Imenjak i prezimenjak onoga čuvenog napadača Veleža, koji je 1980. Dinamu zabio četiri komada. Strogo lokalna slava, strateška neambicioznost, od svijeta prikrivena veličina, ono je što povezuje obojicu Vladimira Skočajića. Ovoga zovu Skočo, glazbeni je urednik na radiju, di-džej, tojest onaj koji pušta muziku u prostranijem javnom ili privatnom prostoru, nekoliko godina živio je u Teksasu, s namjerom da postane Amerikanac, tako što će steći uvjete za američku mirovinu. Onda je shvatio da je život prekratak za takvo što i vratio se kući. Za njega to je Beograd, negdje daleko od centra. Rođen je 1978, upravo u vrijeme da ostane izvan vremena: u onome prethodnom nije stigao odrasti, o onome koje je uslijedilo nije se mogao primiti, jer se sjećao onoga prethodnog…
Booka je nevelik izdavač, uglavnom probrane prijevodne beletristike i pisaca s prostora bivše Jugoslavije, u potpunosti određen ukusom i književnim interesima vlasnika i urednika Ivana Bevca. Skoro da je očekivano da takav nakladnik ne objavljuje poeziju. Sve do knjige Vladimira Skočajića.
Nije lako sjetiti se pisca iz naših svjetova, čiji su ukus i stil bili tako fatalno i nedvosmisleno određeni tekstovima rock pjesama, i to onih pjesama koje pripovijedaju neku priču. Pritom, Skoči je, kao i Tarambi, strana svaka afektacija. On nikad ništa i nikoga ne imitira, ne pravi se važan, nije rocker, odmetnik ni pijanac. Nema u tim pjesmama droge, šanka, kvarta… Tih, melankoličan i vječno osamljen, promatrač i kustos nekih tajnih mjesta, među koje, recimo, spada park na Opatovini, Tkalčićeva i u Tkalčićevoj Melin, "Koji odavno nije isti/ Ali šta je sada igde isto", i tako dok tu ona sjedi i sjeća se "Ruka sama pali treću zaredom/ Šta je rak spram svih tih godina/ Protraćenih i poništenih/ Osim možda samo logičan sled stvari/ Zračenje svejedno dolazi na kraju/ Bilo da je od doktora/ Ili vojnika". I ispriča tako Skočo, kroz neveliku pjesmu, cijelu jednu već zaključenu životnu priču, u kojoj se čitatelja više od ostalog tiču atmosfera i toponomastička istinitost. Doista, to je park na Opatovini, i doista sam, ova dva-tri puta, naišavši gore, u tom parku osjetio predio kao u njegovoj pjesmi, i pogledom sam, ne misleći, tražio tu ženu: "Dok gleda devojčicu sa plavim kikama/ Kojoj baka kaže da sporije jede sladoled/ A mala odgovara da je to najsporije što može/ Čuje žamor turista iz Tkalčićeve/ Neko svađanje na engleskom/ I diskusiju na slovenačkom/ Pokušavajući da se seti zašto je došla".
Davne 1938. Walt Disney snimio je kratki crtani film "Ferdinand the Bull", o nježnom i ćutilnom biku Ferdinandu, koji u to doba pred sam kraj svijeta naokolo uživa u mirisu cvijeća. Pamtimo ga iz vremena naših adolescencija, a u neka je doba, sasvim nedavno, snimljen i remake. Od njega, međutim, dojmljivija je Skočajićeva pjesma "Ferdinand". Ovom će strofom započeti: "Kada bi sve vesti počinjale/ Uvek jednom istom rečenicom/ I to onom koju je izgovorio/ Neko ko je znao smisao svega/ Jer samo neko takav može reći/ Da su sve bitke na celom svetu/ Smešne spram one u nama/ Mirisao bih svet ko Ferdinand cvet" A ovom će strofom "Ferdinand" završiti: "Kada bi moje srce/ Ovo sa zavojima i flasterima/ Umelo češće da prati kapetana/ Njegove racionalne savete/ Da izbegava svaku santu leda/ Ma koliko ona bila fotogenična/ Znam da bi maj trajao večno i da bih/ Mirisao svet ko Ferdinand cvet".
