U travnju je umro Peter Higgs. Tu i tamo netko je to zabilježio. A čovjek je, otkrivši Božju česticu, promijenio svemir. Promijenio apsolutno sve. Par dana kasnije umro je Velibor Đarovski Đaro. To su registrirali svi mediji. Fućkaš genijalnog znanstvenika Higgsa i njegovu česticu. Đaro je Đaro. Muljator svih muljatora. Pisao sam u "Putnom" o njegovim namještanjima izbora za Miss, pobjednika festivala, nogometnih utakmica… I one čuvene rukometne. Koja je završila 0:0. – Umrl nam je Đaro – vijest o pokojnicima prvi mi redovito javlja Zlatko Vitez. Prisjetismo se kako je Đaro jednom zavaljao i Arsena Dedića. Nasadio ga je i menadžer kojeg su zvali Bubreg.
– Bubreg me doveo u Varaždinsko kino Sloboda da pjevam. A tamo neko takmičenje u žderanju kremšnita zavezanih ruku. Tko će više pokrkati. U pauzi najavi Bubreg mene. Zapjevam "Ne, za te nije čovjek kao ja" između podrigivanja i dva žderanja kremšnita. Bubreg je bio i grozan najavljivač. Upozorio sam ga na to. Obeća da bu drugi put zel glumca. I dovede Željka Slunjskog, novinara koji je bio i glumac amater – pričao je svojedobno Arsen društvu u Histrionima. Zlatko mi reče kako su se Slunjski i Dedić, zahvaljujuć' Bubregu, sprijateljili i surađivali niz godina. A ja se dalje prisjetim kako sam s histrionskom "Krležijadom" gostovao u Varaždinskom HNK. Za jednu od najboljih predstava svih vremena glazbu je, naravno, skladao Arsen. Pomagao sam Ivi Vukoviću u sklapanju scenografije od hrastovih colerica koje nam je donirao Zdravko Mamić.
U jednom danu Vitez, Ljuština, Potočnjak, Kuhar, Sanja Marin, Branka Cvitković i Minja Majurec odigraše, vjerovali ili ne, sedam predstava zaredom. Zlatkov brat Mirec i ja hranili smo ih pohanim picekima. I kljukali viterginima. – To je sigurno kazališni svjetski rekord – uvjeren je Vitez. Poslije je predstava gostovala u mjestu Maruševec kraj Varaždina. Kiša je rokala. Skupilo se puno svijeta. K'o da ne pada. Vitez je naredio glumcima da obleču kostime.
– Bumo igrali – zagrmio je. Na to je skočila Mirjana Majurec, supruga legendarne Dinamove desetke i usprotivila se. – Nisam ti ja Marko Mlinarić da igram po kiši. Kiša je rominjala, a Minja igrala. Baš tog dana Viteza su izabrali za predsjednika skupštine Dinama. To smo zalili u obližnjem dvorcu. S "Nebo se plavi"… A kiša je vani sipila. I plakala.
VEZANI ČLANCI:
MARINKO I ĐURO
Nogometna prisjećanja (svibanj 2024.) Svaka majka ima najljepše dijete na svijetu. A svaki otac ima sina, najboljeg nogometaša. U ovom drugom slučaju djeca rijetko ostvare bolesne ambicije svojih očeva. Marinko i Đuro su iznimke. Boban i Prosinečki. Ćaće velikih igrača. Onih najvećih. Marinko i Đuro bili su uz Zvonu i Robija dok su stasali. I zakoračili u nogometne visine. One najviše. A ja? Često uz njih k'o priljepak. Više uz Marinka, Dadu i Zvonu. Manje uz Đuru i Robija. Mladu momčad Dinama vodio je tad moj prijatelj i kum Josip Kuže.
– Imam dva dragulja. Dva svjetska talenta – često mi je ponavljao. S Marinkom su, uz mene, po selima lutali Stipe Tomić i Zdravko Jurčić Miš. Na jednoj od tih kirvajskih utakmica oduševio me Josip Palić. Dinamo je pobijedio 11:1. A deset golova dao je Palić. Driblajući sve redom. Od gola do gola. – I onaj Palić ti je čudo od igrača – kažem Joži. – Ne. On nema potencijal Robija i Zvone – uzvrati. A meni prozuji glavom što je Ćiro pričao za Prosinečkog. Kad mu padnu ključevi, on se ne može sagnuti da ih podigne. Ponavljao je da će progutati diplomu ako on postane igrač. A svima je bilo jasno da će i on i Zvone biti svjetske klase.
