'Kada mi je preminula druga supruga, okrenuo sam se vjeri i sve to lakše prebrodio'

Nakon što je prije tri godine proslavio 50. godišnjicu glazbene karijere, Vladimir Kočiš Zec (73) nedavno je predstavio novu pjesmu "Nemoj čekat' sutra" s kojom će nastupiti na CMC festivalu u Vodicama. Iza Kočiša su brojni hitovi s Novim fosilima, ali i u samostalnoj karijeri, a uspjeh posljednjeg albuma "Nostalgija" najbolji mu je pokazatelj da ga publika i dalje voli.

Očigledno vam ne nedostaje inspiracije kad stvarate hitove kao i prije 30 godina?

Znate što vam je to? Osjetio sam da mi se dogodila sloboda u stvaranju. Ne kalkuliram, ne razmišljam, ne dodvoravam se ukusima publike, nego radim ono što smatram da je u tom trenutku dobro. Nakon pjesme "Nostalgija" koja je dobro prošla kod publike, sad sam snimio jednu komercijalniju i temperamentniju pjesmu.

A nije mala stvar što ste za ovu pjesmu napisali glazbu, stihove i aranžman?

Da, jedino je Ante Gelo napisao puhačke aranžmane. Jako sam zadovoljan kako je sve ispalo, pjesma ima dosta lajkova na društvenim mrežama i pušta se na radijskim postajama. Sve ide svojim tempom. Lijepo je to znati, s obzirom na to da je iza vas puno hitova. No, hajdemo se vratiti na same početke.

Dobro je da ste se ipak odlučili za glazbu prije sporta. U osnovnoj školi ste pobjeđivali na sprinterskim utrkama, a odatle vam i nadimak Zec?

U osnovnoj školi se djeca još uvijek traže, pa neki žele biti liječnici, neki sportaši, neki glazbenici... Tako sam i ja tražio sebe u tom razdoblju odrastanja. Bavio sam se atletikom, igrao rukomet u Jedinstvu i gotovo dogurao do prve postave. A nadimak Zec je nekako ostao od tada i većina me tako i danas zove. Naravno, doma me zovu Vlado ili tata.

Što je onda presudilo da se okrenete glazbi i osnujete prvi sastav Biseri? Pretpostavljam da ste i vi tada slušali Beatlese, koji su se pojavili taman kada ste bili u srednjoj školi?

Svi smo se tada zakvačili za Beatlese jer su imali posebnu energiju. Zbog toga smo se i mi okrenuli rocku, višeglasnom pjevanju i električnim gitarama. S Biserima sam ispekao zanat, dosta smo nastupali na plesnjacima, sve do 1973. Karijera vam je ipak doživjela uzlet tri godine kasnije, kada ste došli u Nove fosile.

Zanimljivo je da niste odmah prihvatili ponudu vođe benda Slobodana Momčilovića Moke jer ste ih smatrali kuruzom?

Jesam, moram priznati da sam s predrasudom odbio njihovu prvu ponudu. Oni su meni, uvjetno rečeno, bili prelagani. Međutim, kad sam shvatio da su vrhunska profesionalna ekipa s velikim iskustvom i s puno koncerata godišnje, prihvatio sam ponudu.

I dobro da ste je prihvatili jer su odmah uslijedili hitovi. Nakon "Diridonda" na Splitskom festivalu, veliki hit bila je i "Sanjaj me".

Dobro je s Novim fosilima bilo to da je svatko od nas donio svoje mišljenje o glazbi, a Rajko je imao podršku u nama svima kada je pisao pjesme. Imao je slobodu u stvaranju, a uz to su se pogodili lijepi stihovi, višeglasno pjevanje u kojem su se složili naši glasovi. To je publika i osjetila.

Slažete li se da ste vi bili naša ABBA?

Zašto ne? Imali smo slične kostime, a Rajko je jako analizirao njihove aranžmane. Puno toga smo i uspjeli, jedino što mi nismo imali dva ženska vokala.

Kako ste se onda nosili sa slavom?

