“Kod nas je ljudima čudno ako uz pjevanje recimo još i dobro kuhaš”

Kao mlada novinarka Poleta sanjala je da će poput Oriane Fallaci svojim pričama mijenjati svijet. Bez obzira na to što nije poput talijanske novinarske ikone dobila priliku razgovarati s najutjecajnijim osobama 20. stoljeća, Alka Vuica bila je u prilici mijenjati društvo jednog sistema na umoru. Glazbena scena tijekom osamdesetih nudila je nešto novo, slobodu i alternativu jednom partijskom sustavu kojemu je vrhunac bio odlazak do Trsta i kupovanja na Ponte Rossu. Njezin bogat životopis ispunjen je brojnim poslovima kojima se bavila tijekom gotovo tri desetljeća duge karijere. Bila je pjevačica, novinarka, voditeljica, nakratko i političarka, ali najviše se etablirala kao tekstopisac bez čijeg bi rada glazba bila umnogome siromašnija. Veliki hitovi Josipe Lisac “Gdje Dunav ljubi nebo” i “Danas sam luda” , Kalemberovo “Vino na usnama”, “Ja sam zaljubljen” Tonyja Cetinskog, “Lijepa bez duše” Olivera Dragojevića izašli su iz Alkine radionice glazbenih hitova. Da je još u formi pokazuje i nominacija za pjesmu godine “Živim po svome” u izvedbi svoje prijateljice Josipe Lisac. A bez obzira na mnoge muškarce koji su prošli kroz njezin život, samo za jednog kaže da je njezin početak i kraj. Riječ je o njezinu 21-godišnjem sinu Arijanu, s kojim se sjajno slaže. Koliko mu vjeruje pokazuje podatak da će joj upravo on producirati sljedeći album. Alka je često naglašavala da jako drži do prijatelja, pa kad je vidjela da se njezina dugogodišnja družica Branka Mutti našla u velikoj nemilosti gotovo svih farmera u reality showu Nove TV odlučila je nakratko otići na seosko imanje kako bi dala podršku prijateljici koja ju je upoznala s Goranom Bregovićem.
Zbog čega ste odlučili otići na “Farmu” i dati podršku prijateljici Branki Mutti?
– Otpočetka je jasno da postoji strašan animozitet mladih cura prema Branki Mutti, što nije fer. Vidim da ljudi reagiraju kad dođem na plac, a to je po meni uvjerljivo najbolji pokazatelj pulsa naše nacije. Svi oni bez zadrške stoje uz Mutti i govore mi da se većina farmera prema njoj odnosi nepravedno. Vlado Kalember, koji je godinama bio njezin susjed, pričao mi je da ne zna bolju osobu od Mutti. Kad bi bio na turnejama, ona mu je znala čistiti stan, brinuti se da sve bude na svome mjestu. Ona je i za njega duša od čovjeka.
Možda je problem što mnogi za nju nisu čuli ili je znaju iz ne baš pozitivne priče?
– Cijela nacija upoznala ju je kroz tračersku priču s Oliverom Dragojevićem, ali mislim da je baš sad vide u potpuno drugom svjetlu, kao brižnu osobu koja nije egoist. Vrlo je vrijedna, ona je prva horoskopska Djevica koja voli uživati u provodima, međutim ima uvijek, ali zbilja uvijek čist, uredan i namješten stan koji pokazuje da je prava domaćica.
Što mislite koji su onda razlozi negativnog ponašanja većine farmera prema njoj?
– Vidljivo je da ona tamo najviše radi, najviše se trudi, a gotovo je ekskomunicirana iz te zajednice. Možda je smatraju jakim konkurentom jer je jaka osoba koja kaže sve što misli. Poznata je ona njezina rečenica: “Gledaj me u oči”. Brega (Goran Bregović, op.a.) govorio je za nas da smo psihoanalitična generacija, on je bio nešto stariji od nas pa mu je to raspravljanje oko svega strašno išlo na živce. I to se kod Mutti vidi, ona bi voljela neke stvari dovesti u red i raspravljati, ali to se s ovim djevojkama ne može, jer zbilja, o čemu bi mogle raspravljati s Mutti?
