Malo je dobrih pisaca, a mnogo knjiga. I mnogo je na svijetu onih koji pišu i koji sačinjavaju kanone i kanoniće svih svjetskih književnosti. Međutim, među malo dobrih, postoje oni koji su nam vrlo blizu, tu u našem jeziku, ili pri našem jeziku, a da nismo pročitali nijedan njihov redak, niti smo za njih ikada čuli. Ponekad, oni su pisali o nama, a da mi za njih nismo ni znali. Dobro je, međutim, što postoje, jer s njima, kad njihove knjige jednom otkrijemo, stižu veliki doživljaji i istinska uzbuđenja. Za pismena čovjeka nema veće avanture ni uzbuđenja od toga kad sam otkrije svoga velikog pisca.
Vlada Urošević rođen je 1934. u Skoplju. Pjesnik, esejist i čuveni profesor, jedan od suutemeljitelja skopske Katedre za opću i komparativnu književnost. Francuski đak, stručnjak za nadrealizam, dugogodišnji profesor kolegija iz povijesti europske književnosti devetnaestoga i dvadesetog stoljeća. Prevoditelj francuske poezije na makedonski i makedonske poezije na srpski jezik. Zatim, izvanredan pripovjedač, sklon transformacijama, stilskim metamorfozama, mijenama, jedan od nesumnjivo najzanimljivijih južnoslavenskih romanopisaca. I uza sve to, vrlo je malo, sporadično i kampanjski, prevođen na hrvatski i ostale hrvatskom čitatelju razumljive jezike. A prevođen je stalno, i bivao prisutan u to vrijeme kada su literarni časopisi i kulturne novine predstavljale okosnicu književnoga života. Pjesme i prozu Vlade Uroševića čitao sam u tim novinama i časopisima kroz cijele osamdesete godine prošloga stoljeća, pa i kasnije, u rijetkim publikacijama koje nisu iščezle s ratom. Za to vrijeme sam, istina nedovoljno temeljito i prilježno, pronalazio i s izvjesnim naporom čitao i Uroševićeve knjige na makedonskom. Ali nevjerojatno je, i neobjašnjivo, da je za svo to vrijeme tek jedan njegov roman bio preveden u Sarajevu, jedna ili dvije knjige u Beogradu, a u Zagrebu - ništa. Premda se radi o jednom od onih bliskojezičnih pisaca, kakvih opet nema baš mnogo, koji bi na našim jezicima trebali imati objavljena sabrana djela.
"Madžun" je novija Uroševićeva knjiga, u izvorniku objavljena 2018, a zatim je, nekim čudom, ili logikom europskih fondacija koje potpomažu ovdašnja izdavaštva, najednom preveden i na hrvatski, i na bosanski, i na srpski jezik. Ovaj "roman o djetinjstvu", kako ga naziva sam autor, prvi put sam, kao član žirija najveće južnoslavenske književne nagrade, čitao na makedonskom, i ostao sam sasvim omađijan njime. Toliko, da mi je na um palo nešto paradoksalno, nemoguće: da je moje oduševljenje određeno nedovoljnim poznavanjem jezika. Godinu kasnije, "Madžun" sam čitao ponovo, u prijevodu Jelene Lužine, makedonske teatrologinje i profesorice, koja je roman prevela iz jednoga u drugi jezik, gotovo bez ikakvih oštećenja. Prevela ga je sjajno.
Pripovjedač "Madžuna" je dječak, veoma pametan i nadaren, ali ipak dječak. Svijet njegova djetinjstva sasvim je okrenut prema unutra, u kuću među ukućane. A ukućani, djed, baka, ujaci, tetke i ostala kućna stvorenja, svi oni zabljesnuti su svijetom novoga doba, optičkim varkama, predstavama i senzacijama. Dječak o njima pripovijeda donoseći već u svom glasu onu prvotnu djetinju fascinaciju novim i neviđenim. Kada si dijete, istovremeno te je od svega strah - a strahom se Vlada Urošević ne bavi - i svime si ushićen, jer sve gledaš po prvi put. I onda pred očima tog djeteta promiče cijela jedna porodična menažerija, cirkus jedan rodbinski, koji s vrlo sličnom takvom fascinacijom promatra novi i moderni svijet u punom njegovom sjaju, pred nastupajući mrak Drugoga svjetskog rata.