Gledajte, bili smo ambiciozni, ali nismo glumatali. Uživali smo u toj slavi, ali smo za nju krvavo radili. Putovali smo puno po cijeloj bivšoj Jugoslaviji, ali i u inozemstvu. Ulagali smo u nove instrumente i odjeću. Bili smo poput male organizacije. No nismo se ponašali kao zvijezde, družili smo se sa svima. Zbog toga su patile naše obitelji. Evo, baš prije neki dan mi je kći koja sad ima 44 godine rekla: "Tata, sad ti to mogu reći, jako je teško bilo živjeti s tobom". Kada sam djeci bio najpotrebniji, nije me bilo kod kuće po dva mjeseca. No, nisam nikad djecu učio da je moj posao nešto nadnaravno, nego kao da sam mesar, poštar ili ekonomist. Imao sam sreću da sam radio s ekipom koja je napornim radom postigla to što je postigla. Neki moji kolege pokušali su živjeti životom zvijezda, kao što to rade zvijezde vani. Kod nas to ne možete jer nemate podlogu. Vani su bile goleme naklade, milijunski iznosi i stoga se kod nas nije moglo tako živjeti. Ali to ovisi i o karakteru. Netko želi biti nedodirljiv, a nitko u grupi nije bio takav. Imali ste i sreću da su vam pjesme slušali svi - od sedam do 77.

Sjećam se da je djeci omiljena bila ploča "Za djecu i odrasle", čiji se omot trebao obojiti bojicama...

Da, ta ploča je bila odlična, premda su neke od tih pjesama prije mogli razumjeti odrasli. Činjenica je da na naše koncerte i danas dolazi nekoliko generacija. Recimo, bilo je slučajeva da bake koje su nas slušale kad su bile mlade, sada dovode svoje unuke koji također vole Nove fosile. Sreća je da smo ostavili opus pjesama koje će ostati i kad nas više ne bude. To je pravi razlog da budem sretan.

Kako ste doživjeli odlazak iz grupe Đurđice Barlović i dolazak Sanje Doležal? Jeste li bili malo skeptični?

Bili smo, jer nismo znali tko dolazi. Ona je imala iskustvo u bendu Prva ljubav, ali to nije to. Mi smo joj bili velika podrška da ne posustane nego da radi dalje, a na kraju je i dokazala da je bila odlična zamjena Đurđici.

Jedan od vrhunaca vaše karijere bio je i nastup na Eurosongu 1987. u Bruxellesu gdje ste s pjesmom "Ja sam za ples" osvojili četvrto mjesto?

To je i kruna našeg djelovanja. Bili smo jako uzbuđeni, ali smo se jako dobro pripremili. Imali smo podršku naše televizije i puno smo uložili i u odjeću i u produkciju. Mogu reći da smo bili prava reprezentacija bivše države. S nama je 24 sata dnevno na raspolaganju bila šminkerica, pa smo uvijek bili dotjerani. Tamo smo se družili i s ekipom koja je bila jako poznata. Recimo, s nama su bili Talijani Umberto Tozzi i Raf koje pamtim kao normalne i skromne dečke.

A po čemu pamtite Johnnyja Logana koji je te godine pobijedio s pjesmom "Hold Me Now"?

Da, s njim smo se itekako družili, kako u Bruxellesu, tako i u Zagrebu tri godine kasnije. On vam je Irac koji voli popiti i mogu vam reći da je mogao dobro popiti. No, kad je vidio da je naišao na ravnopravnu ekipu, posustao je, ha-ha.

Koja je vama pjesma Novih fosila najbolja? Je li to možda "Za dobra stara vremena"?

To je sigurno pjesma koja će najdulje trajati. Pjeva se u svim prilikama, u Hrvatskoj i svim zemljama bivše Jugoslavije. Gdje god bismo došli, znali bi je svi, od najmlađih do najstarijih.

Autor teksta pjesme je Stevo Cvikić koji je napisao tekst za vašu pjesmu "Gospodine generale", mnogima i danas jednu od najboljih antiratnih pjesama. Kako je ona nastala?

