Kažu mi da sam mrzitelj Srba jer ne mrzim Hrvate

A podrazumijeva se da švicarsku reprezentaciju uvjerljivo pobijedite. Hvala.

Tako je Aleksandar Vučić završio svoj ispraćaj nogometaša Srbije u Rusiju. A onda se na ekranu pojavi voditelj, zamišljeno češka lice i sam sebe pita: “Čekaj, čekaj, a što baš Švicarsku uvjerljivo? Mislim, nemam ništa protiv, daj Bože, ali prvo igramo s Kostarikom, što da Kostariku ne pobijedimo uvjerljivo? Švicarska nije članica Europske unije, je li ih zato ne volimo? Ili zbog Federera, satova, banaka, čokolade? Imamo li nešto protiv samih švicarskih nogometaša? Mislim Shaqirija, Mehmedija, Xhake, Behramija i ovog... Džemailija i Kasamija? Eeeee... točno znam što je. Nisu na ić.”

Tako se vijesti, potezi i izjave političara predstavljaju u satiričnoj emisiji “24 minuta sa Zoranom Kesićem” na O2 televiziji subotom na večer, a upravo opisani ulomak na YouTube pogledalo je 340 tisuća ljudi. Mnogima je i u Hrvatskoj, poput mene, Kesićeva emisija na internetu glavni izbor informacija o zbivanjima u Srbiji, s tim da je svaka vijest popraćena duhovitim komentarima koji razobličuju i izruguju demagogiju, spinove, nakaradnu patetiku, glupost i laž. Pritom se nerijetko obruši i na “kolege” iz udvorničkih medija, kakvi većinom jesu, osobito kada plasiraju notorne laži. Naravno, glavni izvor inspiracije i najčešća meta upravo je predsjednik Srbije. Kesića, koji je upravo ovih dana s obitelji i prijateljima stigao u Hrvatsku na odmor koji će provesti na kvarnerskim otocima i u Istri, susreo sam dva dana nakon što je emitirana posljednja emisija prije ljetne pauze. I nakon što je Srbija izgubila od Švicarske. Dobio sam što sam i očekivao: ozbiljan razgovor i privatni show uživo.

Što mislite kako je Vučiću bilo doći na sastanak s Thaçijem nakon ove utakmice?

A oni su se vidjeli nakon utakmice?

Pa da, jučer u Bruxellesu. Zar ne pratite više ništa nakon što ste otišli na odmor?

Pokušavam se isključiti. Odmah nakon snimanja počeo sam vaditi s police sve one knjige koje sam u međuvremenu kupio a nisam ih imao vremena čitati. Ma oni su opteretili nogometaše koji nisu baš neki kraljevi pameti pa da se mogu isključiti od medijskog utjecaja. Naravno da na njih utječe pumpanje javnosti, pogotovo kada to radi prvi čovjek države. Kao da će to biti simboličan povratak Kosova ako dobijemo Švicarsku. Ma idi, bre!

Nastavljate li emitiranje na jesen?

Da, zato što imamo ugovor do kraja godine za određeni broj epizoda. Ali već za sljedeću godinu se ne zna. Ali to je jednostavno karakteristika našeg društva, da nečeg što je gledano i voljeno danas ima, a sutra nema. Tako da je sad već čudo što se uopće emitiramo.

Pa ja sam s vama i došao razgovarati kao s čudom.

E da, a iz toga, da vam sad pokradem sva vaša pitanja, proizlazi logično sljedeće pitanje: a kako to da baš samo vas nisu ukinuli? Onda mozak logično rasuđuje da smo sigurno u nekom dilu s vlasti. A onda ja pitam onoga tko to mene pita kako to točno izgleda, tko to meni i mom timu šalje poruke s uputama što, kako i kada da radimo? Na istom su nivou oni što kažu “a što Kesić i njegovi nikada ne udaraju po Europskoj uniji i Americi, sigurno dobivaju kuverte iz stranih ambasada”. Ma boli nas i za Europsku uniju, i za Ameriku, i za NATO. Osobito NATO. Prezirem ga. Nikada nisam volio i ne volim oružje i ni jednu vojnu organizaciju.

Pustili ste ipak u svojoj emisiji onu navijačku pjesmu jednog sponzora koja kaže “ustani kao vojnik” i zvuči kao marš?

