Previše toga u životu me je zanimalo, a većina toga još uvijek me zanima. Iz različitih struka, međusobno nepovezanih ili teško povezivih korpusa znanja, toliko toga što naprosto ne može stati u jedan život i jednu ljudsku glavu, nego sve skupa biva tek fragmentarno naučeno i savladano, odnekle donekle, od granice od koje seže čovjekov interes do granice na kojoj taj interes prestaje. Tako me je, eto, zanimala i štampa. Neću reći tisak, jer tisak nema mirisa, tisak ne ostavlja trag olova po jagodicama prstiju, niti tiskom gospoda zamažu nedjeljne bijele košulje dok čitaju novine u gradskoj kavani. Prava je štampa olovni tisak, utisnut gotovo reljefno u loš novinski papir, po čijoj se teksturi kao u kamenu prepoznaju fosili bivšeg svijeta. Od novinske i knjiške štampe do grafičkih tehnika i umjetničke grafike nije velik korak.
"Grafika (grčki Graphein, pisati, urezivati) u likovnim umjetnostima predstavlja skupni naziv za sve tehničke postupke umnožavanja crteža odnosno slika, pomoću matrice, izrađene ručno, hemijskim ili fotomehaničkim putem u zrcalnoj slici. Označava i tipografsko umijeće, tj rad na umnožavanju pisma i likovnog priloga, te umjetničku grafiku tj. umijeće reproduciranja (otiskivanja, štampanja) crteža na papiru ili nekom drugom materijalu". Premda nisam imao dara za crtanje, niti sam, kad je došlo vrijeme studiranju, u Sarajevu mogao studirati povijest umjetnosti, ovu sam knjigu nabavio čim je izašla i proučio je od korica do korica. O grafičkim tehnikama, o visokom, o dubokom i o plošnom tisku toliko sam znao da sam kod profesora Hoze mogao dobiti desetku. A na neki način sam je i dobio: pišući za jednu tadašnju prijateljicu, studenticu grafike, seminarski rat o tehnici suhe igle.
GALERIJA Pogledajte kako se Severina mijenjala kroz godine
"Umjetnost multioriginala" jedna je od onih knjiga, kakvih u našim kulturama i nije bilo mnogo, i kakvih općenito nije mnogo, u kojima nešto, neka stvar, pojava ili proces, biva tako temeljito i sadržajno opisana i sa svake strane objašnjena da u čitatelju stvori opasnu iluziju o sveznanju. I doista, u našim se jezicima i kulturama o grafici, ili o "kulturi grafičkog lista", kako glasi podnaslov knjige, teško ima što za znati mimo onog, ili preko onog što je kao znanje predstavio Dževad Hozo. Pritom, knjiga je u nekom smislu neobična i netipična: istovremeno, riječ je o krajnje iscrpnom kompendiju teoretskih znanja i pojmova, toliko lijepo napisanom da nekako prirodno i obično iz niza definicija i objašnjenja preraste u svojevrsnu raspravu o grafici i o grafičkim tehnikama, ali na način da i ta rasprava biva jednako čitka i u osnovi jednostavno predočena kao i sam pojmovnik; ali, s druge strane, "Umjetnost multioriginala" je i svojevrsni majstorski priručnik za sve zanatlije, a naročito za šegrte i kalfe. Po tome, ova je knjiga jedinstvena, ne znam za drugu takvu.
VEZANI ČLANCI
Dževad Hozo bio je fin i blag čovjek, jedan od one gospode iz socijalističkih vremena, u čiju je gospodstvenost istovremeno bio ugrađen i duh epohe i otpor prema njoj. Ali igrom slučaja i privatnih okolnosti o kojima nije nužda govoriti, viđao sam ga obično u radnom trlišu, zamrljanog i zaprljanog kao da je radnik u automehaničarskoj radionici ili u onodobnoj novinskoj tiskari. Premda je bio profesor, a još je bio i akademik, Hozo je bio fanatizirani zanatlija, meštar grafičar. I pritom, bio je jedan od najvećih umjetnika u svom mediju. Bio bih sretan da sam ikad uspio nabaviti neki njegov grafički list, naročito iz ciklusa "Nišani", ali mi je nedostajalo odvažnosti. Zamišljao sam da su Hozini radovi mnogo skuplji nego što su zapravo bili. "Nišani" su krajem šezdesetih obilazili svjetske grafičarske izložbe, umjetnik je postao po njima slavan, a motiv i ornamentika islamskih nadgrobnika će, kao i vizuali i ornamenti stećaka, nakon što ih Hozo tematizira postati mondeni i u bosanskoj i u tadašnjoj jugoslavenskoj likovnoj umjetnosti. Ali nije njemu na um padalo da "Nišane" pretvori u vlastitu maniru i da na njima gradi umjetnički i materijalni probitak. Osim što je bio totalni grafičar, kojeg je zanimalo baš sve u tom njegovom vrlo širokom i obuhvatnom, dijelom i multidisciplinarnom zanatu, bio je i znatiželjan čovjek. Pod starost, nakon što je u Sarajevu proveo opsadu, učeći studente kao u blažena doba mira, veći dio godine provodio je u Neumu, otkrivajući kompjutore kao novo grafičko sredstvo. U tome je bivao vrlo slobodan, sklon eksperimentima i igri, pa je otkrivao programe koji su mu omogućavali da dorađuje svoje stare grafike. Tad se počinje baviti videom, stvara "Autobiografike" i "Penzionerske neumalije", vedar i savršeno neopterećen vlastitim značajem, ali i smrtno ozbiljan u otkrivanju novih alata. U svoje osamdeset i dvije godine stvorio je golemo i sadržajno umjetničko i znanstveno djelo, a "Umjetnost multioriginala" postala je temeljna literatura na praktično svim studijima grafike, gdje god postoji jezična razumljivost.
Prije dvadesetak godina svoj primjerak knjige darovao sam jednoj budućoj studentici grafike. Obećala mi je jednoga dana uzvratiti svojim djelom. I poslije je, bit će, zaboravila. "Umjetnost multioriginala" imala je samo jedno izdanje, kada je tiskana u 5000 primjeraka. Teško se nađe u antikvarijatima, a tada košta dvjestotinjak eura. Knjige sam se odrekao lako, u vrijeme kad mi se činilo da bih trebao suziti i koncentrirati svoje interese. Nisam u tome uspio. Tješim se da je množina svakojakih zanimanja korisna pripovjedaču i romanopiscu.
VIDEO