Junaci serije 'Bijeli lotos' toliko su bogati, a depresivni, bez tog osjećaja svrhe i poslanja, da je to mučno gledati

Jako je teško gledati mlade, bogate, lijepe, obrazovane, naoko sretno oženjene ljude, uz to i vitke, odjevene poput modela iz Voguea, posve nesposobne za užitak u rajskom okruženju. Čovjek zaista počne zdvajati nad našom civilizacijom. Tako se osjećam dok mazohistički uporno pratim drugu sezonu HBO-ove nagrađene serije "Bijeli lotos". Serija je istinski užitak za oči. Prva sezona događala se u rajskoj džungli Havaja, druga na Siciliji, jednako tako bogatoj prirodnim ljepotama, ali uz to i kulturom, baroknim palačama i njegovanim vrtovima koji su nastajali stoljećima, a sad su ekskluzivni hoteli za "nesretne bogataše" u potrazi za uzbuđenjima koja im izmiču.

Mike White, autor serije, istinski je genij, u to nema sumnje, to je on odavno potvrdio kao scenarist filma "Škola rocka" i serije "Prosvjetljenje" s Laurom Dern. No, u "Bijelom lotosu" njegovi su likovi odreda tako izgubljeni u svijetu oko sebe, bez obzira na sve moguće privilegije koje im je život udijelio, da se čovjek zaželi kriminalističke serije. S pravim pozitivcima i negativcima. S nesmiljenom borbom za bolji svijet. Ne mora biti naročito ambiciozna ili savršeno napisana. Glavno da je kriminalistička, s jasnim problemom i jasnim rješenjem. Nedavno mi je rekla prijateljica, istinska intelektualka koju neću imenovati jer ima pravo na privatnost, da već dugo gleda samo kriminalističke serije. Neposredno nakon nje, istu stvar potvrdila je i moja dugogodišnja prijateljica s Filozofskog fakulteta.

Zašto nas privlače kriminalističke serije? Kao prvo, ljudi ne vole pretenciozno inzistiranje nekih art filmova na tome da je duboko samo ono što šokira besmislom i uznemiruje jer život predstavlja kao bezvrijedan. Krimići nude neku vrstu utjehe, sliku svijeta na koji smo navikli, u kojem postoje dobri ljudi koji ne pristaju na to da zlo pobijedi. U novijim krimićima, naročito skandinavskim, često su to detektivke koje opsesivno pokušavaju spasiti društvo u kojem žive, iskorijeniti, goniti i kazniti sociopate i psihopate, čak i po cijenu uništenog vlastitog obiteljskog života.

Junaci serije "Bijeli lotos" toliko su bogati, a depresivni, bez tog osjećaja svrhe i poslanja, da je to mučno gledati. Ništa ih dubinski ne zanima i ni za što se ne bore. Emocionalno su toliko zakinuti da se serija čini i kao studija anhedonije, poremećaja u kojem ne možemo doživjeti osjećaj zadovoljstva ili sreće.

Na terasi iznad mora, koja čovjeka ostavlja bez daha, jedan od likova "Bijelog lotosa" pita je li svijet zaista postao toliko dosadan kako joj se čini. Je li nekad imao više za ponuditi, je li posve nestalo misterije života? To je upravo ono što i mi osjećamo dok gledamo tu seriju. Što je tim ljudima, zašto im je sve dosadno? Je li to zato što sve mogu kupiti, što sve ima svoju cijenu, a ništa nema vrijednost?

Je li to zato što cinično ne vjeruju u ljubav, tu arhaičnu emociju?

U "Nasljeđu", nagrađenoj, obožavanoj britanskoj seriji o prezira dostojnim bogatašima, barem se bore oko preuzimanja multinacionalne kompanije, prostače i koprcaju se u bijesu jer se osjećaju zakinuti ili neopravdano preskočeni i zato aktivno spletkare jedni protiv drugih. "Nasljeđe" je studija obiteljske otuđenosti i mržnje, što je ipak lakše gledati od nemogućnosti užitka u rajskim lokacijama. U "Bijelom lotosu" svi su se protagonisti došli provesti, došli su upiti ljepote Sicilije i time se nadahnuti, no za njih kao da nema mogućnosti nadahnuća.