Vidljivo je da cure nisu ostavile baš najbolji dojam na vas.
– Vrlo su nekulturne i neodgojene, bilo je situacija kad su se prema njoj ponašale zbilja jako nekulturno. Ne znam koliko ondje možete sačuvati živce jer su uvjeti vrlo teški i samo osoba s jakom samokontrolom može izdržati da ne pukne. Mutti je imala težak život, i često je na rubu, ali ja bih fakat voljela da pobijedi i da ih sve sj...
Međutim, dok ste bili na “Farmi” bilo je očito da za razliku od Mutti prema vama postoji respekt.
– Mutti, nažalost, nije uspjela izgraditi odnos strahopoštovanja farmera prema sebi, no čim sam došla osjetila sam da se prema meni odnose totalno drugačije. I čim sam nakon večere rekla tko je zadužen za suđe, Jelena je otišla brzinski izglancati taj sudoper, koji je zbilja izgledao strašno. Na kraju ga je bukvalno uglancala. Meni nije bilo teško napraviti hercegovačke uštipke ili prirediti im ručak, jer glupo mi je reći da je netko gladan a vani je vrt pun zelenjave.
Da ste gazdarica na Farmi, atmosfera bi očigledno bila drugačija.
– Cure često kritiziraju, ali gotovo ništa ne rade. Ma njima je trebalo pola sata da izmelju par grama kave, to je jednostavno prestrašno. Da sam im ja tamo, sve bih ih postrojila i ne bih im nakon par dana bila tako simpa kao što su mislili.
Kako gledate na pravu poplavu reality showova koji nas bombardiraju sa svih strana, je li nam 21. stoljeće svima pružilo da do kraja realiziramo nekog malog voajera u sebi?
– Tako je, reality show je nastavak priče kad smo svi željeli gledati kroz nečiji prozor jer nas je zanimalo što se događa s druge strane. Sjećam se kad sam još kao zagrebačka studentica u onim starim zgradama koje su imale dvorišta znala guštati i drugim ljudima gledati kroz prozor. Interes za gledanjem drugih života oduvijek postoji, to je zapravo prirodan interes čovjeka.
Znači nema ničeg čudnog u tome da promatramo što drugi rade?
– Mislim da nema. Mada, iskreno treba istaknuti da je u današnje vrijeme cijela ta situacija i znatiželja zapravo prevršila svaku mjeru, jer ljudi su satima skloni gledati u razne realityje umjesto da se bave nekim kvalitetnijim poslom, ali eto, svako vrijeme nosi neke svoje stvari.
Poznato je da ste party girl, voljeli ste i volite izlaziti, kako gledate na mlade cure koje se provode na narodnjacima, gdje je najveća mogućnost upecati poznatog i slavnog nogometaša.
– U moje doba nogometaši su bili totalno izvan priče, bilo je to zanimanje koji nije bilo previše na cijeni. Za curama koje su bile s nogometašima zviždalo se po ulici, jednostavno nogometaši nam uopće nisu bili nešto zanimljivi. Cijela je scena bila alternativnija i puno intelektualnija, a narodnjaka nije bilo. S njima sam se prvi put susrela kad sam došla u Beograd.
Kako gledate na veliku popularnost narodnjačke glazbe u Hrvatskoj?
