'Kad sam pristala snimati "Villu Mariu" svi su mi govorili da sam luda i da će to propasti'

Glumica Ksenija Pajić dosad je igrala mnoge zapažene uloge. Ta je Riječanka 35 godina stalna članica ansambla Dramskog kazališta Gavella, ostvarila je brojne televizijske i filmske uloge, a u najnovijem intervjuu govorila je i o ulozi Božene Pajić koju tumači u seriji Nove TV “Dar mar” čija je prva epizoda privukla više od pola milijuna gledatelja. Ksenija se osvrnula i na situaciju u kulturnom sektoru tijekom pandemije koronavirusa. Nije nam propustila reći ni kako reagira na to kada je nazovu kraljicom hrvatskih sapunica, a usput nam je otkrila i kako je izgledao njezin život tijekom potpune karantene. Baš kao i mnogi, odlučila je urediti svoje dvorište i kaže da nije pala u depresiju, ali ipak željno iščekuje kada će u “novoj normalnosti” biti svima dopušten odušak te jedva čeka ponovno otvorenje svoga u potresu stradalog matičnog kazališta Gavella.

Kako vam se sviđa uloga Božene Pajić u “Dar maru” i kako ste reagirali pri prvom čitanju?

Bila sam pozvana na audiciju za ulogu Božene Pajić i čim sam dobila prve dvije scene kao ulomak za audiciju, odmah mi se svidjela uloga i bila sam jako sretna kad sam bila za nju izabrana. Zabavna je! Bilo mi je drago da se radi o komediji jer mislim da nam u ovim vremenima, ne baš sretnima, svima treba malo zabave i opuštanja. Čim se radi o komediji, odmah je na snimanju i setu atmosfera drukčija.

Kako je izgledalo snimanje?

Zabavljali smo se i ispred i iza kamere. Ali, puno se radilo! Uvijek je veliko zadovoljstvo raditi s profesionalcima koji vole svoj posao i koji daju sve od sebe da na kraju rezultat ispadne dobar. Da publika bude zadovoljna i da, naravno, serija bude gledana.

Je li vas iznenađuje brojka od 550 tisuća gledatelja prve epizode “Dar mara”?

To je sjajno! Naravno da sam sretna. Kad vidite da se trud isplati, uvijek ste sretni. Ako smo gledani, već smo puno napravili. Mislim da će lik Božene svatko u publici doživjeti na svoj način, kao i ostale likove. To je jedna od onih uloga koje su dobro napisane, duhovite i dobro koncipirane. Naravno, još uvijek imam mjesta za nadogradnju i kreativnost. Imam odlične partnere i redatelje i cijela ekipa je super tako da sam jako zadovoljna.

Odigrali ste brojne kazališne i televizijske uloge. Kakve vas najviše vesele? Humoristične, dramske...?

Uloge koje priželjkujem, odnosno one koje me vesele, to su prvenstveno dobro napisane uloge. Kad je uloga dobro napisana, zaista nije bitno je li ona glavna, srednja ili manja. Ako imate materijala i što pokazati u tome i čime se bavite za vrijeme proba ili snimanja, to je uvijek veliki užitak. Osim toga, bitni su i suradnici s kojima radite. Pogotovo redatelj u kazalištu. Meni su važne probe, čak bih rekla više nego igranje samih predstava u kazalištu. Zato što predstavu igrate i ona ispadne tako kako ispadne. Uvijek ste vi i cijeli ansambl do kraja uz predstavu i branite to što radite. Drukčije ne biste ni mogli. Na kraju predstava ispadne bolje ili lošije. Publika to dobro primi ili ne. Kasnije to više nije u našim rukama. Ipak, u kazalištima probe traju dva mjeseca i koliko predstava odigrate u životu, dva po dva mjeseca i prođe vam život u tome. Tako da su mi probe svakako važnije jer mi je važno s kime radim. Zasad sam imala samo dobra iskustva, nemam nijedno traumatično.

Zbog velikog broja uloga u serijama, često vas nazivaju kraljicom hrvatskih sapunica. Kako reagirate na to?

Ma dobro, ja jesam ostvarila veliki broj uloga i u kazalištu i na filmu i na televiziji, ali te riječi shvaćam kao vic (smije se). Prema tome, ne doživljavam to ozbiljno. Ima puno mojih dragih kolegica i kolega koji igraju u sapunicama koji bi mi mogli preuzeti tu “titulu”.

Možete li pokušati izdvojiti najbolju odluku karijere, ali i onu najtežu?

Kad razmišljam globalno i o samim počecima, a posebno o tome što me odredilo i o onome s čime sam krenula te što je ujedno bilo i moje prvo kazališno iskustvo, bio je to zapravo Teatar u gostima Relje Bašića. Mislim da mi je to bio vjetar u leđa, a nakon toga ušla sam u angažman u Gavellu i eto, i dandanas sam tamo. Ne mogu se zamisliti nigdje drugdje! Što se tiče filma i televizije, prije se više snimalo, međutim, prekretnica je bila prva hrvatska sapunica, a to je “Vila Maria”. Kad sam pristala na angažman, svi su mi govorili da sam luda, da će to propasti. Da to nema šanse. Snimiti 160 epizoda? To kod nas nikad nitko nije napravio”. Međutim, vjerovala sam da će uspjeti i bilo mi je drago da sam donijela tu odluku.