U serijama o bogatašima u posljednjih nekoliko godina ne samo da nema pravog nadahnuća, nema ni poduzetništva, vizionarskih ideja, vjere u projekt i odricanja da ga se ostvari, nema građanina Kanea. Bogatstvo kao da je palo s neba u suštini nesposobnim, kvarnim likovima. Sve se svodi na intrige, prevare, lažno predstavljanje, izvlačenje para vještinom trgovaca koji ti žele uvaliti lošu robu. Te serije reflektiraju pravi prezir prema kapitalizmu i zato ih toliki obožavaju.

No, zaista je najgore što nema ljubavi, strasti, pravih obiteljskih veza, uzajamnog pomaganja. Brat je bratu vuk, sestra je lisica, prijatelj je lažnjak, otac despot koga treba metaforički ili čak stvarno ubiti i onemogućiti. Takvo je "Nasljeđe", a "Bijeli lotos" tu temu svijeta lišenog stvarnih emocija, ali i pravog rada, dodatno podcrtava. Čak je i seks zanimljiv kad je kupljen za velike pare, iznuđen, kao i sve ostalo. Zapravo ih uzbuđuju samo droge.

Najvedriji likovi su mlade talijanske prostitutke, prijateljice koje se vole, koje jedna drugoj pomažu i uživaju u novcu koji su zaradile pa ga s veseljem troše. Njihovi klijenti su uspješni, a krajnje nemoralni pa ne vide zašto bi se one zamarale moralom. One su zapravo poput lika Julije Roberts iz "Zgodne žene". "Obična djevojka" koja sanja o karijeri pjevačice, zaljubljena u dečka koji ju je ostavio i nesretna što se stjecajem okolnosti našla u prostituciji, možda je i jedini pozitivni lik serije.

Mlada bogatašica Harper, čiji muž je upravo uspio prodati svoju IT tvrtku za puste milijune, toliko je daleko od normalnog života da ne može vjerovati da postoje ljudi koji mogu zaspati bez pilula za spavanje. Likovi svoju alijenaciju od svega - prirode, ljepote, ljudi - ili utapaju u alkoholu ili rješavaju uz pomoć kemije, neprestanog šmrkanja. Sad su tu i edibles, droge bombončići koje su slučajno probale i neupućene spremačice iz Kaštela i gotovo su ih koštale života jer su s "bombonima" pretjerale, kako su nas izvijestile dnevne novine.

Serija "Bijeli lotos" bavi se zapravo modernim izgubljenim muškarcima koji više ne znaju tko su i zašto su na ovom svijetu, može li ih netko voljeti, trebaju li oni voljeti i kako to pokazati. Ne mogu shvatiti kako bi se zapravo u progresivnom novom svijetu trebali ponašati prema ženama. Onako kako su navikli do sada ne valja. No, nove obrasce još nisu shvatili. Kako im sve to skupa nije jasno, a žele brza, nekomplicirana rješenja, žene im je lakše kupiti da za njih glume emocije.

Muškarci su izbildani, savršenih tijela i naviše strasti osjećaju za dugotrajno jutarnje trčanje. Masturbacija, nakon trčanjem iscrpljenog tijela, uspješnom IT poduzetniku Ethanu uzbudljivija je od seksa sa ženom, koju ne želi varati, ali je ni ne želi. On je ono što se zove beta muškarac. Otvoren i prisan sa ženom poput stare prijateljice, razgovaraju o svemu, naročito o jadnom stanju svijeta. Gade mu se mačo muškarci. No, priznaje prijatelju da ga njegova žena ne privlači seksualno jer kako bi i mogla nakon tolike prisnosti - ta vidjeli su se i na WC-u. Kad mu žena upada u sobu dok masturbira uz laptop, oni o seksu razgovaraju neostrašćeno, otuđeno, kao o vježbanju. Žena se pravi da je život bez prave strasti i njoj normalan.

