'Kada vidim dugonoge voditeljice koje izgledaju kao čaplje u tim tajicama, to mi je ružno i nepristojno'

Emisija HRT-a “Dobro jutro, Hrvatska” nedavno je proslavila 28 godina emitiranja, a gledatelje je posebno razveselilo javljanje u emisiju Željke Fattorini, jednog od zaštitnih lica s početka te emisije. Ona je na televiziji gotovo od samih njezinih početaka, budući da se prvi put ispred ekrana pojavila 1957. Od tada je bila omiljeno i dobro poznato lice u mnogim emisijama tadašnje TV Zagreb, a prije mirovine rado smo je gledali u “Dobro jutro, Hrvatska”.

Kako vam je bilo vratiti se u emisiju “Dobro jutro, Hrvatska”, barem kao gošća?

Oduševljeno sam prihvatila poziv da dođem u studio. A onda sam shvatila, s obzirom na koronu i akciju Ostajem doma, da bi bilo neozbiljno ugostiti me u studiju. A ne bih odoljela da se sa svima ne izgrlim i izljubim. Odlučila sam ipak javiti se preko Skypea. Za moju generaciju to je revolucionarna odluka, jer moja generacija nije baš s time najspretnija. Bila sam jako ponosna što sam se mogla tako javiti u emisiju. Sva sam se rastopila, Doris je preslatka i odlična voditeljica. jako je poštujem i kao ženu i majku, zato što se trudi, uči i napreduje. Slušala sam je i na radiju, i zaista stalno ide prema gore. To je zanimanje u kojem vas svi kritiziraju, a rijetko tko vas hvali. A ja sam jedna od onih koji baš vole pohvaliti kad je netko dobar. Tu je bio i moj Meštar s kojim sam godinama bila u studiju, a sretali smo se često i u kazalištu. Pojavio se i Drago Celizić, koji je bio i moj partner u emisiji i s kojim sam podijelila toliko jutara. Postali smo bliski prijatelji.

Dugovječnost te emisije i leži u tome, što se preko vas voditelja osjetila prava domaćinska atmosfera, kao da ste zaista u našim domovima?

Mi smo imali možda više slobode u kreiranju emisije nego što je ima danas. Danas vlada jedan tempo koji uništi emisiju. Ne možete se samo žuriti. Mi smo imali kontakte s gledateljima, bilo je nagrada i igara i to je možda usporavalo emisiju, ali smo s druge strane imali povratnu informaciju od gledatelja i to je bilo korisno. Ljudi vole da ih se čuje i spomene, tako da smo često vodili s gledateljima duge razgovore.

Puno se toga promijenilo na televiziji od vaših početaka do danas?

Ja sam jedna od onih koji su nastupali pred drvenim kamerama 1957. u Jurišićevoj ulici. To je pretpovijest. Pa zatim u Šubićevoj ulici, Miramarskoj i na kraju u zgradi nove televizije, gdje sam bila do mirovine.

Imali ste samo 12 godina kada vam je Anton Marti rekao da nešto pročitate pred kamerama?

Prije televizije pjevala sam nekoliko godina u Dječjem zboru Radio Zagreba i nastupala u prvoj dječjoj TV emisiji kao članica tog zbora. Onda je došao Toni Marti i rekao mi je: “Ti mala s kečkicama, dođi k meni”. I tako je počela moja karijera najavljivačice. Kako sam ja rasla, tako su rasli zadaci i zalogaji. To je posao koji se uči u hodu. Ne upišeš školu, pa nakon četiri godine možeš reći da si voditelj na televiziji. To se zapravo uči praksom, uči se na pogreškama i pohvalama. Mi kolege smo jedni drugima bili i korektori i učitelji i dobronamjerni savjetnici jer nitko ne zna sve. Nije problem pitati ako znaš koga ćeš pitati i ako je odgovor dobronamjeran. Mi smo bili pravi prijatelji, pogotovo nas pet kolegica – Jasmina Nikić, Vesna Spinčić Prelog, Ksenija Urličić, Helga Vlahović i ja. Sad smo ostale nas četiri, otkad nas je napustila Helga. Ne samo da se čujemo i dalje, nego dijelimo i zajedničke događaje u našim obiteljima. Znamo svaka o svakoj sve i naše druženje nam je samo nadgradnja da se možemo dobro zabaviti, nešto lijepo pripremiti na stolu, razmijeniti sugestiju o dobrom događaju u gradu.

Zanimljivo je da ste uz posao na televiziji diplomirali i eksperimentalnu biologiju, no njome se nikad niste bavili?