Stevo vam je čovjek koji nije od puno riječi. Samo me nazvao i poslao tekst. Ne znam kako se baš mene sjetio, jer tada su Fosili zamrznuli djelovanje, a ja sam već imao solo pjesama. Kada mi je poslao tekst, napisao sam melodiju u roku od 24 sata. Spot je bio vani za desetak dana. Neću nikad zaboraviti kada ju je gospodin Branimir Dopuđa pustio na kraju Dnevnika, a prije svog legendarnog pozdrava hrvatskim braniteljima. Telefoni su se usijali, ljude su preplavile emocije. Mislim da je rijetko koja pjesma pružila ljudima nadu kao ta. To je jedna opomena ljudima koje vode ratove, kako je to besmisleno. Mnogi su ljudi branili Hrvatsku oružjem, a to je bio moj mali doprinos. Sretan sam kad mi i danas priđu branitelji i kažu: "Znaš, Zec, ta mi je pjesma puno značila na ratištu. Svima nam je dizala moral i dala snagu da izdržimo".

Prije 16 godina ponovno ste okupili Nove fosile, no posljednje godine puno se pisalo o odnosu preostalih članova grupe s Rajkom Dujmićem. Kako danas gledate na to?

Rajko je imao tragičnu sudbinu, i to je najveći problem. On je tvorac i naših najvećih hitova i tome se treba klanjati do poda. Međutim, sudbina je bila takva da je postao ovisnik i najviše je radio probleme sebi, a onda i svima nama. To se jednom mora reći, a ne da se špekulira kao dosad. Svi znamo što je ovisnost. Nismo jedini bend koji je imao takve probleme i pokušali smo mu pomoći puno puta, no nije išlo. Bez obzira na sve, Rajko nije zaslužio takav kraj. Ostao je još problem oko imena, no o tome ne bih govorio, to se još rješava. Nadam se da će se to uskoro završiti, ali mi svejedno i dalje namjeravamo nastupati i najvjerodostojnije izvoditi Rajkove pjesme.

I vaš je život imao uspona i padova. Tri ste se puta ženili, a kada vam je preminula druga supruga, teško ste se oporavili od tog gubitka?

Naravno, to su grozne stvari u životu. No, sad kad razmišljam shvaćam da čovjek takve stvari mora proći i da je bitno da iz toga izađemo hladne glave i da nešto iz toga naučimo. Tada sam se okrenuo vjeri i sve to lakše prebrodio. Izgubio sam i drage prijatelje iz grupe Moku, Nenada i Đurđicu, a ostali smo Marinko, Sanja i ja. Nju još uvijek zovemo mlada kolegica, ha-ha.

Prije sedam godina vjenčali ste se s trećom suprugom, Dinom. Je li u vašem slučaju bilo ono - ljubav dođe kad se najmanje nadaš?

Upravo tako, to je posebna priča i dandanas smijemo se tome kako mi je ona ušla u život. Bitno je da čovjek nije sam i da imate osobu pokraj sebe koja će s vama dijeliti svu ljepotu i sva zla.

Imate dvoje djece i dvije unučice. Je li vam žao što nemate i unuka?

Mislio sam i o tome. Nekako su mi draže unučice, no priči još nije kraj. Moj sin je još u dobrim godinama da može stvoriti novog Kočiša. Trudim se da budem što bolji djed. Bilo bi mi drago da u meni mogu imati dobrog prijatelja koji će im pomoći u nesporazumima s prijateljima. To je poanta, a ne šetati sa skupim kolicima gradom i naslikavati se.

Kako ste doživjeli pandemiju koronavirusa? Jeste li se čuvali?

Jesam i već sam cijepljen dva puta Pfizerom. Koliko pratim, na obzoru su bolja vremena. Veselimo se novim koncertima, jer to je jedino što znamo raditi i što želimo pružiti publici. Naravno, to sve ovisi o svijesti ljudi i razvoju situacije. Prije pandemije imali smo već dogovorenih šest koncerata i sve smo morali otkazati. Nadam se da ćemo se uskoro ponovno družiti. Meni je užitak svirati i dok je tako i dalje ću nastupati. Kada uz to imam i povratnu informaciju da se to ljudima sviđa, tada mogu reći da sam uspio kao osoba.

VIDEO Večernji.hr podcast ep. 17 - Željko Bebek: "Ja sam zapravo Želimir, ali nitko to ne zna!"