S druge strane, alfa mužjak, financijski mešetar Cameron, objašnjava da je "prekinuo s cijelim tim neprestanim krugom vijesti", ne tiče ga se više što se događa u svijetu i živi što može bolje, usmjeren na sebe i obitelj. No, čim njegova luckasta žena-lutkica Daphne ode na kratki izlet na drugi kraj Sicilije, on se odlučuje na jedini pravi provod, a to je onaj s prostitutkama, s većom količinom droge. Ethan u tome ne može sudjelovati, ali želi i gadi se sam sebi što je tako "slab".

Serija nam nudi i prikaz "dobrog dečka", današnjeg modernog muškarca koji se aktivno bori protiv "toksičnog maskuliniteta" i patrijarhata. To je bezrazložno vedri, uvijek pozitivni Albie Di Grasso, koji je došao na Siciliju s djedom i ocem u potrazi za korijenima. Kad mu djed, nepopravljivi talijanski mačist koji i u osamdesetima neprestano mjerka mlade djevojke, objašnjava da je trilogija "Kum" najbolji američki film svih vremena, on se buni.

- Nono, ti si samo nostalgičan za danima patrijarhata... Muškarci obožavaju "Kuma" jer se osjećaju "uškopljeni" u modernom društvu. To je fantazija o vremenu kad su mogli rješavati sve svoje probleme nasiljem i spavati sa svakom ženom, a onda se vratiti svojoj supruzi koja ne postavlja pitanja nego im samo nudi pastu - objašnjava student sa Stanforda, želeći osvijestiti oca i djeda, objasniti koliko se uloga muškarca promijenila od Coppolinog "Kuma".

Djed ga mirno sasluša i onda veli sinu, uspješnom filmskom producentu i ovisniku o seksu, kako je sina poslao na Stanford, potrošio brdo novca i on mu se vratio isprana mozga. Taj ovisnik o seksu već si je prvi dan na Siciliji angažirao lokalne prostitutke, iako se pokušava vratiti ženi koja ga je izbacila iz kuće zbog serijskih nevjera.

Stariji Di Grassovi su nekadašnji američki muškarci, kao "dinosauri" iz serije "Momci s Madisona", koji su svoje nevjere smatrali malim, nevažnim izletima, a udvaranje mladim ženama posve prirodnim: iako oni stare, ne misle da moraju stariti i žene koje ih privlače.

Pa ipak otac, seksualni ovisnik, nikako ne želi prihvatiti da on nije moderni, prosvijećeni muškarac i uporno objašnjava sinu da je on u poslu uvijek podržavao žene, da ih je neprestano promovirao i da je u suštini feminist. Uostalom, zato što je takav, nije oženio neku podčinjenu ženicu i sad ima problem. Uvjeren je da će se promijeniti i riješiti svoje seksualne ovisnosti, samo da mu je nekako odstraniti sva ta iskušenja, sve te mlade žene koje ga vrebaju. Za autora ove satire seksualna ovisnost je mit, puko odbijanje samokontrole. To je želja za instantnom gratifikacijom, a "bolest" je tu samo opravdanje.

No, tužno je da je mladi Albie, osviješteni, progresivni muškarac još izgubljeniji u modernom svijetu od svojeg oca i djeda. On zaista ne zna kako pokazati djevojci da mu se sviđa, ne zna kako joj prići, traži od nje smjernice, kao da i ljubavna igra podliježe administrativnim pravilima. Njemu se sviđa mlada Portia, siromašna, ali trendi Amerikanka koja je došla na Siciliju sa svojom šeficom Tanyom (genijalna Jennifer Coolidge). Tanya ne zna što bi sa sobom, nema prijatelja, muža si je kupila, što je svima bjelodano osim njoj, a sanja da će je skupi hotel na Siciliji, vespa i odjeća Gucci pretvoriti u Monicu Vitti iz Antoninijevih filmova. Portia joj je osobna tajnica, a zapravo neke vrste družbenice kao iz starih engleskih romana.

