U izdanju Večernjeg lista izlazi još jedna hit knjiga – autobiografija legendarnog rokera Željka Bebeka "U inat svima". Knjiga je to u kojoj je slavni pjevač otvorio dušu i čitateljstvu podastro, kao da ih vadi iz zaključane škrinje, sve svoje snove i emocije, svoje skrovite životne epizode, uspone i padove, životne prekretnice. U njoj nema uljepšavanja pa će zainteresirani čitatelj ostati iznenađen opisima Bebekova djetinjstva, sarajevske rock-scene, razotkrivanjem odnosa među članovima kultnog Bijelog dugmeta, pravnim manevrom kojim je Goran Bregović postao "vječni gazda" benda, načinom na koji je Bebek izbačen iz grupe, tegobnim počecima njegove solo karijere... Knjiga je obogaćena brojnim privatnim fotografijama, a u posebnom izdanju, s ograničenom nakladom, nalazi se Bebekova posveta i CD s njegovih 17 velikih hitova. Rukopis je priredio Večernjakov novinar i urednik Robert Bubalo. U ovom feljtonu donosimo ulomke iz knjige koja će na kioscima biti od 30. lipnja 2022., a u knjižarama od 4. srpnja 2022. godine.
***
Krenuo sam na fakultet kad mi se dogodio sudbonosni susret – nabasao sam na momka iz susjedne škole koji me je tražio po cijelome gradu. Znao sam za njega, bio je to Eduard Edi Bogeljić, za njega se pričalo da "jede" gitaru. Rekao mi je: "Ej, Bebek, čujem da sviraš gitaru i pjevaš, a meni baš takav treba u bendu. Bi li nam se pridružio?" I tako sam 1966. upao u svoj prvi bend: bili su to Kodeksi. Bend koji je preteča svega što je došlo kasnije.
Kodeksi su, po nekoj tada važećoj sarajevskoj rang-listi prema kojoj se znalo tko gdje svira, nastupali subotom popodne na matinejama, a eventualno i navečer na nekoliko plesnjaka. Imali smo u početku malo problema s repertoarom: mladi su željeli pjevati i plesati uz Beatlese i Beach Boyse, čije su pjesme tada izvodile grupe Indexi i Čičak, a mi smo prašili Cream i Hendrixa, drugačiju, žešću i mnogim mladima tada još uvijek nepoznatu glazbu. Imali smo mi obožavatelje koji su voljeli Kodekse, ali morali smo ipak malo popustiti curama i nešto umjerenijim momcima, pa smo na repertoar stavili i nešto lakše pjesme, neke komade Bee Geesa, pa San Francisco Scotta McKenzieja... Nije nam uopće padalo na pamet praviti svoje pjesme, stvarati, nitko od nas nije razmišljao da bude autor. Željeli smo samo skidati i prašiti rock'n'roll sa Zapada, koji je poput vatre zapalio Sarajevo. A usput smo i zaradili za taksi, da ne nosimo pješice gitaru doma. I naravno, za pokoje pivo.
Tada sam polako počeo kreirati svoj imidž, koji će eksplodirati s popularnošću Bijelog dugmeta. Ali dobra košulja nije se mogla nabaviti prije Trsta, a ja, naravno, nisam imao mogućnosti tamo otići. Neki su išli i u London, ovisno o tome kojem su socijalnom razredu pripadali. Postojale su velike razlike među nama mladima. Zato je za mene jedina mogućnost bila da kod privatnog krojača koji ima košuljarnicu naručim modernu košulju koja nema klasičnu špic-kragnu.
Kod kuće bih prije nastupa obuvao nove cipele, pa bih na njih navlačio gumene potplate i tako prošao blatni dio puta. Onda bih te potplate skinuo i skrio pod jednim drvetom, a u povratku bih ih ponovno navukao. Ali sam vrlo rano otkrio da mi godi nositi čizme, mogle su biti čak i ženskastije, s povišenom petom. Sve je to oko imidža tada još u povojima, međutim bio sam svjestan da ne mogu izaći na pozornicu u onome u čemu sam došao na svirku. Iako još nisam bio nikakva zvijezda, osjećao sam potrebu da izgledam spektakularno. Ono što sam odijevao uvijek je prvo izazivalo čuđenje, a nakon toga oduševljenje zbog hrabrosti i kreativnosti. Tada smo mi na pozornici izgledali drugačije nego oni u publici, danas svi izgledaju isto. (...)
Moja je kosa postajala sve duža, ali i kovrčavija, pa nisam mogao dosegnuti dužinu koju sam želio jer mi se na glavi slagala kao kineski šešir. Imao sam velikih problema kako je začešljati i gurnuti prema vratu i dalje niz leđa, pa sam morao koristiti lakove i gelove da bi bar neko vrijeme ostala onako kako je namjestim. Ali morao sam paziti da ne hodam previše i ne mlataram glavom kako bi kosa zadržala izgled. Poslije ću u Dugmetu imati svog frizera, ali tada sam još morao sve sam kreirati. Često bih kosu zalijepio pivom da ne strši do oblaka.
