Teška su vremena. Koronavirus ne popušta. I dalje hara cijelim svijetom. Traje to već godinu dana. Nije to sve. Ovaj naš mali komadić svijeta stalno se trese. Nekad jače, nekad slabije. Nikada ne znamo kada će Zemljina utroba opet riknuti. I koliko. I gdje točno. Još malo, i ti su nam potresi noćna mora skoro godinu dana. Svi smo već izmučeni i iscrpljeni od strepnje, brige, straha, nametnute međusobne udaljenosti, neizvjesnosti... Neki su ostali i bez domova i bez članova obitelji. No ne damo se. Pomažemo sebi i drugima na mnoge načine. Tražimo razloge i prilike za opuštenost, smijeh, veselje, unutarnji mir, sreću. A od početka ovog mjeseca imamo još jedan “lijek” na raspolaganju. Uzima se jednom tjedno, nedjeljom navečer. Postupak ide ovako: oko 20 sati sjedne se u naslonjač, upali televizor, na daljinskom se upravljaču izabere Prvi program HTV-a i onda se gleda novi serijal Roberta Knjaza i njegovih “sinova” nazvan – “Pametan kao kokoš, tvrdoglav kao magarac”. Taj melem sadrži 50 minuta čistog i blagotvornog užitka, Knjazove vedrine, zaigranosti, začuđenosti, znatiželje, duhovitosti i uvrnutosti te čudesne životinjske raskoši, divote i genijalnosti. Poučno, originalno, zabavno, moćno i ljekovito. Hvala i Knjazu i “sinovima” i našim dragim životinjama!
Najprije da nešto razjasnimo, prije početka emitiranja serijal se nazivalo “Glup kao kokoš, tvrdoglav kao magarac”, da bi onda na HTV-u osvanuo naslov “Pametan kao kokoš, tvrdoglav kao magarac”. Kada se i kako dogodio taj kokošji intelektualni napredak u naslovu?
Iako kokoš nije članica Mense ili kandidat za HAZU, ipak je malko pametnija nego što mi mislimo pa me tijekom snimanja serijala prilično šokiralo da uz ljudsku pomoć kokoš možete naučiti brojiti ili svirati klavir kljunom. Tako da sam “glup kao kokoš” ipak promijenio u “pametan” jer ispada da čovječanstvo s previše oholosti gleda na sve životinje, a da one ipak nisu toliko glupe koliko mi mislimo. One imaju i emocije i zrno soli u glavi, ne kao čovjek, ali dovoljno da ih malo više cijenimo.
Istražujući i snimajući štošta o 12 odabranih domaćih životinja, koja vas je do tada neznana spoznaja i bizarnost najviše iznenadila, začudila, rekli bismo ostavila “paf”, a koja možda i naježila?
A joj, pa to je popis koji bi popunio ostatak vaših novina. Evo, nevjerojatno, ali koza je prva otkrila kavu i čovjek je gledajući koze shvatio učinke napitka bez kojeg nema budnog svijeta. Kokoši u Americi nose pelene, kao i guske, i to je cijela industrija, možete odabrati i boje i dezene. Šokiralo me i da se svinja nalazi u čak 500 proizvoda koji nas okružuju, poput kočnica, vašeg ruža, piva, vina ili sladoleda. Nevjerojatno mi je i da konj i magarac hodaju na noktu srednjeg prsta, dakle nemaju stopalo kao mi, već hodaju na “srednjaku”, i to na noktu, što je zapravo kopito. Ma životinje su pune iznenađenja.
Od svega što ste o tim domaćim životinjama čuli, vidjeli i naučili, mislim pritom na njihove vještine i sposobnosti, što biste vi rado voljeli znati i moći?
Volio bih se penjati na strmoglave visine i kosine kao koze na brane u Italiji ili na drva u Maroku, jer koza navodno preskoči i čovjeka s mjesta. Volio bih biti mekan kao mačka, imati njuh kao pas, mirnoću kravice, snagu bika, hrabrost magarca, gracioznost konja. Ali nikako ne bih volio biti kao ovca u stadu jer ovce uvijek slijede vođu, pa čak i u provaliju kao stado u Turskoj. Ne bih volio vidjeti mutno i smanjenom paletom boja kao pas, biti ćorav kao svinja, gologlav kao puran itd.
