oško Lokas posljednjih 20 godina pravi je sinonim za kvizove. Godinama je vodio i uređivao omiljeni “Upitnik”, gledali smo ga u kvizovima “Diplomac” i “Izazov”, a posljednje tri godine uređuje i vodi “Šifru”, koju četvrtkom gledamo na HRT-u. Iza njega su dva braka, s Ivanom Silom i Natašom Janjić, a posljednje tri godine u vezi je s trogirskom manekenkom Jelenom Katarinom Kapom, koja je od njega mlađa 20 godina. Lokas je četverostruki dobitnik Večernjakove ruže, a sve četiri nagrade osvajao je u doba najveće popularnosti “Upitnika”, od 1998. do 2001. godine.
U kolekciji imate četiri osvojene Večernjakove ruže što vas svrstava među rekordere. Kako ste vi tada doživjeli osvajanje te nagrade?
Prvi put osvijestio sam što znači Večernjakova ruža godinu ranije, 1997., kada sam bio pozvan kao gost na dodjelu i to je bilo, ako se ne varam, u Kerempuhu. Sjedio sam u prva četiri reda i gledao kako gospodin Oliver Mlakar prima nagradu za TV lice. Dok sam gledao dodjelu, bilo mi je nezamislivo da ću sljedeće četiri godine i sam stajati na sceni sa svim tim ljudima i osvajati nagrade za isto to TV lice.
Sama činjenica da je prije mene to osvojio Oliver Mlakar, a nakon mene Tarik Filipović nekako me danas raduje jer sam u povijesti dodjele Ruže na sceni bio s velikim ličnostima showbiza i televizije. U to vrijeme “Upitnik” je bio odličan kviz i nekako se poklopilo da smo od 1998. do 2001. uspjeli zainteresirati javnost i skrenuti pozornost na meni i danas omiljeni format. Večernjakova ruža bila je prestižna nagrada, a tako je i danas. Čestitke svim budućim nominiranima i dobitnicima.
Zanimljiva je anegdota da vam je Ruža dodijeljena na aerodromu. Kako je to izgledalo?
Posebno mi je draga Ruža koju sam dobio na zagrebačkom aerodromu. Nekako je redakcija Večernjaka doznala da putujem u London i gospodin Branko Vukšić prišao mi je dok sam bio na “check inu”. Gledam, ne shvaćam što se događa, a sve se snima. Godinama prije toga bilo mi je jako fora kako se ljudi na dodjelama javljaju preko velikog LED ekrana na raznim uručenjima te pozdrave sve prisutne u dvorani. Eto, jednim udarcem i nagrada i javljanje. Vrh.
Posljednjih 20 godina postali ste svojevrsni sinonim za kvizove. Odakle ta ljubav prema kvizovima?
U kvizove i game show formate lako se zaljubiti. U televizijskoj povijesti oni su jedna od najstarijih formi i mnogi od tih formata traju i dan-danas. Počelo je, naravno, “Brojkama i slovima” i “Kviskotekom”. Bilo je tu još odličnih formata, ali odnekle morate krenuti zaozbiljno. Onda vam u jednom trenutku postanu dostupni i strani formati i otkrijete nevjerojatno blago formata koji postoje daleko od naših očiju. Korak po korak, kako ulazite u taj svijet, “ovisnost” postaje sve prisutnija. Krenete i sami stvarati baš kao što se klinci u to vrijeme igraju nekih fiktivnih svjetova, vi se među ostalim igrate propitivanja nečijeg znanja kroz različita pravila. Shvatite vrlo brzo da je jedan jedini scenarij u kvizovima, a to su pitanja. Da postoje različita pravila za različite kvizove i da je to baš dobro, ali pobjeđuju najčešće najjednostavniji. Da je voditelj bitan. Da nisu svi formati uspjeli na svim tržištima i onaj posljednji – da trebate stvarati. Imao sam tu sreću da sam radio na razvoju i produkciji stranih licencija, ali i da sam s različitim ekipama stvorio i nekoliko autorskih projekata.
“Upitnik” je bio svojevrsna inovacija na televiziji. Prikazano je čak 1815 emisija. U čemu je bila tajna njegove uspješnosti?
Interaktivnost (govorimo o 1997. godini), jednostavnost, spontanost, brzina, direktnost i išao je uživo. Drugim riječima, danas je to normalno tako da bi “Upitnik” komotno mogao naći svoje mjesto u bilo kojem televizijskom programu i danas.
