Kolumna

Kao najvjerniji opisi ove situacije mogu poslužiti pjesme 'Mjesto za dvoje' i 'Smak svita'

Foto: PROMO
šaran
Foto: Promo
šaran
Foto: Boris Ščitar/Večernji list
Dino Šaran
02.04.2020.
u 09:00
Budimo realni, svi smo u samoizolaciji bez obzira na zdravstveni karton. Nikad, ali baš nikad nije bilo tiho kao prošli ponedjeljak ujutro u središtu Zagreba na 100 metara od Ilice, ni kad je bio praznik
Pogledaj originalni članak

Nakon što nas ni pandemija koronavirusa nije pripremila na dolazak još jedne nesreće, potresa u Zagrebu u kojem je preminula djevojčica od 15 godina, pa zatim snijega, s usporednim požarima u Dalmaciji zbog bure, opet je postalo jasno da je stvarni život često gori i tužniji od bilo kojeg filma katastrofe ili tužne rock-pjesme. Mnogi su ovih dana komentirali po Facebooku – koji je od svih knjiga koje vam predlažu da pročitate ostao najčitaniji kanal stalne komunikacije i kontakta među ljudima – da bi ovakav crni scenarij u svakom hollywoodskom filmu djelovao nerealno i odmah bio proglašen za nategnuti trash godine.

A onda nas je stvarnost demantirala poput lošeg filma katastrofe u kojem ni Pavle Kalinić nije djelovao prjetjerano izvan konteksta. U samo nekoliko dana prošli smo put od poželjne samoizolacije do nametnutog skupljanja na otvorenim travnatim površinama nakon potresa, gdje se na niti dva metra razdaljine među ljudima nitko nije osjećao sigurno. Potvrdile su se one stare uzrečice, ne samo da život “piše romane”, nego očito i snima filmove, a mi smo svi glumci i statisti, mada ne i dobrovoljno.

“Dobro je, ljudi, bolje snijeg nego lava,” bio je jedan od satiričnih komentara glavnog urednika Večernjakova weba Daria Markasa o životu u doba korone koji se pretvorio u život u doba potresa, snijega i požara. Mnogi su komentirali da još samo nedostaje udar meteora, poplava ili dolazak Godzille. I mnogi su se nakon potresa označili kao “safe” obavijestivši sve da su živi, mada je obavijest zapravo mogla glasiti “safe but not well”. Jer, neki od nas su (slučajno) ostali safe, ali mnogi nisu, a niti su dobro. Jer, kad vidiš rano ujutro ljude i djecu u dekama po parkovima, parkiralištima i tramvajskim prugama na hladnoći – jer tramvaji ionako ne voze, a to je prva crta obrane civilizacije – bolesnike u Vinogradskoj kraj ograde kao u konc-logoru, pa dodaš faking zaboravljenu koronu u jednadžbu i sve što je pred nama, jasno je da nije dobro.

VIDEO: Hrvatski pjevači, glumci, dizajneri: "Čuvajmo jedni druge!"

 

A radi eksponencijalnog širenja koronavirusa – zato i jesmo “ostali doma” – tek slijede posljedice za nekoliko dana kad se zbroji iznenadno zbližavanje ljudi nakon potresa, vatrogasaca, građevinara, liječnika, medicinskog osoblja, zaposlenih u ljekarnama, vojnika, policije na prvoj crti, svih ovih koji odrađuju ozbiljne zadatke za nas. Rock-glazbenici su, poput mnogih iz drugih “sektora” umjetnosti, oduvijek bili pomalo na “tamnoj strani”, kao svojevrsni senzori prijetnji oko nas. Stoga ne iznenađuje da su neki od najboljih opisa izolacije, samoizolacije i svega povezanog s apokalipsom došli u formi rock-pjesama. Kao trenutačno možda najvjerniji opisi situacije mogu poslužiti pjesme “Mjesto za dvoje” Dina Šarana i Letu štuke ili “Smak svita” TBF-a, jer se stvarno čini da “nema nam pomoći”, a mjesto za dvoje ostalo je sve što imamo i što je u samoizolaciji dopušteno. Budimo realni, svi smo u samoizolaciji bez obzira na zdravstveni karton. Nikad, ali baš nikad nije bilo tiho kao prošli ponedjeljak ujutro u središtu Zagreba na 100 metara od Ilice, ni kad je bio praznik. Nije bilo ni psa ni mačke, a kamoli tramvaja, ostale su samo vrane.

Stoga su organizatori iz Tvornice kulture među najmjerodavnijima koji će Bobu Geldofu, kad na jesen dođe s Boomtown Ratsima, jer i ova najezda korone valjda jednom mora proći, objasniti da otpjeva pravu “potresnu” verziju “I Don’t Like Mondays”. I po mogućnosti umetne dio iz jingla Radija 101 “Zakaj ja ne volim ponedeljek”, jer ionako je to himna zagrebačkih ponedjeljaka, a sada pogotovo.

Zaključak je nakon samo nekoliko dana mnogima postao sasvim jasan; fale nam ljudi, jel’ da? I malo je teže nego što smo mislili. Jer, nije problem biti sam, ali kad to hoćeš, a ne ovako kad moraš. Sad se čujemo telefonski: “Bok, je, sve okej, ti? Je, i ja, vidimo se...” . Ma vraga se vidimo. Još dok se smjelo otvoreno izlaziti na otvoreno i trčati po šumi Jelenovac prije karantene, sve me podsjetilo na film “Fahrenheit 451”. Nije baš da su ljudi po šumi pričali sami sa sobom, ali su očito bauljali i pokušavali shvatiti što im se događa. Naravoučenije? Pametan čovjek uči na tuđim greškama, a glup na svojim, pa je bolje da sada ne ispadnemo totalni glupani. Ili barem, bolje biti glupan nasamo, nego u društvu.

Pogledajte na vecernji.hr

Komentari 1

Avatar Gilles Auguste Kremer
Gilles Auguste Kremer
21:25 02.04.2020.

Joj da ukinite više tog Hrvoja, taj ne zna što bi napisao više...