Već u tim godinama bila sam zaljubljena u mog današnjeg supruga koji je kirurg, a tada je bio student i ja sam uz njega bila zainteresirana za medicinu, a on je bio zainteresiran za to da ne budem liječnica, pa sam upisala nešto srodno. Zato sam upisala PMF i stekla diplomu inženjera eksperimentalne biologije, što je također dokaz upornosti i marljivosti. Sve smo mi studirale i radile, to je bila generacija za koju se to tražilo. Jasmina je sjedila u jednom kutu, a ja u drugom i u pauzama posla smo učile. To je posao koji podrazumijeva stalno educiranje, i uvijek ima nešto što još treba produbiti. Dok sam radila “Dobro jutro, Hrvatska”, prije svake emisije bila je oko mene hrpa knjiga. Tada Googlea još nije bilo, a danas sve pitamo njega. Čitala sam sve moguće enciklopedije samo da dođem do nekih podataka.

Jedna od emisija koja vam je također obilježila karijeru je i “Nedjeljno popodne” Saše Zalepugina, koju ste i vi vodili. Ta je emisija tada bila pravi hit.

Emisija je išla uživo, a pripremali smo je danima. Saša je bio urednik, a Vlado Levak, Božo Sušec i ja uz njega i voditelji. Emisija je bila vrlo gledana i rado sam je radila. U toj emisiji upoznala smo puno poznatih i značajnih osoba. Rikard Gumzej bio je zadužen za garderobu, a frizerke na televiziji radile su čuda da bih izgledala što bolje. Bila je i emisija “Dnevnik 10”, informativna, ali primjerena djeci. Shvatila sam da nedostaju takve emisije, jer smo djeci na razumljiv način rastumačili pojmove koje ne znaju ni oni, ali ni odrasli.

Pamtite li i neke pogreške ili gafove?

Toga ne fali nikome. U programu uživo neke stvari ne stignete ne ponoviti. Uvijek je bilo problema s čitanjem stranih imena, a to je i danas problem iako je danas na televiziji Služba za jezik i govor. Mi smo bili pioniri u svemu tome. Ako bih shvatila da sam neko ime pročitala krivo, bilo me jako sram. Znate, to je velika odgovornost, ne možete lupati gluposti.

Kako ste se nosili sa slavom i prepoznavanjem na ulici?

Ja sam to uvijek shvaćala prolaznom vrijednošću. Lijepo je biti popularan i da vas ljudi vole, da vam se netko nasmije na tržnici ili vas prepoznaju u restoranu. Svuda su ljudi prema meni bili blagonakloni jer su me prepoznali. A ako me nisu prepoznali po licu, prepoznali su slonića kojeg uvijek nosim oko vrata kao hamajliju. U svemu tome je dobro znati da to dođe i prođe, a neke druge vrijednosti ostaju.

Spomenuli ste supruga Ivana, za kojeg ste se udali jako mladi. Prije dvije godine ste i obnovili zavjete u povodu 50. godišnjice braka?

Iza sebe imamo dinamičan i dug brak. Hvala Bogu da smo zajedno i dalje. U ovom potresu dogodio se jedan trenutak koji ću pamtiti. Živimo u centru, stan nam je malo oštećen, upravo mi sad majstori popravljaju, no kada je počelo tresti, moj me Dedek čvrsto stisnuo da mi, ako počne padati po nama, ne padne cigla na glavu. Rekla sam: Ako umrem sad, umrijet ću sretna. Kad sam ga upoznala, već mu je nadimak bio Dedek, još iz dječačkih dana. A sad je on pravi dedek, a ja baka. A djeca su nam također liječnici.

Kako gledate na današnju televiziju i voditelje? Rekli ste da danas voditelji u Dnevniku govore toliko brzo da ih ne možete pohvatati.

Rekla sam to dobronamjerno, kao gledateljica, jer često ne mogu razumjeti voditelje. Ima tu i starijih ljudi koji ne mogu pratiti tu brzinu. Uvijek moraju misliti na one koji su ispred ekrana i moraju razumjeti što se kaže. Danas je sve brzina, dovedu gosta u studio, onda voditelj izgovori tekst i kaže: “Molim vas, recite mi samo kratko”. Čujem i puno krivih akcenata, smeta mi kad čujem da netko pjeva i uživa u sebi. Naravno da sam kritična, i mene su tako kritizirali. Ja sam išla na audicije i tečajeve. Bitno je da ima netko tko će reći tko može, a tko ne može na ekran. Također, gledam i kako se tko oblači, a danas kada vidim dugonoge voditeljice koje izgledaju kao čaplje u tim tajicama, to mi je ružno i nepristojno. Jako se veselim kada dođe netko novi tko lijepo izgleda i lijepo govori. U vremenu kućne izolacije jednim okom pratim izvješća o koronavirusu, a drugim gdje smo se i koliko jako tresli. Još jednom moram ustvrditi da je posao koji sam ja obavljala nekoliko desetljeća vrlo važan, pogotovo kad su ratovi, nevolje, bolesti, potresi. A za one željne znanja, sad je idealna prilika da ponovite školsko gradivo za osnovne škole, ali i sjajne dokumentarne filmove sa svim tajnama iz prirode i društva.