Svi još dobro pamtimo vašu ležernost u vođenju. Nedostaje li vam to da u studiju odjednom bacate papire po zraku?
Apsolutno. Ove sekunde bih rado opet uletio u tih deset minuta i pobacao sve one papire i olovke.
Nakon “Upitnika” uslijedio je “Diplomac” koji je bio zanimljiv igračima, ali ne i gledateljima. Mislite li danas da ste ga trebali drukčije osmisliti?
Od temelja (smijeh). Kada smo stvarali “Diplomca”, mi smo si zacrtali stvaranje društvene igre za znalce koji se podjednako moraju snalaziti u različitim pravilima različitih igara i onoga zbog čega su se i prijavili, a to je pokazati koliko znaju. Time smo postali jako interesantni igračima, a nismo bili ni svjesni da, ako nema gledatelja koji sa zanimanjem prate što se događa, onda nema ni televizijskog formata. Nekad jednostavno nije lak proces spajanja društvene igre i kviza i obratno. Neki su formati specifični samo za jednu vrstu upotrebe. Mislim da smo s “Diplomcem” napravili vrlo dobru društvenu igru i samo dobar kviz, nikako odličan.
Posljednjih godina bavili ste se produkcijom, a onda je stigla “Šifra”. Zašto je toliko vremena prošlo do vašeg povratka na TV ekrane?
Najlakše bi na ovo pitanje bilo odgovoriti da mi je današnja pamet, a ono vrijeme, a to bi bilo suludo. Jednostavno je nemoguće u ono vrijeme bilo imati ove spoznaje. Nekoliko odličnih odluka, dosta loših poteza u životu i sve se okrene naopako. “Šifra” je neki izlaz iz jednog začaranog kruga u kojem radite svašta, a ne napravite ništa.
“Šifra” je na početku bila kritizirana, a sad je, čini se, ljudima ušla pod kožu. Neke ste sitne stvari i mijenjali u hodu. Koliko ste zadovoljni dosadašnjim sezonama “Šifre”?
Točno je tako kako ste rekli. Prva godina bila je mala porođajna muka i bila je u prvoj sezoni dobar kviz. U drugoj i trećoj, kada su sve stvari sjele na svoje mjesto, intervenirali smo na ključnim mjestima, to su odmah i gledatelji prepoznali. Mislim da je danas “Šifra” vrlo dobar kviz. Nedostaje mu još jedan mali dio koji nismo uspjeli implementirati, a donio bi potpuni preokret u samoj igrivosti. Ono što je ključno za svaki format jest broj emisija u jednom tjednu. Danas stvarno mora biti veliki spektakl sa suludo visokom nagradom da ide jednom tjedno. Game show formate lakše je jednom tjedno voziti jer imaju potpuno drukčiju filozofiju. Kvizovima treba broj emitiranja. To jedino pomaže u bržem privikavanju gledatelja na nove igre, pravila i model pitanja. Minimalno dva emitiranja tjedno i ne treba robovati starim televizijskim shemama u kojima postoji dan za kviz. Ne postoji.
Kako biste vi prošli kao natjecatelj na “Šifri”?
Ispadanje u drugom krugu 30 posto šanse. Otvaranje pitanja trećeg kruga 50 posto. Onih 20 posto ostavljam za rizik i odluku idem li dalje ili ne.
Nekad se vidi da se jedva suzdržavate da natjecateljima ne kažete točan odgovor. Kako inače pristupate natjecateljima, koje su metode oslobađanja od treme?
Otkako se bavim kvizovima, nastojim uvijek biti na strani natjecatelja, naravno onoliko koliko mi pravila dopuštaju. Pomažem, koliko smijem, kada vidim da odgovori koje natjecatelji nude ne odgovaraju znanju koje imaju. Vraćam ih na pravi kolosijek, a to mislim da im i treba. Nije lako biti natjecatelj. Tu blokadu kad sjednete na stolac preko puta voditelja neki prođu vrlo teško. Moje pravilo prije nastupa svakog natjecatelja je da se malo upoznam s njim kako bi vidio da su ovdje dobrodošli. Cijela ekipa HRT-a tamo je zbog njih. Nekima uspijemo usaditi povjerenje da su u sigurnim rukama, ali nekima i ne. Za sada imam uspjeha više u ovome da se osjećaju ugodno i da znaju da smo mi pouzdani skretničari u njihovu nastupu.