Kratak je njihov put bio od igranja po kirvajima do prve momčadi. A onda je netko u Dinamu napravio administrativni propust i Prosinečki je odmaglio za Beograd. Zna se i tko je to napravio. Ali čovjek je mrtav. Pa ne bih dalje. Robi je otišao. A Zvone ostao. I njega su poslije Cvetković i Džajić pokušavali otpelati na Marakanu. Ali nije išlo. A sad nešto pomalo nestvarno. Marinko je prodao sve u zavičaju i doselio se u Zagreb sa svojom Marom i troje djece. Zbog Dražena Bobana. Tad najboljeg igrača Kvarnerske rivijere.
Dinamo je opasno zagrizao. Imao je Dado mlađeg brata. Žgoljavac je odlično igrao ping-pong i šah. Za nogomet je bio premršav. Bio je to Zvone. Marinko je plaćao tadašnjem treneru omladinskog pogona da i mlađi, žgoljavi, sin može trenirati. Za par godina obojica su istrčali u prvoj momčadi Dinama. Prvi trener – Josip Kuže. Krenulo je k'o u bajkama. Nizale se dobre igre. I pobjede. A onda je Kuže, iz čista mira, škartirao Dadu. Uzalud smo ga Mustedanagić, Jovićević i ja uvjeravali da radi veliku glupost. Nije se dao.
A onda nam je, puno godina kasnije, priznao: – Moja najveća pogreška u trenerskoj karijeri bilo je micanje starijeg Bobana na klupu. Bila je to satisfakcija za Džemu, Čedu, mene i Dadu. Puno prekasno. Marinko i Đuro budno su pratili i Jozićeve "Čileance" koji su pokoravali nogometni svijet. Robi i Zvone su briljirali. Netko od njih dvojice morao je biti najbolji igrač Svjetskog prvenstva mladih. Nijanse su prevagnule na Robijevu stranu. – Drago mi je za Prosinečkog, ali moga je i moj Zvone bit najbolji. Triba je jer je igra finale – pomalo tužan mi je pričao tata Marinko. Za mene. Obojica su bili najbolji. Đuru smo prerano otpratili na posljednji počinak u Kraljevcu ob Sutli. Godinama se borio protiv one podmukle boleštine. Marinko je u Italiji imao tešku saobraćajku. Borio se za život. Na sreću njegove Mare, djece i unučadi, oporavio se.
Čujem da voli igrat' na karte. I ne voli gubit. Dugo, dugo se nismo vidjeli. A stalno smo se družili dok su Zvone i Dado stasali. Bilo nam je lijepo. Vrijeme nogometne romantike. Na kirvajima i proštenjima.
MAMA LJILJA PODRŽALA SINA PREDSJEDNIKA
Klub književnika (svibanj 2024.)
Ušetala jedna simpatična baka, prije nekoliko dana, u prostorije Matice Hrvatske. – Ja bih se učlanila – rekla je i obavila administrativnu proceduru. Moja draga prijateljica Ljilja tako je u 94. godini postala članica Matice kojom predsjeda njezin sin Miro Gavran. Mobiteli su bljesnuli i ovjekovječili taj trenutak. Čudo je ta skromna učiteljica iz Nove Gradiške. Moja frendica i vrhunska kuharica. Čije božićne kolače i sarmice nikad ne bum pozabil. Eto sad smo skupa u Matici. I to me veseli. Učlanio sam se zbog Mire. Kao i njegova mama. – Navrati u petak u 11 sati u DHK – pozva me neki dan Gavran. – Što se događa? – Ne smijem ti reći. Dođi pa vidi.
Znatiželja me povuče. Književnik Stjepan Šešelj i moj profa iz IX gimnazije Đuro Vid Marović uručiše Miri nagradu koja nosi ime književnika Dubravka Horvatića. – Pa ti si veći pisac od Horvatića – kažem laureatu nakon čestitanja. – A ne. Po meni Horvatić je jedan od najvećih hrvatskih pjesnika. Nagradu je dobio za poemu "Obrana Jeruzalema". Proročki i zastrašujući stihovi.
P. S. Pitali me dečki s kvarta Drago Bagić i Darko Janeš što znači riječ "tarara" iz prošlonedjeljne putne. E to ste vi. I svi mi. Naime, Maori su Hrvate nazivali tako. Tarara na maorskom znači "brzogovoreći". Kako su prvi doseljenici u Novom Zelandu bili Dalmoši, znate i zašto.
VIDEO: William s njom vara Kate, a njen luksuzni život je gnjusna prevara? Glasine o lijepoj markizi