Na početku serije Portia se žali svojim prijateljima u Americi da ne može gledati tu svoju nesretnu šeficu sa 500 milijuna dolara, koja ne zna što bi ni s njima ni sa sobom i vječno je nesretna, pa čak i u tom glamuroznom, preskupom hotelu. Prijatelji je prekinu i kratko savjetuju da na putovanju zaboravi na šeficu i "baci se na k...c".

Albie, Portijin udvarač, za tu je akciju, jadan, itekako spreman, no on, takav politički korektan i u strahu da ženu ne povrijedi, nije tip frajera kakav si Portia želi. Dok joj se udvara nespretno, ali iskreno, ona s požudom promatra izbildane Talijane, hotelsko osoblje.

Portia objašnjava Albieju da si samo želi nekoga tko nije rodno fluidan, a onda odmah objasni da si zapravo želi "spiljskog čovjeka". Kad je Albie pita smije li je poljubiti, nju to odbije. Takav nježni muškarac bez pravog muškog samopouzdanja nije ono što ona instinktivno želi, ma koliko bila spremna pričati o užasima patrijarhata. Jednom drugom prilikom, kad pokuša biti nametljiv jer mu je ona dala do znanja da to želi, on je u tome krajnje neuvjerljiv i opet objašnjava da ne bi mogao podnijeti da se ona zbog njega osjeća neugodno. Možda se kod mladih muškaraca radi i o identifikaciji s toliko puta prevarenim majkama? Portia, koja je iskrena jer nema što izgubiti, daje mu jedan od onih lažnih, snishodljivih komplimenata koji su zapravo uvreda: "Ti ne bi mogao biti neugodan čak ni kad bi to želio."                                                                                    

Na putu između Palerma i gradića Monrealea nalazi se Villa Tasca, grandiozna sicilijanska kamena barokna vila s ogromnim perivojem, terasama, bazenom usred starog vrta s kamenim ukrasima na kojima je vrijeme ostavilo predivnu patinu. Vila je prepuna freski trompe l'oeil, koje su napravljene s veoma uvjerljivom optičkom iluzijom trodimenzionalnosti. Te freske ingeniozno su iskorištene za špicu serije. Na početku prikazuju idilu bogataških vrtova, dvoraca na brijegu, kamenih paviljona u prirodi, dotjeranih dama, a onda animirane postaju zlokobne i prikazuju naličje idile, zatočene žene, Ledu koju je napao labud, satira...

No, veličanstvena Villa Tasca, koju je Daphne jednom vidjela u nekom arhitektonskom časopisu kao raskošnu bogatašku palaču u kojoj se može za velik novac i prenoćiti, zapravo tim Amerikankama, kad se tu nađu, ne znači ništa. Samo još jedna stvar koju su kupile da se time pohvale. Jedva da je i obiđu. One tu ne uživaju jer naprosto ne znaju osjetiti ljepotu, povijest, kulturu. Znaju trošiti novac, izazivati zavist fotkama na Instagramu, ali ljepota kojom su okružene, koja je nastajala stoljećima, dubinski ih ne dotiče. Uzimaju "bombončić" da nešto osjete.

Kad Daphne u "Bijelom lotosu" objašnjava društvu za stolom da je "bolesno emotivna" pa po noći, nakon što je malo više popila, na internetu donira dobrotvornim udrugama, njezin muž se brzinski ubacuje i objašnjava kako ih sućutna Daphne svaki put baci u propast, na korak od bankrota. Tako Daphne pripita kupuje savjest, ali sreću ne uspijeva kupiti. Mada se neprestano pravi kako je sve idealno u njezinu bogataškom svijetu.

Marco Cuccurin i Mia Negovetić: 'Ne obaziremo se na kritike, a u showu smo postali pravi prijatelji'