Robert Badinter: Idiss
TIM press, Zagreb 2022.
Svakome aktivnom govorniku hrvatskoga jezika još uvijek u uhu mora odjeknuti fraza "mišljenje Badinterove komisije". Većina, vjerojatno, više neće znati kakva je to bila komisija, čemu je bilo posvećeno njeno mišljenje i tko je bio Badinter. Ali to nije ni važno. Postoje fraze u jeziku, kao što uostalom postoje i riječi, čija nam značenja nisu poznata, ali ipak postoje u našem govoru i idiolektu, postoje u našem rječniku kao potencijal što se na dva načina može ostvariti: ili ćemo jednom takvu frazu i riječ upotrijebiti u krivom značenju, ili ćemo se raspitati što ona znači. (U tom raspitivanju najkorisniji bi vam u današnje vrijeme mogao biti Hrvatski jezični portal, vrlo pouzdano digitalno remek-djelce, načinjeno na osnovi rječnika Vladimira Anića, koje je stvorio Slavko Goldstein. Tamo, istina, ne postoji frazarij, ali za svaku pojedinu hrvatsku riječ možete provjeriti kako se piše i što znači.)
Dana 27. kolovoza 1991. Ministarsko vijeće Europske ekonomske zajednice formiralo je u okviru Mirovne konferencije o Jugoslaviji arbitražnu komisiju koja je na osnovu činjenica i dokumenata trebala ustanoviti što se s tom zemljom zbiva. Za članove komisije izabrani su predsjednici ustavnih sudova četiri zemlje osnivačice EEZ: Francuske, Njemačke, Italije i Belgije, dok je peti član bio predsjednik Ustavnog suda Španjolske. Za predsjednika komisije izabran je Robert Badinter, čuveni francuski pravnik, bivši ministar pravosuđa i socijalist, za čijeg je ministarskog mandata ukinuta smrtna kazna, dekriminalizirana je homoseksualnost, ratificirana je Europska konvencija o ljudskim pravima, te je proširena mogućnost pokretanja sudskih procesa za zločine protiv čovječnosti, te za rasistička i antisemitska zlodjela. Kao predsjednik Ustavnog suda, Badinter se radikalno zalagao za slobodu i pluralizam medija, te za zaštitu građana od svih vrsta diskriminacije. Nekako je i prirodno da je komisija ponijela Badinterovo ime.
Mišljenja Badinterove komisije, počev od Mišljenja broj 1, od 10. prosinca 1991, među najvažnijim su tekstovima za život svakog građanina koji i danas živi u nekoj od naših zemalja, ili mu je materinji jedan od naših jezika. Osim što nas je spasila nepodnošljive smutnje, izgubljenosti usred Europe i gubitka ljudskog integriteta i bilo kakvih građanskih prava, Badinterova komisija poštedjela nas je beskonačnih patnji, stradanja i umiranja, koja bi nastupila da komisija u Mišljenju broj 1 nije navela "da je SFRJ u procesu raspadanja". Jedan je korak od prava do poezije. Ono što se danas nekome čini notornim ili očiglednim, netko je morao hladno i nedvosmisleno ustanoviti i napisati. "Crno na bijelo", kako kaže još jedna vrata hrvatskoga jezika.
Krajem 2022. izašla je, u izvanrednom prijevodu Dubravke Celebrini, jedna vrlo neobična knjiga. Pisac nam je poznat: Robert Badinter. A knjiga je naslova "Idiss". U izvorniku objavljena 2018, kada je njezinom autoru već bilo punih devedeset. Jedina je to njegova knjiga koja na prvi pogled nema nikakve veze s njegovim pravničkim poslovima i interesima. Ali samo na prvi pogled. "Idiss" je, zapravo, knjiga koja nam sugerira zašto bi se netko u životu uopće bavio pravom i zašto bi bio Robert Badinter.
