Kad Bono iz U2 nastupa ispod Kipa Slobode, pametnima je jasno da je sloboda još daleko

Pitanje političke i društvene angažiranosti slavnih osoba u rock-glazbi, pop-kulturi i umjetnosti općenito, opet je dobilo zamah nedavnom dodjelom američkih glazbenih nagrada Grammy. Drugim riječima, opet se pokazalo da je jedan par opanaka moralna odgovornost javnih osoba, a sasvim drugo praktični angažman koji pritom najviše koristi, prije svega financijske, može donijeti samim glazbenicima i često se koristi površno.

Površniji angažman?

Stoga mi se i efektan nastup U2 ispod Kipa Slobode učinio tipičnim pretjerivanjem za ansambl koji je i inače tijekom karijere bio sklon velikim gestama i pretjerivanjima. No, Bono je čovjek velikih gesta, pa čak i kad se Sting odrekao naivnog slikanja po šumama Amazone, Bono je nastavio istim prohodnim putovima samoreklame. Nema te globalne akcije kojoj nije bio “poklopac”, što je velikim dijelom nerviralo i lojalne poklonike U2, jer pomalo karikaturalna angažiranost bila je dobra poza, s pitanjem koliki su stvarni dometi?

Ukratko, kad Bono i U2 nastupaju ispod Kipa Slobode, pametnima je jasno da je sloboda još daleko, ali je na djelu dobar marketinški potez. Ima li uopće veće metafore i većeg ega nego se dati nagovoriti svirati ispod Kipa Slobode u prijenosu dodjela Grammyja? Ima, ali samo ako ga eventualno poneseš kući i gledaš se ispred ogledala, premda nije loše za karijeru kad te u takvoj situaciji gleda višemilijunski televizijski auditorij. Kao što će i mahanje bijelim ružama slavnih i bogatih na crvenom tepihu teško pomoći žrtvama seksualnog, rasnog ili useljeničkog zlostavljanja u SAD-u, ali gesta se čini simpatičnom. Sve to, dakako, ima veze s trendovima u rock-glazbi jer je i politika trend.

Sjetimo se zaborava angažiranosti devedesetih i hedonizma nadolazeće rave-scene – albuma i turneja “Achtung Baby” ili “Popmart” – kada su U2 glavom bez obzira bježali u kič i (samo)ironiju od izravnih političkih gesta koje su im obilježile prvi dio karijere, da bi se danas vratili – natrag. Zadnjih godina ponovno je moderno biti društveno angažiran, zlobnici bi rekli pogotovo kada ti naklade albuma padaju a potreban je i medijski poticaj marketinških stručnjaka i menadžera koji sve pažljivo prate, dogovaraju i osluškuju trendove. Znajući za komercijalni doseg i samopromotivne mehanizme rock-glazbe i suvremene umjetnosti općenito, nije čudno da su mnogi postali eskortni servis političarima, ili eskortni servis protiv njih, što, dakako, dobro naplaćuju.

Čak je i unaprijed snimljeno čitanje Hillary Clinton, Snoop Doga, Cher i još par njih po nekoliko rečenica iz antitrumpovske knjige “Fire and the Fury” Michaela Wolffa dobilo palac dolje u ozbiljnim listovima poput britanskog The Independenta. Jer, bez obzira na opravdano zgražanje američke i svjetske javnosti Trumpovim izjavama i potezima, činjenica je da mu je Hillary Clinton (bila) izravni politički konkurent, pa je (opet) na djelu više bilo ustupanje marketinškog prostora promociji knjige i napad istim tabloidnim sredstvima zbog kojih kritiziraju Trumpa, nego ozbiljna kritika. Je li rock-glazba danas teren za površniji politički angažman spram nekada? Procijenite sami: Sex Pistols “ginuli” su 1977. vozeći se brodom Temzom kod Westminstera i urlali friški singl “God Save The Queen” u vrijeme proslave srebrnog jubileja vladavine kraljice Elizabete, te dobivali batina od patriota po Londonu. Bob Dylan sredinom šezdesetih marširao je s Martinom Lutherom Kingom i pjevao pred američkim Kongresom. Springsteen je 2000. s pjesmom “41 Shots (American Skin)” – o tamnoputom useljeniku kojeg je u New Yorku s 41 metkom ubila policija – doživio da ga šef newyorške policije nazove antipatriotskom vrećom govana.

Efektne geste

Spram tih vremena, danas se radi o općenitim gestama podrške idejama, ali dovoljno umiljato da se ne izazove gnjev protivnika. Ako kojim slučajem gledate aktualnu televizijsku seriju “O nama s Morganom Freemanom”, nasljednicu prethodne “O Bogu s Morganom Freemanom”, u epizodi o pobunama i slobodama mogli ste vidjeti članicu ruske rock-grupe Pussy Riot koja je završila u zatvoru nakon prosvjeda u pravoslavnoj crkvi u Moskvi i medijske akcije protiv Putina. Upravo je to, uz aktivističke kritike teksaških Dixie Chicks protiv Georgea W. Busha prije desetak godina, kad su zamalo doživjele linč u Teksasu, ostalo zadnjim primjerima konkretne i jasne političke borbe protiv ideoloških neistomišljenika.

S druge strane, Bono može završiti pod istragom ne zbog političkog angažmana – kao John Lennon koji je bio na crnoj listi FBI-a i tek 1975. dobio zelenu kartu za boravak u SAD-u – već ako mu poreznici pronađu da je muljao s uloženim kapitalom. Kao kad se prošlog ljeta u curenju informacija i akciji “Paradise Pappers” o offshore kompanijama otkrilo da je najbogatiji rock-glazbenik na svijetu, ne znajući, preko odgovornih „trećih lica“ ulagao u fondove koji su izbjegavali plaćanje poreza na nekretnine u Litvi. Naravno da Bono ne može znati gdje mu ulažu (svu) lovu, ali sigurno zna gdje leži lova od efektnih političkih gesta, medijski dobro reklamiranih. I, dakako, nije jedini u tome.