Josipović je novi Račan, TBF nova Azra, a ja nova Veljača

Seriju "Kud puklo da puklo" po emisiji u prosjeku gleda oko 750.000 gledatelja.

Sa stanovnicima Oštrovca dijelimo radosti i spletke, ljubavi i prepirke, a ničega ne bi bilo da nije bilo pisca Vlade Bulića.

– Mirna Miličić i ja smislili smo koncept i likove... Ideja je bila da to bude serija koja se bavi odnosom sela i grada, što se u Hrvatskoj pokazalo kao format koji funkcionira. Uzeli smo stvar u svoje ruke i razradili scenarij – kaže Bulić. Seriju, kaže, prati, i na veliko radi na scenariju za njenu drugu sezonu. No otkrio nam je i ponešto o sebi, ali i svojim planovima da Hrvatska dobije svoju verziju serije "Kuće od karata".

:: Jeste li zadovoljni kako je vaša zamisao pretočena u seriju?

Zadovoljan sam, i to jako. I više od očekivanja. Pogotovo zato što se snimala brzim tempom i u velikom broju epizoda. U tom procesu bitnu je stvar odradio kreativni producent Goran Rukavina, s kojim sam surađivao i na "Lozi". Nisam radio s puno redatelja, ali od mogu reći da smo kliknuli. Čovjek jednostavno zna pročitati scenarij. K tome su i glumci odlični i jedno plus drugo plus treće... jednako uspjeh.

:: Koliko pisaca trenutačno radi na pisanju scenarija nove sezone?

Ekipa je pisaca vrhunska i ovaj posao bez njih ne bi bio izvediv. Na njemu radi 15 ljudi. Njih petero ih sa mnom smišlja i postavlja radnju. Od toga se rade scenosljedi koji idu na raspisivanje dijalogistima, a njih je desetero. Na kraju sav materijal ide k Mirni na finalizaciju. Upravo ona odrađuje lavovski dio posla jer dijalog je jako specifičan, pogotovo za komediju u kojoj on zna otići u digresije. A tu su i monolozi koji nisu toliko vezani uz radnju, ali daju životnost, humor i šarm.

:: Koji vam je lik iz serije najdraži?

Sveto Tepavac. Ali prije svega zahvaljujući tome kako ga je Žarko Radić odigrao i što mu je on dao. Sveto je u početku zamišljen kao malo ljiga, malo negativac, a Žarko mu je glumom unio toliko života da, kada uđe u kadar, ne mora ništa ni reći, a već vam je smiješno.

:: A koji lik iz serije ima potporu u stvarnosti?

Josip. Uzor mu je moj prijatelj koji svaku stvar zna popraviti. On je moj seoski Nikola Tesla.

:: Hoćemo li ostati bez nekog lika ili dobiti nove u novoj sezoni?

Neki moraju otići, a novi doći, ali ne smijem o detaljima.

:: Čujete li još da vas zovu novom Jelenom Veljačom?

Čujem, i ne ljutim se, ali eto, to su mediji. Zapiknu se za jedno ime koje je navodno simbol nečega u nekom trenutku i nema uzmicanja. Tako je TBF jedno vrijeme recimo bio nova Azra, pa sam ja nova Jelena Veljača, a Josipović novi Račan. Ali tako to ide i nemam što reći.

:: Imate li savjet za nekoga tko se želi okušati u pisanju scenarija?

Za dobar scenarij tehnički vam trebaju dobri karakteri, dobar zaplet i zanatsko znanje. To su tri sastojka bez kojih ne ide. Moja prva serija bile su "Bitange i princeze". Do tada sam već imao izdane tri knjige od kojih je jedna bila za hrvatske prilike megahit. Tražili su dijalogista, pozvali me na test za novu sezonu, prošao sam i počeo pisati dijaloge. Uslijedila je "Mamutica" i tako je sve počelo.

:: I prije serije "Kud puklo da puklo" radnju serija ste smještali u male sredine.

Porijeklom sam iz sela blizu Omiša, sa samo 200 ili 300 stanovnika, u kojem sam živio prvih deset godina života. Taj milje dobro poznajem. To je milje koji možeš poznavati toliko da mu možeš uhvatiti dušu. Gradu se ne da uloviti duša jer ne možeš znati milijun ljudi. Ako pišeš o gradu, pišeš o uskoj skupini svojih prijatelja. Uglavnom, bolje se snalazim s manjim sredinama, a pogotovo na relaciji Dalmacija – Zagreb. Naime, Zagreb je dosta hermetičan, u njemu se radnja većinom, da tako kažem, odvija u glavi. Depresije, emocije, intelektualiziranje... malo toga ide van. Dok je u Dalmaciji što na umu to na drumu pa u četvrtom koraku svađe šaka leti u glavu. Sve je vizualno zanimljivije.