Vladimir Skočajić jedan je od onih odraslih ljudi, gotovih pisaca, koji su u stanju nježnosti i naivnosti izgovarati bez straha od općih mjesta i sentimentalnosti, kao da ih izgovaraju prvi put. Takvi nas ljudi, kada ih u životu slučajno sretnemo, toliko ozare da od njih ubrzo pobjegnemo, iz straha od razočaranja. Jer ne može biti da su baš takvi. A u književnosti i u umjetnosti, u poeziji naročito, volimo ih i branimo do krvi od onih koji su ogrezli, pa ne shvaćaju o čemu je tu riječ.
Meni najdraža i najbliža pjesma u knjizi, koju bih jako rado negdje naglas pročitao, nosi naslov "Svet je tako divno i odvratno mesto". Sve je u njoj na svom mjestu, kao u manifestu i proglasu jednog čovjeka za jednog drugog čovjeka: "Gde si se rodio i kako izgledaš/ Određuje te više od onoga šta radiš/ Odavno je manje važno/ Da li je ono što pričaš/ Mnogo pametno ili mnogo glupo/ Dok god zvučiš sigurno u sebe/ Samopouzdanje je precenjenije od Kanjea Vesta/ Svet je tako divno i odvratno mesto". Pa onda malo dalje: "Na ovoj plavoj okrugloj planeti/ Za koju neki misle da je ravna/ Rodili su se Adolf Hitler, Raša Popov/ Bob Dilan, Sajmon Kauel, Meril Strip/ Dostojevski, Čarls Menson, Gandi/ Milena Marković, Velja Pavlović/ Nelson Mandela, Staljin/ Margaret Tačer, Džoni Mičel i moj deda/ Neki od njih su umrli i za vreme života/ Neki od njih baš nikad neće/ Svet je tako divno i odvratno mesto". A u posljednjoj, razrješujućoj strofi: "Dok se jedni dive uspesima nauke/ Drugi kako je njihov sunarodnik udario loptu/ Treći kako je slatko grožđe/ Četvrti kako joj dobro stoji crni lak na nožnim prstima/ Peti kako je ikona u manastiru pustila suzu/ A šesti kako je baš njihovo dete bolje od drugih/ Ne mogu da prestanem da mislim na Marka Linkusa/ I da slušam njegove Sparklehorse/ I tu savršenu pesmu koja se u prevodu zove:/ Svet je tako divno i odvratno mesto".
I baš sam mislio reći da mili Mark Linkous, čija duša nije mogla izdržati svu težinu ovoga svijeta, nema ljepše potvrde svoga boravka na Zemlji i ljepšeg nekrologa od ovoga Skočinog. Ne bi umro, da mu je imao tko na vrijeme doturiti ovu pjesmu. Skočo je zaslužio nositi ime velikog Vladimira Skočajića Tarambe, prvog do Bake.
VEZANI ČLANCI
Umijeće pripovijedanja
Naravno, umijeće pjesničkog pripovijedanja, jer je Skočajić rođeni pjesnik. Ali poslušajte kako mu počinje pjesma, i koliko je u tom početku priče: "Na tom brdu je nekad bila kafana/ Zbog nje se taj kraj zvao 'kod Jahorine'/ Tu su nekad bili moj brica i frizerka/ I bricin sin iz čijeg srca curi dobrota/ U trafici su radili nasmejani čika Rade/ I ona njegova uvek namrgođena žena/ S ufrčkanom frizurom iz Flešdensa" Iz svakog stiha može poteći po jedan pripovjedni tok, po jedna romaneskna rijeka. I to što ipak ne potekne jedna je od temeljnih Skočinih pjesničkih strategija.
Škure
Škure su književni festival u Šibeniku, valjda najknjiževnijem i najkulturnijem živom dalmatinskom gradu. Sam festival je, na žalost, sasvim na plećima, te na svijesti i savjesti Olje Runjić. Koliko ona izdrži, toliko će izdržati i Škure. Krajem rujna na Škurama će se, čujem, pojaviti i Vladimir Skočajić. Žao mi je što vjerojatno neću biti prisutan. Ali vi, ako ste kojim slučajem u blizini, svakako dođite. Jer svijet je tako divno i odvratno mjesto.
Dnevna doza. O beogradskom uvodjenju knjizevnosti nedaleko od Matoseve kuce.