Pop fenomeni zovu se tako upravo zato jer su fenomeni, a ne znanstveno objašnjiva činjenica, mada se i to može pokušati. No, najveća privlačnost nekog masovnog fenomena u trenutku kada se događa prije svega je njegova "neobjašnjivost". Upravo to događa se sada s Baby Lasagnom, tj. Markom Purišićem koji je omiljeno lice Eurovizije, iskače iz svih analiza kao vodeći kandidat za pobjedu na Euroviziji i kako se lavina kotrlja postaje sve jasnije da svjedočimo velikom uspjehu.
Domaća javnost i mediji homogenizirani su kao u slučaju Vatrenih, samo, za razliku od natjecateljskog sporta u kojima su "naši" nekome "tuđi", ovaj puta čak i neki "tuđi", od bližih do daljih susjeda, navijaju za "našeg" Baby Lasagnu. A sve to, moram cinično primijetiti, na temelju, mnogim glazbenim kritičarima, ne osobito zanimljive pjesme, zapravo složencu iz nekoliko poznatih dijelova koje je Marko Purišić preuzeo i složio iz njih svoju dobitnu kombinaciju. Te ju na kraju, nakon što je prošao na Dori u koju je ušao kao rezerva, na tragu izravno citiranog videospota grupe Rammstein "Dicke Titten" zamotao u videospotovsko značenje koje lokalizmima dodatno podcrtava "naše"; od tradicijskih kostima do prikaza seoskog života, vjerojatno teškog, jer tekst pjesme zapravo govori o odlasku, o tome da nema mogućnosti povratka.
Koliko je takav stav podložan da pjesmu upotrijebi, recimo, Hrvatska turistička zajednica u reklami Hrvatske, upitno je, ali je baš ta sitna kritika proizvela identifikaciju svih sa Baby Lasagnom. U ovo izborno vrijeme vole ga i ovi koji glasaju za vlast, i ovi koji su u oporbi, pa i seljaci sa traktorima koji su nedavno protestirali. Proteklih tjedana nije bilo političara lijevih i desnih svjetonazora koji nije iskazao naklonost pjesmi i Baby Lasagni, što je i očekivano. Naime, protiv masovnog fenomena ne idu političari, oni mu se prilagođavaju i žele njegovu popularnost, protiv idu možda samo neki glazbeni kritičari, jer to je zaista nepopularno, što iskazuju i stotine negativnih komentara ispod kritika koje su, poput moje, problematizirale vrijednost pjesme od samog početka.
VEZANI ČLANCI
No, to nema veze sa samim fenomenom koji je, mada i nabildan kako to već ide kada se uključe masovni mediji koji žele svoj dio kolača, ipak autohtoni pokazatelj da sudjelujemo u nečemu nenamještenom. Osim toga, fenomen Baby Lasagne prelio se masovno i preko domaćih granica, pa je potpuno jasno da se ne može govoriti o nekom "dirigiranom" projektu. Zašto ovoliki uspjeh Baby Lasagne? Upravo zato što je uspješno spojio nekoliko poznatih elemenata i sklopio ih u priču koja mnogima sad izgleda razumljivo i veće od zbroja već ranije poznatih sastavnih dijelova.
Fućkaš kupljene semplove, kiticu i prepisani refren, fenomeni ne nastaju zato jer su nerazumljivi, nego upravo suprotno, jer su većini razumljivi. Jer su jednostavni, prodorni i izravni, što pokazuje i pjesma "Rim Tig Tagi Dim" koju kao brojalicu pjevaju čak i djeca koja još ne znaju niti govoriti, a vidjeli smo to u nekim simpatičnim video snimkama po društvenim mrežama. Iako je ovakav, zamalo "AI" način sklapanja pjesama kreativno upitan, nesumnjivo je podatan za stvaranje novih kombinacija glazbe koju ste već čuli: dovoljno je familijarna da "uđe u uho", ali ju ranije niste čuli na ovakav način.
Baš to postigao je Marko Purišić, koji se osim svega toga predstavio kao simpatičan, skroman i iskren dečko. Je li on zaista takav vjerojatno znaju samo njegovi bliži prijatelji i obitelj, ali imidž i izjave idu ispred činjenica i to je ono čime se trenutno mediji dobrovoljno "hrane".
Pridodajte tome sjajnu koreografiju i ples, mačke koje ionako caruju na društvenim mrežama i heklane tabletiće koje su svi izvukli iz podruma, i dobivate proizvod u kojemu je sama glazba postala samo podloga za neku širu priču. Imati razumljivu priču osnova je svakog pop-fenomena, a ovako zbrojeno Baby Lasagna postigao je skoro nemoguće; svi koji preziru Marilyna Mansona i Rammstein kao "sotoniste" i problematične tipove, 20 i 30 godina nakon njihovih proboja - koje je slijedila i Purišićeva bivša grupa Manntra - na slamku su "posisali" sve te elemente njihove glazbe koje je Marko Purišić spojio u svoj "Rim Tim Tagi Dim".
I to govori da je potrebno nekoliko desetljeća da bi se ovakvi sastojci učinili "normalnima" najširoj publici, a pogotovo ako su očišćeni od svojih ranijih ideoloških i umjetničkih sastojaka. Sasvim suprotnih onome što danas zagovara Marku Purišić, koji je vjernik, koji se moli, i kojem je lako u Švedskoj jer se, kako je rekao, svi mole za njega. Preuzeti najbolje iz oba, ili nekoliko svjetova, sastojak je svakog prodornog fenomena, a pogotovo na Eurosongu gdje treba doći bez komplikacija, samo je bitno "rock me baby", s jednostavnom pjesmom čiji refren "whooo whooo" svi mogu pjevati, mada je potpuno isti kao u pjesmi Painea "Party In My Head" koji je Baby Lasagna preuzeo.
No, Baby Lasagna puno je simpatičniji od Painea, a usput ima i međunarodno ime koje svi mogu razumjeti, "bol" je pritom nestao, pa još ima i "baby" kojim iskreno poručuje da je "beba" spram ovih uzora na koje se naslonio. Sve skupa proizvelo je efektnu pjesmu koja je ušla pod kožu svjetskoj publici i zaista je pitanje sitnih, ali moguće bitnih varijabli i postavki hoće li pobijediti, a populizam Eurosonga ide u tom smjeru da bi iduće godine mogli imati Euurosong po drugi puta u Zagrebu. Mada, žiriji znaju biti čudni; iako je sam Purišić neki dan rekao da mu na koncerte neće dolaziti žiriji nego publika, ne zaboravimo iz opreza da u glasanju za vrijeme Dore talijanski žiri nije pjesmi "Rim Tig Tagi Dim" dao niti jedan bod. Bilo je to prije nastanka ovog fenomena, pa bi bilo čudno da se ovako nešto ponovi i u završnici Eurosonga. Za sada, a ovaj tekst pisan je u subotu, Baby Lasagna zaista ima ozbiljne šanse pobijediti, makar i "tuđim sredstvima" koje je koristio. Ali to, ponovimo, ne umanjuje značaj fenomena.
Može li Baby Lasagna pobijediti i treba li se bojati Švicarske? Govore Mia Dimšić i Igor Barberić
... a što je sa genijalcima iz "stručnog" žirija Htv-a, koji ssu ga strpali u rezervu? Malog nije imao ko pogurati, ha? I nikom ništa...