A što da radimo? To je marketing. Ne moraš, ali ti ponude, pa računaš koliko dobivaš od takve promocije. Moje obraćanje je ipak bilo u duhu naše emisije, čak je i ta himna kod nas otpjevana tako da djeluje koliko-toliko normalno premda je inače takva kao da se ide u rat. Ja sam ih pitao zašto su to tako napravili? Zašto asocijacija na rat? Zašto ne na nešto lijepo, na igru, vrckavost, šarm? Pokaži fintu, kroz noge. Ali ne. Mi Srbi, tradicija, vojvoda Mišić, svjetski i balkanski ratovi... Pa i Nušić naša je tradicija i Nušić, i Domanović, i Sedmorica mladih su naša tradicija. I Zoran Radmilović je naša tradicija. Pa majku vam j....! (Tu već galami usred prepune terase popularnog kafića u Tašmajdanskom parku.) Što me nerviraš tim pitanjima? Iz Zagreba si došao da me provociraš? (Prasne u smijeh)

Naravno! Kako ste ušli u novinarstvo?

S devetnaest godina primljen sam na audiciji za novinare bez iskustva Studija B. To je bio zanimljiv potez legendarnog novinara i urednika Đoke Vještice da osnuje redakciju sastavljenu od dva iskusna novinara i početnika. Od nas pedeset ostalo nas je petnaest klinaca. Mene su bacili da budem reporter na ulici, tržnica Zeleni venac, pošto luk i krumpir... Bilo je to 1995. i odmah sam se zaljubio u cijeli proces pravljenja televizije, snimanja na terenu, montaže... Došao sam tako do razine da mogu sam snimati i montirati pa sam umjesto klasičnog novinara postao autor koji sam smišlja svoje kratke filmove i reportaže. Nakon što nas je režim Slobodana Miloševića izbacio sa Studija B, radio sam na B92. I onda je došao revolucionarni 5. listopada (5. oktobra) i mogu se pohvaliti da sam napravio najbolje snimke kamerom tih događanja. Imate na YouTubeu, zove se “Moj 5. oktobar”. Dandanas CNN vrti moje snimke iz arhiva kada im zatreba. U Skupštinu sam ušao s kamerom iako ništa nisam vidio od suzavca.

Koliko scenarista ima emisija?

Viktor, Marko, Nenad, Grafa, Soko i ja. Njih su petorica iz Njuzneta, ja sam, eto, slikar naivac, televizijski autor, a Sale, moj prijatelj, je redatelj. Mi smo došli na ideju da napravimo emisiju nalik Stewartu i Colbertu. Ono što nam nedostaje, a što nastojimo pokrenuti svih ovih sezona, jest da angažiramo ozbiljnog istraživačkog novinara ili ekipu, pa da barem jednom mjesečno obradimo neku temu koja nije u fokusu i nije nužno dnevno-politička, onako kako to radi John Oliver. Ali nemamo za to resurse. Mislim da smo uvijek realni u izboru i načinu prezentiranja vijesti, a najvažnije nam je da imamo zajednički stav o svakoj stvari. Kada ne znamo što da mislimo o nečemu, mi to ne radimo. Uvijek smo suglasni ovo je dobro, a ovo je sranje. Ovo posljednje češće obrađujemo. Naš repromaterijal je, da si ne lažemo, sranje, glupost, laž i time operiramo.

Kakve su vaše prognoze, koliko će trajati Vučićeva era u Srbiji?

Sve do tada dok on sam sebi ne zabije neki ozbiljan autogol, ili dok ne procuri i stvarno se ne dokaže nešto od onoga o čemu se samo šuška u novinarskim krugovima o aktivnostima njegove obitelji, pogotovo brata. Ako je samo deset posto onoga što sam ja čuo istina, to bi bilo dovoljno da režim momentalno padne. Ali, ja ne vidim način da Vučić padne ako mu je kontrateža opozicija jer je nema. A i ono što je ima nesposobna je da se ujedini. Svaki od njih radije ostaje mali poglavica svog malog plemena nego da svoj ego žrtvuje za neko veće dobro o kojem svi govore. Zato mislim da Vučićev režim može pasti samo njegovim autogolom, i to baš njegovim, jer sve ovo sitno ispod njega, svi ti vulini, stefanovići, mi smo već navikli da su oni klaunovi i da govore budalaštine, uključujući njega. To je naša svakodnevica. Uostalom, to i nije moj posao da mijenjam režim.