Nekako ispada da ne samo sve domaće već i mnoge divlje životinje mogu postati kućni ljubimci. Je li vam to prihvatljivo ili oko toga ipak imate nekih ograda? Biste li, recimo, da vam se guska vrzma po stanu?
Ako Arnold Schwarzenegger za ljubimce može imati ponija i minijaturnog magarca te s njima puše svjećice na torti u dnevnom boravku, onda mi se guske čine kao najmanji problem. Nisam za lava u dnevnom boravku, ali mogu se zamisliti s kokoši kako gledam utakmicu, normalno – ako ima pelenu kao koke kućni ljubimci u SAD-u. Ili šećem gradskom špicom s janjetom ili gusanom. U ovom sam serijalu saznao zašto ljudi imaju potrebu imati sve te čudnovate pernate i dlakave prijatelje u svom stanu. Za razliku od većine ljudi, na našu žalost jedino nas životinje bezuvjetno vole i kad smo u svom najboljem, ali i u najgorem izdanju. I kako kaže jedan mudar čovjek: “Razlog zašto pas ima toliko prijatelja jest što maše repom, a ne jezikom.” A to se odnosi i na druge životinjice.
Eh, da se sad i ja nadovežem s jednom mudrom mišlju. Nedavno sam dobila “forvardušu” na kojoj je uz prikazanog preslatkog, umiljatog psića pisalo: “Bog je stvorio psa da nam pokaže kako se vole ljudi.” Kako vam to zvuči, ima li u tome istine i može li se pseća odanost mjeriti s bilo čim drugim ili je pas zaista mjerna jedinica za istinsku vjernost?
Ponekad mi se čini da je u mojoj zgradi više pasa nego ljudi, a sad sam, snimajući serijal, shvatio i zašto je tako. Pas nudi bezuvjetnu ljubav i najefikasniji je lijek protiv samoće koje je čovječanstvo zasad izmislilo. Iako nemam psa, vidim koliko je pas ljudima utjeha i istinski vjerni prijatelj. Tako da mislim da mu trebamo zahvaliti jer je mnogim ljudima produžio život i bio uz njih kad su ih drugi ljudi previdjeli ili napustili.
Ako već nemate psa, imate li vi i vaša obitelj kakvog drugog kućnog ljubimca? Ili ako nemate, kanite li ga sad nakon serijala nabaviti?
Nas je doma pet i u različitim životnim situacijama bude tu i magaraca i ovaca i koza i purana. Kad su djeca bila manja, imali smo patuljastog zeku, a poslije dugodlakog zamorca, dok nije otišao “u vječna lovišta”. Trenutačno nemamo ljubimce zbog dinamike naših života, jer smo stalno u pokretu – škola, srednja, faks, poslovi, oboje smo privatnici, pa je teško osigurati konstantno vrijeme za ljubimca koji ipak zaslužuje stalnu pažnju i čovjeka uz sebe.
U serijalu nam otkrivate, a to ste i malo prije spomenuli, da se svinje tjera i na slikanje, s kozama se vježba joga, kokoši nose pelene te ih se uči svirati klavir, ali i zbrajati. A da se pse na svakojake načine priprema za natjecanja bilo najljepših, bilo najružnijih pasa, dok su neki psi prisiljeni biti vegani kao i njihovi vlasnici, to već znamo. Gdje je za vas granica kada je riječ o tretiranju kućnih ljubimaca? Čini li vam se da ljudi zbog svoje ugode i sebičnosti, a možda i ludosti pod egidom ljubavi zapravo muče svoje ljubimce i tretiraju ih više kao stvari, a ne kao živa bića?