Idiss je njegova baka, nepismena Židovka, rođena 1863. u Besarabiji, uz jugozapadne granice Ruskoga carstva. Kako je imala muža kockara, dobrog čovjeka, kojeg je beskrajno voljela, morala je svašta raditi da prehrani djecu. Pa se tako, recimo, bavila i švercom duhana preko granice. A onda su se zaredali pogromi, i došlo je vrijeme za egzodus. Bježalo se prema Francuskoj, sekularnoj, slobodnoj, obećanoj zemlji, i prema Parizu. Idiss koja, osim što nije znala pisati, nije, naravno, znala ni riječi francuskoga, ipak se nekako snašla uz sinove i kćer, i započela je neki novi život, u kojem je nanovo stvarala svoje identitete, prelazeći mudro iz pradoba u svom Jidišlendu, u moderno vrijeme i u diskurs koji je blizak diskursu naš današnjih.
Badinter vrlo jednostavno, duhovito i efektno pripovijeda Idissin život, razlaže povijest svoje obitelji, sugerira načine na koji se preobražavaju identiteti, i u toj sigurnosti pripovijedanja, u čijoj je pozadini svo vrijeme ona blažena juristička potreba za krajnjom i nedvosmislenom jasnoćom, podsjeti nas, neodoljivo, na prozno-memoarske knjige drugoga velikog pravnika našeg doba, Tibora Varadyja. S malo riječi, kao u bajci o ljudima u dvadesetom stoljeću, prođe Badinter kroz Veliki rat i lude dvadesete, stiže do godine 1928. i vlastitog rođenja, apsolvira francusku unutarnju politiku i inherentni antisemitizam, koji je, međutim, neusporedivo podnošljiviji od onog na istoku, iz vremena Idissine mladosti. Francuska je nešto drugo. Svi oduvijek misle da je Francuska nešto drugo.
A onda dolazi Drugi svjetski rat, njemačka okupacija, bijeg dijela obitelji prema jugu, a Idiss, uz sina, umire u svom stanu u okupiranom Parizu iz kojeg Židove upravo odvode u logore. Robert Badinter, veliki, divni Robert Badinter, napisao je, bez ijedne pretjerano sentimentalne i plačljive riječi, knjigu o svojoj baki, koja je u velikoj mjeri knjiga o njemu i svemu što je u životu bio i radio. Na neki je način "Idiss" i knjiga o nama, o tome da je negdje, kad nam je bilo teško, postojao netko tko je, zbog svoje bake, znao koliko je važno da uvijek postoji netko da ljudima i njihovim zajednicama sačuva iluziju o pravu i pravdi. To "da je SFRJ u procesu raspadanja" bilo je važno da svi mi, i svatko od nas pojedinačno, ne završimo u tom ledenom pariškom stanu.
Krznar i pravnik
Badinterov otac Simon, također Židov s istoka, u Parizu se počeo baviti krznarskim poslom, i to mu je jako dobro išlo. Ali djeca su morala u školu: "Moj brat Claude bio je nadaren za učenje, osobito za klasične jezike. Otac ga je već vidio kao studenta École normale supérieure, zatim kao profesora na Sorboni i na kraju na Collège de Franceu. Često je isticao ugled i izvrsnost École normale supérieure. Za njega je to bio hram sekularnog Jeruzalema, jer on je bio Židov, a sekularnog jer je imao apsolutnu vjeru u načela Republike. Moj je put bio zacrtan: uključit ću se u obiteljski posao i, kad dođe vrijeme, preuzeti ga. No budući da je želio da i ja steknem fakultetsku diplomu, najprije sam morao 'postati pravnik', iako nisam baš shvaćao kako će mi to kao budućem krznaru koristiti…" Eto, i što bi onda bilo sa nama da njegov otac nije tako odlučio? Divna je Badinterova autoironija…
Predsjednik razreda
Drukčije je to bilo u Francuskoj. Čak ni teror nad Židovima nije započeo odmah po okupaciji. Tako da je Robert stigao biti izabran za predsjednika razreda. Bilo mu je dvanaest, sav ponosan dotrčao je kući s dobrom viješću. Roditelji su se zaledili od užasa, razmijenili su nekoliko riječi na ruskom, da on ne bi razumio, i rekli mu da sutra mora odbiti ponuđenu čast. Objasnio je "da mi, Židovi, odsada moramo paziti da se ne ističemo".
VIDEO Deset godina od smrti Krste Papića: Imao je dramatičan život, a blizanke je dobio u 71. godini
Badinter i Meron. Dva Židova kojima trebamo podići spomenik, veliki ljudi kojima je pravda i pravednost bila na prvom mjestu.