Kakva šteta! Ton majstor je uništio prvu polovicu zagrebačkog koncerta Pixiesa

Gusti crni oblaci i grmljavina iznad Zagreba s laganom kišicom u subotu navečer nagovještavala je da bi koncert Pixiesa na Zagrebačkom velesajmu mogao biti popraćen "potopom". Započeli su točno prema najavi u 21 sat, odmah s kvartetom klasika "Gauge Away", "Ways of Mutilation", "Debaser" i "Monkey Gone to Heaven". Sve je nagovještavalo klasičnu večer za oko četiri tisuće posjetitelja između prekrasnih talijanskog i kineskog paviljona, i vrijeme se nekako "držalo", ali nije se držao - razglas. Tj., preciznije rečeno, ton majstor koji je, čini se, prespavao prvu polovicu koncerta, a mi koji smo stajali kod miks pulta, gdje bi zvuk trebao biti najbolji, dobili nerazgovijetnu, mutnu mješavinu zvuka u kojoj nije bilo ni visokih tonova, ni glasnoće za otvoreni prostor, pa se gitare i vokali nisu razaznavali. Bio je to paradoks za grupu poznatu po "frcanju" zvuka i iskričavosti na pozornici.

I tako smo se Pixiesi i mi gledali oko pedeset minuta, nama nije bilo jasno gdje je zvuk, a njima, vjerojatno, zašto publika tako mlako reagira. Jedan prijatelj s dugim koncertnim iskustvom prošao je razočaran kraj mene i rekao "gledao sam ih šest puta, ali ovo je najgore do sada". Drugi me pitao "kakav je to sound, pa kaj je ovo?". Zapravo se nije znalo je li problem u bendu ili razglasu, dok se u trenutku kad je Black Francis uzeo akustičnu gitaru u ruke u pjesmi "Who's More Sorry Now?" zvuk napokon nije otvorio i sve proradilo bolje, pa zatim kako treba. Naravno, bend je i do tada bio okej, samo se to nije moglo čuti.

Tek tu počele su odzvanjati solo dionice gitarista Joeya Santiaga koji je briljirao s wah wahom, davao oduška  gitarističkim ekskurzijama, bend bio razgovijetan i jasan u, uvjetno govoreći, mirnijim, melodičnijim pjesmama s Blackom na akustičnoj gitari, a zvuk dobio glasnoću, dinamiku i širinu u srednjem djelu nastupa. Frank Black držao se akustične gitare u desetak pjesama među kojima smo čuli "Blown Away", "Cactus", "Break My Body" i "Here Comes Your Man" na kojoj je publika upalila mobitele i na koncu tog dijela "Motorway To Rosvell", a publika počela glasno reagirati shvaćajući da pred sobom ipak ima svoj omiljeni bend.
Radi se o postavi koja izbjegava popularno kurtoazno obraćanje publici i može djelovati nezainteresirano, pa je Frank Black samo jednom dobacio "Hey!".

Od tuda nadalje nastavio se poznati koncentrat melodičnog popa pomiješanog s gitarističkom baražnom vatrom, karakterističnim bas dionicama i pomaknutim tekstualnim dosjetkama, čvrstim bubnjarskim radom Loveringa i bas gitarom i vokalima današnje basistice Paz Lenchantin, koja je u bendu od 2016., nakon legendarne Kim Deal i njene prve zamjene Kim Shattuck.
 Dug popis pjesama i zasluga Pixiesima dozvoljava da često mijenjaju set liste koncerata, a u Zagrebu smo ovaj puta čuli tridesetak konciznih i sažetih bisera, uključujući "Planet of Sound" i "Head On" Jesus and Mary Chain koju su odavno posvojili, do "Vamos" i mnogih drugih.
Ukupno dva sata svirke u drugom poluvremenu donijelo je i "I Bleed", ponovno "Wave of Mutilation" u surf verziji i ovacije za "Where Is My Mind", da bi se nakon obrade "Winterlong" Neila Younga vratili na bis - koji često niti ne sviraju - i s "La La Love You" poručili publici da ju vole. I mi njih, ali ne i njihovog inženjera tona.

Video: Nakon 25 godina braka razvodi se slavni Rocky