Vjerojatno ste u pravu. Čovjek je davno, nažalost, cijeli planet, pa time i životinje, prilagodio i modelirao prema svojim željama, ne nužno ispravnim. Pa i sam pas je proizvod čovjeka jer je original – vuk. A čovjek je od opakog, neustrašivog vuka stvorio nešto sasvim različito – pinča, čivavu ili pudlicu. Zar to nije dovoljna ilustracija koliko čovjek gleda samo svoje potrebe?! Naravno da vuka nitko nije pitao želi li generacijama poslije postati nešto sasvim drugo. Ali živimo u dobu kad se čovječanstvo suočava sa svojim zabludama i polako se, nadam se, vraća na tvorničke postavke i vraća poštovanje za prirodu. Što se tiče ljubimaca, ima tu svašta. Svinje u Americi u hotelu za svinje s pet zvjezdica žive sigurno bolje i voljenije nego mnogi ljudi. I njima je bolje da su nečiji, pa čak i napušteni ljubimci, nego hamburgeri na vašem i mojem rođendanu. Tako, dok na Zapadu tretiranje kućnih ljubimaca ide i u ekstreme poput kloniranja, u ostatku svijeta domaće životinje služe za rad i hranu. Pitam se koja je uloga životinjama draža.
Sad ste proučili domaće životinje, a postoji li u vas interes i za one divlje te koje vas divlje životinje najviše zanimaju i privlače. Ima li među njima i onih kojih se grozite i bojite?
Ovaj sam serijal i snimao zato što volim životinje. Volim ih gledati i na televiziji i uživo, bez obzira na to bile divlje ili ne. Domaćima sam se bavio jer je u Hrvatskoj lakše snimiti kokoš nego lava, ali i zato što u svojim životima češće sretnemo kokoš, makar i na tanjuru. Od divljih životinja sve su lijepe i fascinantne uživo, od kita, žirafe, zebre do klokana i mravojeda. Meni su možda najdraži merkati jer su baš zabavni. A nisu mi baš simpa zmije i veliki pauci poput tarantula. Ne bi ih gledao u svom boravku.
Nakon serijala o velikanima među ljudima i velikanima među domaćim životinjama mjerodavni ste reći – je li lakše i bolje s ljudima ili životinjama?
Lakše je i opuštenije sa životinjama, ali bez ljudi oko sebe ne mogu zamisliti život. Ljudi ti ponekad prazne baterije negativom, ali još više pune i ne mogu si pomoći, ali ljudi su mi uvijek ispred svega. Svaki je čovjek kao luk s bezbroj slojeva i koliko god te iznenadi neka životinja, čovjek te može još više oduševiti i iznenaditi. I negativno i pozitivno. Zato i vladamo ovim svijetom, jer smo zaista bića sposobna za nevjerojatne stvari. Svatko od nas.
Rekli ste da već pripremate novi serijal, i to o – osjećajima. Otkrijte nam barem nešto, kako ste to zamislili i koji su to osjećaji pred kojima se vi klanjate, a koje biste zakonom zabranili?
Već neko vrijeme snimamo novi serijal od šest nastavaka o ljubavi, mržnji, sreći, tuzi, strahu i ljutnji. Dakle, ovaj puta govorimo o ljudima, o vama. Naravno da svi težimo sreći i ljubavi. I to su i moji najdraži osjećaji, ali upravo su me stručnjaci naučili da je strah ta emocija bez koje danas ne bismo bili ovdje. Ta osnovna emocija sačuvala nas je kroz milenije i omogućila čovječanstvu da budemo tu gdje jesmo. Da nema straha, ne bismo doživjeli kraj ovog dana jer bi vas na prvom ćošku zgazio auto. A usput: pojedinačna pojava straha traje samo 20 minuta, sve ostalo što mislimo da je strah i što nas muči vezano uz buduće događaje zapravo je u najvećem broju slučajeva – tjeskoba. Dakle, nema loše emocije, loš može biti samo način na koji se nosimo s njom. Ali to ćemo sve naučiti snimajući serijal koji bi također trebao biti poučan i zabavan. Jedva čekam! Već snimamo i novi serijal od šest nastavaka, o ljubavi, mržnji, sreći, tuzi, strahu i ljutnji