Drukčijim sredstvima i na drugi način Urošević u "Madžunu" postiže efekt koji u čitateljevom doživljaju biva srodan onom iz "Dućana cimetne boje" Brune Schulza. Najednom kao da progovaraju mrtve stvari, kao da se među žamorom ljudi prepoznaje i žamorenje neživog svijeta, i cjelokupni se svemir seli u dušu i živčevlje jednoga dječaka. A u toj kući, u toj ljudskoj glavi, postoje, kao u priči o Baš Čeliku, i ona jedna vrata koja se ne smiju otvoriti. Iza tih vrata je ono što se ne smije vidjeti, a ne može se izbjeći. Vlada Urošević insistira na raju djetinjstva, ali zar je to stvarno raj?
"'Mislim da je on mason', šapuće najmlađa teta Leposava. Druge dvije tete podižu glave sa svojih vezova - na jastučnicama, svilenim koncem, vezu svoje monograme, da se zna što je čije! 'Kako to možeš reći o tati?', suprotstavlja joj se najstarija teta Julijana. 'Pa, masoni su loši ljudi, prave nekakve urote protiv države i još svakakve opasne stvari!' Sjedim u kutu, između kredenca i velike željezne peći na kojoj je ukraj u obliku nekakvog guštera okruženog plamenom, djed veli da se on zove salamander, prelistavam modne časopise. U njima ima i listova s krojevima: po bjelini papira iscrtane su međusobno ispresječene i točkaste linije, koje označavaju tajne pomorske putove - ako ih se slijedi, mogle bi se izbjeći zasjede i vješto kamuflirane zamke koje vrebaju brodove što putuju k dalekim zemljama. Razumije se, svi misle kako je riječ o linijama prema kojima bi se trebala rezati tkanina, ali je upravo to i cilj onih koji su ih dali tiskati u modnim časopisima - da njihova prava namjena nikome ne bi pala na um."
Iz ove minijaturice, izrezane i isječene iz "Madžuna", možda se može osjetiti kakva je to knjiga. Njezin čitatelj osjeća zavist prema svakome tko "Madžun" još nije čitao.
Lama raba alardi dini endavur esa kuni alim
Na internetu, tom kosmičkom smetlištu, pronaći je lako i mali, ali vanredno uzbudljivi ciklus Uroševićevih kratkih priča, u prijevodu Seide Beganović. Tu je, među njima, i tajnovita "Poruka", priča koja govori o nečemu što se dogodilo 3. kolovoza 1971. u kabini svemirskog broda Apolo 15, kada su astronauti David Scott i James Irwin nakratko izgubili radiovezu sa Zemljom. Tada se, najednom i niotkud, pojavio glas koji nikad više neće čuti i izgovori riječi iz gornjega naslova, koje su, ovako napisane, mogle zvučati kao greška. Ali nisu bile greška. Upela se tad sva pamet Zemljana, otvarani su svi rječnici, konzultirani svi slavni filolozi, ali nitko nije znao reći što te riječi znače i odakle stižu. Ali nekoliko dana prije tajnovitog događaja neka je dječja ruka na zidu jedne stambene zgrade u Skoplju ispisala iste ove riječi. Izbrisane su na inicijativu stanara i o trošku kućnog savjeta, a da nitko nije znao što znače. Priča "Poruka" ustvari je skriveni autopoetički manifest Vlade Uroševića.
Što je madžun?
Madžun je zimnica načinjena od prokuhavanog soka od crnoga grožđa, čiji je recept autor prepisao iz bakine kuharice, zapisane u jednoj bilježnici. Bio sam potresen, čitajući objašnjenje u romanu, jer sam ovo doživio kao skrivenu poruku, kao "Laba raba alardi dini endavur esa kuni alim", jer je madžun ustvari nedovršena mantala. A što je mantala, zna već onaj koji dobro poznaje opus Uroševićeva čitatelja, također pisca.
VIDEO