Kod Električnog orgazma sve je, zaista, završilo kao pravi orgazam

    Izdašan arhivski bazen Croatia Recordsa, nekadašnjeg Jugotona, i tada i danas naše najveće diskografske kuće, u sebi krije dovoljno povijesnih zgoditaka koji, srećom, redovito ugledaju svjetlo dana na CD reizdanjima. Kao i u svijetu, diskografski posao velikim se dijelom odnosi upravo na revitalizaciju zgoditaka iz prošlosti, kojima se pribrajaju aktualna izdanja nove glazbe i novih bendova i autora. 

Jer, da bismo znali gdje smo danas, bitno je poznavati i povijest pop-kulture. Mnogi od domaćih albuma nisu nikada doživjeli reizdanja na CD-u zbog neriješenih vlasničkih odnosa - primjerice, prvi studijski album Filma i koncert iz Kulušića, ili briljantan nastupni album Patrole s Renatom Metessijem - ali, ponovo srećom, snimke tadašnjeg Jugotona redovito se obnavljaju i svjedoče o nekima od najboljih pothvata rock-scene tadašnje države. Među njima važna je bila beogradska rock-scena koja se uz zagrebačku i ljubljansku nametnula kao važan faktor osuvremenjivanja domaće rock-glazbe, a nakon sumraka novog vala pridružili su joj se sarajevski nju primitivs. Jugoton se kao tadašnji izdavač trudio ići u korak s vremenom pa su mnogi ključni beogradski novovalni sastavi potpisivali ugovore baš u Zagrebu. 

Od premijernog “Paket aranžmana” do najvažnijih albuma Idola i Električnog orgazma, čija se zbirka ranih albuma “Original Album Collection” pojavila na tržištu u CD formatu, a u isto vrijeme i raritetan album “Lutka koja kaže ne”, koji su Gile, Vlada Divljan, Piko Stančić i Švaba snimili i objavili 1991. Kutija “Original Album Collection” sadrži šest ključnih albuma Električnog orgazma; “Električni orgazam” (1981.), “Lišće prekriva Lisabon” (1982.), “Les Chansones Populaires” (1983.), “Kako bubanj kaže” (1984.), “Distorzija” (1986.) i “Braćo i sestre (1987.). Radi se o naslovima koji svakome iole upućenijem u zbivanja na tadašnjoj rock-sceni opravdano odzvanjaju riječju – klasici. U tih šest-sedam godina Električni orgazam prošao je put od post-punka i neopsihodelije, preko obrada klasika na “Les Chansones Populaires”, do klasičnijeg rock-zvuka, otprilike kao Primal Scream dekadu kasnije.

Sve te žanrovske mijene, ponovimo, dogodile su se u vrlo kratkom razdoblju, ali je pored same stilske raznolikosti još važnije bilo što je Električni orgazam kao malo koji tadašnji rock-sastav - zapravo nijedan - u svemu tome ostavio repertoar koji i danas, kao i tada, zvuči uvjerljivo. Bez imalo pada u inspiraciji, impresiji i ekspresiji, te sviračkoj i aranžmanskoj uzbudljivosti, ali i bez pomodnosti, članovi Orgazma kao uvjereni diskofili, zaljubljenici u rock-kulturu i nadahnuti autori, bili su jedini sastav te generacije - i zagrebačke i beogradske scene - koji nije napravio krivi korak. Ukratko, kod njih je sve, zaista, završilo kao pravi orgazam.