nije dotaknuo: klimatskih promjena. Po tom pitanju, rekao je, nema interpretacija - postoji samo istina! Stih Ekatarine Velike na kraju, složit će se svatko tko više voli imati rokera za predsjednika nego nekog turbofolkera ili, što ja znam, udarača štapićima, bio je trešnja na šlagu svega do tada viđenog... Ono, međutim, što je nakon inauguracije postalo glavna tema, pa je po mnogima i ukrala show samom Milanoviću, to je Josipa Lisac i njezina izvedba hrvatske himne uz klavirsku pratnju Zvjezdana Ružića. Plenković je za vrijeme te izvedbe malo uzdahnuo, zamalo zijevnuo te zakolutao očima koliko mu je bilo dosadno, a ljudi diljem world wide weba nisu bili ni približno tako suzdržani kao naš premijer.
Komentari su se kretali od toga da je počinila veleizdaju, oskvrnula državni simbol i da je treba spremiti u zatvor ili, eto, neku drugu instituciju, sve do onih najradikalnijih da bi bilo bolje da je himnu otpjevala čak i Kolinda Grabar-Kitarović. Moje je mišljenje da, slično kao o klimatskim promjenama, kako je novi predsjednik dobro primijetio, tako ni kod Josipe Lisac ne bi trebalo biti nikakvih interpretacija, već samo istina. To je, naime, jedna istinska diva, glazbena ikona i legenda hrvatske glazbe koja je himnu izvela na takav, samo njoj svojstveni način, na kojemu joj svi skupa možemo biti samo zahvalni.
Bio je to jedan zbilja magičan trenutak na Pantovčaku zbog kojega je cijela ova inauguracija dobila jednu sasvim drugu, umjetničku dimenziju. Da ju je izvela bilo kako drugačije, ili ne daj bože onako konvencionalno, ratnički kako se inače izvodi, to bi zbilja bilo veliko razočaranje, a ovako je to bilo - poslužit ću se ponovno tim prikladnim sloganom - normalno. (Barem kada je Josipa Lisac u pitanju). Ono što mi je bilo manje normalno i što je, nota bene, zaista ukralo Milanoviću show na inauguraciji, to je izvještavanje Mislava Bage za Novu TV. Čovjek je bio uzbuđen kao da on postaje predsjednik države. Dok je prepričavao Milanovićev govor za gledatelje Nove TV koji su se možda naknadno uključili u prijenos, sav je treperio od euforije.
U jednom trenutku, dok je nešto tumačio, pomislio sam da će iskočiti iz TV ekrana! Njegovi izrazi lica, nadalje, tonaliteti, opaske i komentari između citata sadržavali su više energije i emocije od samog govora novoizabranog predsjednika. Šteta što ga kamera nije snimila i kada je Milanović zagrlio svoju majku jer, sasvim sam siguran, Bago tu nije uspio suzdržati suze... TV ružu ipak mu dodjeljujem jer, eto, u svoj toj inauguracijskoj normalnosti jedan ovakav pretjerano uživljen reporterski nastup bio je upravo ono što je nama kao gledateljima trebalo.
Evo opet lijevicarska demokracija, svatko ko kritizira izvedbu i kome se ona ne svidja je klerofasist i seljacina, jer oni su moralna vertikala, tko nezna za ekaterinu veliku a slusa drugu vrst glazbe a ne muzike je fasist, kao sta su bili oni deckiniz HOS a kojim su tek danas kosti nadjene kod vukovara, a dali su zivote da izvuku civile iz grada, ali oni nisu slusali ekaterinu ...