Kodeksi su svirali glasno i kontra svih postojećih pravila, što je izazivalo probleme koje su neki sarajevski vlastodršci nastojali riješiti. Ali mi smo sve manje pažnje pridavali njima, bili smo drski, nismo priznavali njihov autoritet. Nismo se mi postavljali kao konkurenti komunističkom društvu, jer nam je bilo jasno da će nas pogrešan vic odvojiti i od škole, i od glazbe, i od svega. Mi smo bili samo buntovni mladići koje je nosila golema rock'n'roll energija. Tada si mogao ispričati vic u kavani i nastradati, jer dvojica od petorice za stolom su doušnici. Slušali smo i svirali rock i upijali taj zapadnjački val koji je polako i sigurno osvajao mlade. Za nas je bilo samo jedno pitanje: hoćemo li i mi u tome sudjelovati ili ćemo tu priču prepustiti drugima, onima koji tek dolaze. Ipak je u nama iz 40-ih i 50-ih godina ta drčnost bila sveprisutna, svakom smo se pjesmom inatili. Znali smo da ima stvari koje ne treba raditi, ali smo stvarali neki novi svijet supkulture i bunta u generaciji koja nas je pratila i slušala, htjeli mi to ili ne htjeli. (...)
U vrijeme Kodeksa bio sam i dalje fizički vrlo aktivan. Zimi bih išao desetak dana skijati na Bjelašnicu, a preko ljeta na desetak dana u Cavtat, Srebreno ili Zaostrog. To su bila mjesta u kojima je Društvo za tjelesni odgoj, čiji sam bio član, organiziralo ljetovanja u šatorima. U tom sam Društvu imao paralelnu ekipu i cijelu sam mladost dvaput tjedno s njima trenirao gimnastiku. To mi je davalo svježinu i oblikovalo tijelo pa sam se ubrajao među dobro razvijene. Bio sam mršav, ali dobre konfiguracije.
Kodeksi su doživljavali stalne transformacije. Edi i ja bili smo kičma benda, na bubnjevima je stabilan bio Luciano Paganotto, ali uskoro nas je napustila pjevačica Ismeta Dervoz. Pravi problem ipak je bio s basistima. (...) Kako još uvijek nismo postigli ništa važno, osim što smo bili priznati sarajevski bend koji svira na plesnjacima, poželio sam nekoga tko će mi u bendu konačno odgovarati na mjestu basista.
Otišao sam jedne večeri u Kovače, u Dom socijalističkog saveza, u kojem su se održavali plesnjaci, pogledati nastup mlade grupe Beštije. Tada smo mi bili puno popularniji od njih, oni su bili sastav s periferije i nisu mogli dobiti prostor u gradu za svirku, a mi smo bili čvrsti gradski bend. Pogledao sam njihovu svirku, nisu bili loši, ali sam zapazio basista koji je lijepo svirao, dobro izgledao, pa čak i pjevao neke back-vokale. Na šlicu je imao lokot kojim je valjda poručivao da je veliki ljubavnik do kojega je teško doći. Predložio sam Ediju tog dečka i on se složio. "Ali daj da budemo sigurni da je momak okej, da ne moramo nakon tri dana opet tražiti drugog basista."
Dogovorio sam s prijateljem Rankom Rihtmanom, tadašnjim klavijaturistom u grupi Čičak koji je poslije prešao u Indexe, da mu tog mladog basista dovedem na procjenu. Ranko je bio sjajan glazbenik i u njega sam imao beskrajno povjerenje. Nakon audicije kratko mi je rekao: "Uzmi ga, dobar je mali."
Dolazak mladog basista jako nam je odgovarao, imali smo osjećaj da možemo početi graditi i neke ozbiljnije planove za prodor u showbiz. To je sada 1969. godina i prva velika prekretnica u bendu. Nije se s tim novim članom bitno promijenio naš status, ali je meni i Ediju bilo puno bolje. Novi je basist bio aktivan, volio je i probe i svirke, možda nije volio te pjesme koje smo mi imali na repertoaru, ali je mogao sve dobro svirati. Taj basist bio je Goran Bregović.
Njegova majka Borka, ili teta Cica kako smo je od milja zvali, s mojom je majkom bila u srednjoj školi, pa smo se poznavali. Tada mi je rekla: "Drago mi je što je Goran s tobom u grupi, ali bih radije da je otišao u Pro arte."
Naša prva prava profesionalna gaža bila je u Dubrovniku u Splendid baru, gdje smo nastupali kao kućni bend. Svirali smo punih pet mjeseci, od 1. svibnja do 1. listopada te 1969. godine. Bila je to odlična zabava, dobra zarada i sjajna pozicija. (...) Show se sjajno odvijao, a sve je s velikom pažnjom pratio jedan tajanstveni čovjek. Sjedio je u kutu, s bocom šampanjca i dvije čaše iako je bio sam. Imao je više od 70 godina. Bio je krasan, uglađen gospodin, pravi plejboj. Jednu nas je večer pozvao za stol, počastio pićem i krenuli su pregovori. Gospodin Renato Pacifico, tako se zvao, bio je vlasnik kluba u Napulju u sklopu hotela Royal, u najljepšem i najbogatijem dijelu grada. Ponudio nam je da dođemo svirati u Italiju u njegov klub i pregovori su, na naše oduševljenje, uspješno okončani.
Gospodin Renato bio je i vlasnik stomatološke klinike, a i sam je bio zubar. A kako smo u to vrijeme svi bili socijalistički krezubi, kad smo došli u Italiju, svima nam je prvo sredio zube. I s tim novim, blještavim zubima, počela je naša nova era.
VIDEO: Tonči Huljić na Tomislavcu izveo 'Misu Mediteranu', na pozornici mu se pridružila kći Hana
bili socijalistički krezubi 🤣