Za razliku od nekih hrvatskih glumica koje se toliko trude biti drukčije od drugih, a pritom su sve samo ne svoje, Judita Franković s tim nikad nije imala, niti će imati problema. Judita je osoba s kojom je pričati lako, družiti se lako, sanjiva, smirena, nenametljiva, odiše nevinošću i profinjenošću nekog prošlog doba za kojima smo često nostalgični. I njezin glumački put iz sjene do svjetla pozornice nije sasvim tipičan. Glumu na Akademiji nije studirala, odlučila se za komparativnu književnost na Filozofskom, na kojem uskoro planira diplomirati, u Exitu je pohađala glumački studio, radila u garderobi i marketingu da bi se mogla financirati. Za sve je, kaže nam ova 30-godišnja zagrebačka glumica, kriv njezin tata koji joj je i dao ime Judita po svojoj majci.
– Za tatu sam uvijek govorila da bi u nekim drugim životnim okolnostima bio glumac. Ima ta neka iskra života u njemu, sestru i mene često je nasmijavao svojim anegdotama i ludorijama. I mama je jednako kreativna, radi u dječjem vrtiću kao odgojiteljica, vodi ritmičku grupu. Danas se oni bolje zabavljaju nego ja, idu na fešte, proslave, rođendane. Nedavno su slavili i srebreni pir – priča glumica koja i sebi priželjkuje tako skladnu i dugovječnu ljubavnu priču.
A kad je gluma u pitanju, uz veliku upornost, na tom je polju imala i malo sreće. Prva veća kazališna uloga, ona u predstavi “Judith French” u Exitu vinula ju je u glumački vrh. U njoj je pokazala svoj talent, tijelo i strast, a rezultati pritom nisu izostali. Uslijedila je Nagrada hrvatskog glumišta, zaredali su se angažmani u reklamama i uloge u dobrim filmovima.
– Treba biti malo lud i hrabar. Nije mi uvijek baš sve bilo bajno. Stanovala sam u čudnim stanovima na kraju grada, domovima. I prošle godine zbog financijske situacije dečko i ja smo se iz velikog stana morali preseliti u manji. Mladi ljudi su danas stalno pod nekim pritiskom stjecanja materijalnih stvari. Moraš imati ovo, moraš imati ono, onda stanem i promislim da ne trebam imati ništa od toga – objašnjava Judita. Ljubav je ono što želi imati, a želju joj je prije dvije godine ispunio mladi snimatelj Marko Brdar, kojeg je upoznala na Akademiji.
– Zajedno smo radili jednu vježbu. Tada sam bila jako zauzeta, jedva sam pristala to odraditi na molbu jednog mog prijatelja i redatelja. Kad sam vidjela Marka, to je bilo to, nisam ga mogla prestati gledati. Poželjela sam s njim piti čaj, pričati, sanjati. Sve mi je na njemu bilo fatalno. I danas me privlači ta njegova strast u poslu i fotografiji. Još sam mu najdraži model – kroza smijeh će Judita dok pokazuje fotografiju svog dečka koju je polaroidom snimila u njoj omiljenoj kavani u Beču. Zajednička strast su im putovanja, a omiljeno odredište Francuska.
– Ovog smo ljeta bili u Parizu, baš je bilo romantično. Odsjeli smo u nekom malom hotelčiću, šetali do iznemoglosti, doručkovali kroasane pokraj Eiffelova tornja, lutali po muzejima, istraživali Montmartre, kupili smo malog robota koji smo nazvali Pompidour. Luda sam za tim šarenim originalnim suvenirima s putovanja. Volim putovati, a jedno do najluđih bilo je ono na Kubu. Izgledalo mi je kao da sam dio nekog filma. Unatoč svim teškoćama u kojima žive, znaju uživati u glazbi i plesu. Tamo sam naučila plesati salsu. Kubanci mogu biti mrtvi pijani, ali kad počnu plesati, najtrezniji su na svijetu – prisjeća se Judita.
Danas samouvjerena glumica koju na malim ekranima možemo gledati u HTV-ovu serijalu “Loza” nije uvijek posjedovala tu lakoću u ophođenju i pristupu ljudima.
– U pubertetu bila sam jako povučena, no s vremenom sam karakterno ojačala, postala sam sigurnija u sebe. Danas mi kažu da sam hrabra, što mi je pomalo čudno čuti. Osjetljiva sam, znam se brzo rastužiti i naljutiti. Imam svoje mušice, ali kad je posao u pitanju, posjedujem neki oklop i kao da me ništa ne dotiče. Mogu raditi s vrlo zahtjevnim partnerima i neću se namučiti – kaže glumica kojoj je nepotrebno postavljati pitanja bili se skinula u službi umjetnosti. Ona je to napravila u prvoj većoj ulozi.
– Uloga je zahtijevala tu golotinju. Glumila sam curu kojoj muškarac plaća da glumi lik iz njemu omiljenog stripa Judith French. Bilo bi fejk od nas da smo prikazali samo emocionalni, a ne i taj strastveni i erotični dio njihovog odnosa. Bili smo iskreni i išli do kraja. Kolege su mi rekle da smo to odlično odradili s mnogo suptilnosti i bez trunke vulgarnosti – kaže 30-godišnja glumica koja bit svoje profesije vidi u prelaženju granica. Ali ne šokiranjem nego iskrenom emocijom.
A zbog bure emocija i malo naivnosti u ljubavnim vezama, nije mogla pobjeći od razočaranja.
– Zahvaljujući muškarcima spoznala sam svoje pogreške i uzorke ponašanja. Nisam shvaćala kako nerijetko želim da sve bude po mom. Ako nije tako, onda k vragu sve. Sve manje sam sklona svojim malim emocionalnim dramama i oscilacijama u ponašanju. Smanjila sam te trenutke kad sam “negativna” na minimum. Proplakala sam ja dosta suza zbog propalih ljubavi, ali puno su me toga i naučile. I dalje vjerujem ljudima, iako sam zbog toga znala ostajati kratkih rukava.
Tako je to kad u životu slušaš svoju intuiciju. No, danas sam sretna. Imam kraj sebe osobu s kojom bih mogla provesti cijeli život. Muškarca koji je ponekad strog prema meni što mi paše. Ne želim upasti u zamku današnjeg društva i trčati za stvarima koje mi jednog dana neće značiti ništa. Volim tu skromnost u našoj vezi, ispravno shvaćanje svijeta oko sebe, smirenost, trezvenost i strpljenje – objašnjava.
Osim na emocionalnom planu prošla je godina Juditi i poslovno bila jako uspješna. Snimila je nekoliko reklama, ali i ostvarila odlične uloge u tri filma, koja uskoro stižu u kina. Jedan od njih, premijera kojeg je bila prošlog mjeseca, Matanićev je triler “Ćaća”, u kojem ima glavnu ulogu.
– Dado je rekao: novca nemam, ali imam odličan scenarij u koji vjerujem, ajmo to snimiti. Njemu ne želiš reći ne jer znaš da će to biti nešto izvan svih okvira, nešto dobro. A ljude čitam i po emociji, ako mi pašu, želim raditi s njima. A Dado je big boy, čovjek u kojem čuči jedno malo dijete, vesela i jako kreativna osoba. Zanimljivo je da ja uvijek prva odem s partyja, na vrhuncu, pa me Dado koji ostane zadnji sutra zapitkuje gdje sam nestala
Simpatična ova Juditica...