:: Pomišljate li se iz Zagreba vratiti živjeti u Split?

Svi Dalmatinci u nekim godinama počnu o tome razmišljati. I ja sam u tridesetima i na pragu tog doba i takve ideje mi se sve češće vrte po glavi. Svi znamo za tu dvojbu. Dođete dolje na ljeto, bacite pogled na more, popijete kavu na rivi i pitate se "što radim gore na kontinentu". Ipak, poslije dva mjeseca pobjegneš natrag u Zagreb jer ovim se poslom ne možeš baviti u Dalmaciji.

:: Pa pisati se roman može bilo gdje. Zar ne?

Roman da. Ali pisanje romana je u Hrvatskoj postao hobi. To je nešto čime se možete baviti samo ako si možete priuštiti godinu dana života bez prihoda.

::Kako, dakle, žive pisci, a kako scenaristi u Hrvatskoj?

Najbanalnija usporedba... Za jednu epizodu dramske serije, ne govorim o seriji "Kud puklo da puklo" ili o sapunicama s puno epizoda jer za njih se tarifa drugačije računa, pisac će dobiti između 15 i 20.000 kuna neto. A za moj roman "Putovanje u srce hrvatskog sna", koji su kritike hvalile i koji je za naše prilike prodan u odličnih 2000 primjeraka, zaradio sam pola jedne epizode dramske serije. Roman sam pisao četiri godine, a jednu epizodu, uz pripremu, radim oko tjedan do dva. Pa računajte.

:: Na literarnoj ste sceni deset godina... Bilo je tu poezije, romana, blogova... Koja vam forma najbolje leži?

Najdraža mi je bila "Pušiona". To je bila kombinacija bloga i kolumne. Dobiješ ideju, razviješ tezu u dvije ili tri anegdote i napišeš dvije kartice teksta. Pravo opuštanje uz jutarnju kavu i cigaru.

:: Jedno ste vrijeme pisali pod pseudonimom Denis Lalić. Kako i zašto je 'preminuo' taj alter ego?

Bilo mi ga je pun kufer. Četiri godine radiš jedno te isto, u mentalnom si prostoru s jednim likom i zasitiš se. Tada sam bio u ranim dvadesetima, mlad, lud i blesav i u jednom momentu sam shvatio da je taj period života završio.

:: Koje inozemne serije gledate i jesu li doista postale bolje od filmova?

Hollywood je posljednjih godina postao platforma za testiranje novih tehnologija. Okrenuo se klincima jer su oni ostali jedina publika koja još ide u kino. Forsiraju se 3D fore i spektakl. Umorilo me to jurcanje i destrukcija. Sve ozbiljnije teme počele su se seliti na televiziju. To je počelo sa "Sopranosima". Uglavnom, klasici su "Na putu prema dolje", "Žica", "Kuća od karata" i "Generation Kill" i to i gledam.

::Kada ćete napisati scenarij za domaću političku seriju, nešto nalik "Kući od karata"?

Ne volim politiku kao takvu, ali volim je promatrati. Volim vidjeti da je političkim karakterima dan život koji se ne vidi u novinama. Uglavnom, ima ozbiljnijih novinara u Hrvatskoj s kojima bi scenaristička suradnja na nekoj takvoj seriji bila genijalna. Čekam takav projekt, o politici, kriminalu vezanom uz politiku... ali da ima mesa jer bez znanja pozadine tih ljudi sve bi završilo na plošnim likovima i onome što vidimo u medijima. Zanima me, recimo, što Bandić, Karamarko ili Milanović rade kad dođu doma, što jedu, kakvi su prema kućnim ljubimcima, s kim i o čemu razgovaraju. Recimo, prijatelj mi je ispričao kako je poslije razgovora s jednim našim tajkunom završio kod njega doma. Vozili su se u bijesnim automobilu, ušli u ludu garažu sa šest nadzornih kamera, liftom se odvezli direktno u stan od 500 četvornih metara i sjeli, a ovaj otvara frižider i unutra samo hrenovke. I sjede oni tako i pričaju o tko zna čemu, a jedu hrenovke. To je to. Kada političare pratiš samo u medijima, oni postaju simbol i gube ljudsku dimenziju, a mene zanima tko su u privatnom životu.

>>Novi televizijski trend: Traže se domaći sadržaji

>>Zgodni glumac iz serije 'Kud puklo da puklo' ponovno je slobodan!