Gavella je stradala u potresu i već ste u nekoliko prilika dali do znanja da vam to teško pada.

Apsolutno. Kazališta su među prvim institucijama koje su zatvorene početkom ožujka i zbog toga mi je užasno i grozno. Da nije bilo potresa, i dalje bismo mogli raditi, doduše sa smanjenim kapacitetom, pred manjim brojem publike. U takvoj smo situaciji da zbog oštećenja od potresa ne možemo raditi i to mi je strašno. Jedva čekam da Gavella profunkcionira i ponovno otvori svoja vrata! Mislim da je i publici žao što ne radi. Vjerujem da im, barem se nadam, nedostajemo. Eto, ja se nadam da će se sve napraviti da što prije počnemo raditi i igrati predstave. Šest predstava igrat ćemo početkom studenoga. Radi se projekt u Laubi, tako da se barem nešto pokušava. Daleko je to od stvarnog angažmana i igranja predstava. Nadam se zaista da će se to uskoro sanirati i da će se korona napokon stišati.

Vašem kolegi Draganu Despotu, s kojim ste glumili u hit-seriji “Novine”, potres je razorio dom. Jeste li se čuli nakon toga s njim?

Nismo se čuli. Za sve sam saznala preko kolega i medija što im se dogodilo i suosjećam s njima. Ne samo s njima, već sa svima koji su ostali bez doma. I sama sam morala obavljati sanaciju, ali nisam ostala bez krova nad glavom. Pao je dimnjak sa zgrade, popucali su stropovi i zidovi, žbuka... Dobila sam narančastu naljepnicu i sve sam uspjela sanirati.

Kako je izgledala vaša karantena?

Nekako sam se prilagodila tome. Prihvatila sam to kao tadašnju situaciju. Mislila sam da će to proći budemo li se svi pridržavali mjera i nekako je sve i išlo u tom smjeru da će biti dobro. Posvetila sam se nekim drugim stvarima. Kao i svi koji imaju vrt iza kuće, naravno da sam kopala i sadila. Prilagodila sam se svemu tome i sama ta izolacija mi nije tako teško pala. Nisam pala u depresiju, samo sam to prihvatila kao trenutačno stanje kakvo jest – s kojim se borimo, koje će proći i zbog kojega moramo ići naprijed. Ali ovo sada... Iako se sada radi, a silno sam sretna što radim i snimam jer inače ne bih radila ništa s obzirom na to da Gavella ne radi i da su predstave s neovisnom grupom mahom bile otkazivane, i tu i tamo odigramo koju predstavu, daleko je to od stvarnog broja predstava koje smo trebali odigrati. Tako da mogu reći da me zapravo ovo snimanje spasilo. Ne znam kako bih sve to skupa podnijela da ovoga nije bilo jer sve to dugo traje.

U ovom nepredvidljivom razdoblju za kulturu i svijet općenito, što vam uspijeva uljepšati dan a da nije posao?

Nemam baš previše vremena. Dane provodim na snimanju, ali otkako su mi mama i tata u Zagrebu, češće sam s njima. Inače žive u Rijeci, a sad su kod mene pa je to odlična prilika da budemo više zajedno. Družim se sa psom i vodim ga u šetnju ranom zorom i kasno navečer kad stignem. Ipak neki život teče.

Posjećujete li rodnu Rijeku?

Zadnji put bila sam u Rijeci prije dva mjeseca, kad je bila Oluja. Tada smo imali tri slobodna dana i bila sam odlučila otići malo na more.

I to je bilo to od odmora ovog ljeta?

Da, to je bilo to (smije se). Znate što, ako već moram birati između odmora i posla, onda biram posao. Ako baš moram birati.

Bližimo se kraju 2020. za koju svi mahom tvrde da je najgora moguća godina. Kako vi to komentirate i što priželjkujete nakon ove godine?

Sve se vrti oko te nesretne korone. Voljela bih da se nađe cjepivo ili lijek i da konačno vidimo neku budućnost, neku perspektivu i neko svjetlo. Nadam se da će onda početi i oporavak, i gospodarski i svaki drugi, da će krenuti polako. Nadam se da sve to skupa neće predugo trajati i da nećemo reći da nam je sljedeća godina najgora, želim da bude najbolja!

Makar da se otvore kazališta i da publika dolazi u uobičajenom broju.

Apsolutno. Nisu u svemu pogođena samo kazališta i kina. Ugostiteljstvo pati, muku muče i avionske kompanije... Ima tu puno segmenata, no nadam se da smo dovoljno pametni i zreli svi zajedno i da ćemo to prebroditi što je prije moguće.