Pa naravno, ovaj je režim za vaš posao savršen.

To je malo glupo reći, ali tako je. Mi zapravo i jesmo profiteri režimske gluposti.

Kakvi su vaši odnosi s Hrvatskom?

Platonski. Nikada nisam imao niti sam se ljubio s djevojkom Hrvaticom (smijeh). Ma odlični su mi odnosi. Ako se pod patriotizmom podrazumijeva, kao kod nas, da mrziš susjede, onda ja svakako nisam dobar patriot. Zato dobivam poruke da sam mrzitelj svoga naroda. Kako ih vrijeđam? Tako što ne mrzim Hrvate. Nisam ja neki hipi tip, peace brother i taj fazon. Jednako mišljenje imam i prema Hrvatu, i prema Albancu, Muslimanu ili Srbinu zločincu. Čak me moj zločinac još više nervira jer pripada narodu koji je i moj i ja hoću prvo svoje zlo da počistim. Ovo je moj WC i potrudit ću se da ga počistim, a drugi neka gledaju i čiste svoja govna. Volim obilaziti cijelu regiju. Nije to jugonostalgija. Baš me briga za Jugoslaviju. Ali suradnja normalnih ljudi koji prepoznaju laž i glupost – uvijek!

Hoće li sada odnosi naših država opet zatopliti nakon što je Vučić ponovno pozvao hrvatsku predsjednicu u Srbiju?

Ja mislim da se oni ne dogovaraju kada će zaoštriti, a kada smiriti, nego se to događa po već uhodanoj rutini. Pred izbore se uvijek zaoštrava, a kada stvar dođe do ruba rata, a s naslovnica naših tabloida u takvim situacijama curi krv, onda stanu na loptu, pruže si ruke i ispadnu faktor mira i stabilnosti na Balkanu. Vučić prvo pošalje klauna Vulina, pa mu onda kao zabrani da dva mjeseca daje bilo kakve izjave, a potapše ga po glavi i dobaci mu keks. Sve je to igra.

A Europska unija?

Ni njoj baš ne ide dobro. Eto, odoše vam Englezi. Naše trajno opredjeljenje k Europskoj uniji Vučića drži na vlasti i poslušnost prema njenim vođama. Kada je onaj Vučićev prethodnik prvi put pokazao neposlušnost prema Angeli Merkel, to je bio početak njegova kraja. Vučić je tamo poslušan, a kod kuće nam prodaje priče kako je čvrst i kako misli samo na interese Srbije toliko da ni odrezak ne želi da pojesti dok sjedi s Angelom Merkel. Toliko je patetičan da je dosadio i Bogu i narodu!

Gleda li vas Vučić?

Ma kako da ne gleda! Pa on prati sve o sebi i nema šanse da propusti emisiju čiji je glavni junak. U anketama o uzorima mladih vodi Novak Đoković, pa Jelena Karleuša, a ja sam treći. Zato to i ne ističem jer je Jelena Karleuša iznad mene. A on sve to čita i pametno procjenjuje da mu je bolje da ne ukida nekoga koga ljudi vole, a pritom je drag, simpatičan i privlačan, a ima i lijep osmijeh. Dobro, malo se udebljao, ali vole ga i djeca, i tetke, i babe. Pritom, mi zafrkavamo i opoziciju. A da nas nestane, svi bi znali da to ima veze s njim. Da on odluči da nas nema, ne bi nam pomogao ni rejting od tisuću posto. Zapravo, najveći pritisak imamo od gledatelja. Čim u nekoj epizodi Vučić nije dominantan, odmah krenu reakcije: “Što je, zavrnulo vam slavinu, ne smijete više ni vi da kevćete, prodao se Kesić, gotovo.” A kad se u sljedećoj epizodi opet pojavi, odmah bude: “Bravo, kraljevi, ponovo ste oni stari.” A mi smo sve vrijeme oni stari. Ne radimo po diktatu ni gledatelja, ni opozicije, ni vlasti. I na to smo ponosni. A vrlo je lako skliznuti u populizam. Urednici medija većinom idu linijom manjeg otpora i daju narodu što voli, eto ti reality programi. I to je poslovno opravdano. Ali je li moralno opravdano? Nije, jer si govno koje truje ovaj narod.