Kada smo razgovarali zadnji put, rekli ste mi da imate još puno ideja za nove kvizove. Hoćemo li uskoro vidjeti neku od realizacija tih ideja?
Trenutačno su tri formata gotova. Jedan je dnevni kviz znanja, jedan je dnevni Gameshow i jedan je mali format od desetak minuta. Svi su gotovi i nadam se da ću ih u višegodišnjem periodu ispred nas i realizirati.
Što je drugim idejama? Imali ste zanimljivu ideju za Late night show... Radili ste i “Dvornikove”. Mislite li da bi se mogla napraviti slična priča o nekoj drugoj poznatoj obitelji?
Late night nam je svima zanimljiv kada ga gledamo na stranim, pogotovo US formatima. Kada ga radimo ovdje, ne uspijevamo pogoditi neke ključne elemente. Štedimo na najbitnijoj stavci, a to su scenaristi i njihov broj te budžet za neke stvari bez kojih je Late night nezamisliv. Mislim da nama treba neki derivat. Ne znam koji točno, ali me proganja upravo ta ideja. Što se “Dvornikovih” tiče, na našoj sceni vidim jako puno zanimljivih ljudi, ali ne vidim nikoga tko s toliko iskrenosti i otvorenosti može progovoriti o svojem životu kao tada Dino, Danijela i Ella. Jedno genijalno iskustvo koje, nažalost, više nikada nećemo moći ponoviti.
Koji je po vama najbolji kviz-format na svijetu?
Jeopardy!
Rođeni ste u Zagrebu, no Raslina, rodno mjesto vašeg oca, također je vaš dom. Smatrate li se i Dalmatincem?
Dalmatinski Zagrepčanin. Rođen u Petrovoj, a sva rodbina iz mjesta u okolici Šibenika (Raslina i Rupe). Dite s mora rođeno u prekrasnom gradu ispod Sljemena. Rekao bih rado na Savi, ali nikako da oživimo ideju da smo mi grad na rijeci koju uopće ne koristimo.
Već ste tri godine u vezi s Jelenom. Premda su na početku vaše veze mediji često spominjali razliku u godinama, čini se da vam to nije nikakav problem jer ste očigledno u stabilnoj vezi...
Kako da vam odgovorim na ovo pitanje, a da ne ponovim nešto što je vjerojatno Jelena morala objašnjavati tisuću puta, a što i sam već nisam rekao. Evo ovako… Jelena i ja od prvog smo dana bili potpuno okrenuti jedno drugome i pronašli smo ljubav koja traje istim intenzitetom i danas. Potpuno svjesni objektivne situacije koja nije bila na našoj strani, jedno drugome bili smo potpora u borbi za nešto u što smo vjerovali. Ta vjera dovela nas je do četiri godine veze, od toga tri godine suživota, a da nisam radio u Beogradu, danas bismo govorili o četiri godine suživota (osmijeh). Mogu li vam to suvislo objasniti? Ne mogu. Može li Jelena? To ćete morati pitati nju. Jesmo li zamišljali u svojim životima da nam je partner toliko mlađi ili stariji? Sumnjam. Jednom je Jelena rekla da nisu bitne godine koje ona nosi ili godine koje ja imam i koje čine našu razliku, već da su samo bitne godine koje provedemo zajedno. Zajedno živimo i dijelimo sve najbolje i najlošije trenutke, a to dosta govori o nama. Je li bilo lako na početku? Nama da. Ostalima, ne tako lako. Jelena je vjerojatno kao vrlo mlada i atraktivna djevojka nailazila na osudu, a mene su vjerojatno smatrali ludim (to možda još uvijek misle). I ona i ja kroz to smo prošli na različite načine i u skladu sa situacijama u kojima smo se nalazili. Na kraju svakog od tih dana shvatili smo da su to naši životi i da je riječ o našem dvorištu te da nitko nema pravo određivati naša pravila igre. Znamo da ljubav može pokrenuti rat, ali i mir. Mi vjerujemo u ovo drugo.
Kakav je Joško privatno? Što volite, a što vas nervira?
Nadam se da sam ispravan. Volim stvarati i volim izazove svih vrsta. Ne volim ljude koji, kada sjede preko puta vas, stalno govore: “Ne može!” (viva Vojko V / the best) i koji vam stalno govore o problemima, a ne o rješenjima.
Pogledajte press konferenciju Dore
Mlađe je slađe-upri rođo!