– Velikim je dijelom za takvu situaciju po meni kriv HTV, koji je počeo forsirati samo jako urbanu i ništa drugo doli urbanu glazbu, a sve drugo što je spadalo pod hrvatsku zabavnu glazbu označeno je nekakvom “kuruzom”. Volim reći da nas Srbi nisu uspjeli poraziti u ratu, ali to su uspjeli glazbom, jer njihovi pjevači sada pune naše diskoteke i koncertne dvorane. Sami smo si za to krivi jer nismo njegovali hrvatsku glazbu. Razne zemlje imaju zakone koji to štite: Francuzi su odredili da na svim njihovim radiopostajama mora biti šezdeset posto domaće glazbe. Mislim da i nama treba jedan takav zakon, jer gdje će se slušati hrvatska glazba ako ne u Hrvatskoj? Svojedobno je i vaš veliki hit “Laži me” bio okarakteriziran kao narodnjak koji u Hrvatsku vraća istočni melos.
– Mislim da je pjesma “Laži me” šansona, kao i većina mojih pjesama, koju sam malo drugačije upakirala. Danas se najbolje vidi da ta pjesma nema nikakve veze s narodnjacima.
Nije li vas uspjeh “Laži me” povukao da što više pišete za sebe i uzmete malo pauzu od rada za kolege?
– Ne, nikad nisam odbijala raditi za kolege. No kad sam zaredala nekoliko hitova, poput “Laži me”, “Otkad te nema” i “Što mi radiš”, počela sam dobivati sve više poziva za nastupe, više sam putovala i nisam imala vremena isporučiti pjesmu svaki put kad bi me netko nazvao.
Radili ste s mnogim glazbenicima i uspjeli spojiti različite stilove za različite izvođače.
– Mislim da sam tekstopisac koji može raditi za različite glazbene žanrove i glazbenike, pokazala sam da mogu napraviti pjesme kao “Hajde da ludujmo” i “Don Juan i smokvica”, ali i “Gdje Dunav ljubi nebo” ili “Lijepa bez duše”. I mislim da je moja velika kvaliteta što se se mogu prilagoditi svakom pjevaču.
Vaš oproštaj od Dine Dvornika zaista je bio poseban, drugačiji, uostalom kao što je i Dino na jedan pozitivan način bio drugačiji od ostalih.
– Žalosno je da je trebao umrijeti da bi mu priznali da je velik. Znam da je Dino jako patio zbog toga i pitanje je bi li njegov posljednji album bio toliko puštan i uspješan da je živ, ali to je tragedija našeg društva. I tek su sad ljudi počeli pričati o njegovoj glazbi, a ne o tome da je napravio ovaj ili onaj skandal. Dino je prvi u Hrvatsku donio neke nove standarde i svima je nama njegov prvi album koji je radio s Lukyjem bio fascinantan, po kvaliteti zvuka i produkciji kao da je snimljen u New Yorku ili Londonu, a ne u Splitu.
Osim sjajnog odnosa, vas i Dinu spajala je i ljubav prema funku.
– Za mene je Prince glazbeni kralj i ja sam funky tip, no moj glas nije funky i to ne mogu pjevati. Osim Princea strašno su mi se sviđale Grace Jones i Amanda Lier. Mislim da ću se na sljedećem albumu s užitkom vratiti svojim korijenima jer je došlo vrijeme onoga što volim, a to je zvuk osamdesetih i moderna elektronička glazba. Prvi singl s tog albuma izaći će uskoro, a snimila sam ga s Idom Prester. Duo AlkaIda i pjesma “Vibrator” bit će veliki hitovi već ovo ljeto. Album “Drama Queen” planiram završiti do jeseni. Produkcijom će se baviti moj sin Arijan, koji se fenomenalno razumije u posao i mislim da će cijeli album izgledati odlično.
Nije li vas strah raditi sa sinom Arijanom, ne smatrate li da će među vama doći do generacijskog jaza?
– Iskreno, nije on baš najsretniji što će raditi sa mnom jer radi na svom albumu namijenjenom stranom tržištu, koji je sasvim jedna druga furka od ovog što radi sa mnom. Uspjela sam ga nekako nagovoriti da ipak pomogne svojoj mami, jer mami je jednostavno trebalo pomlađivanje u glazbenom smislu.
Kako uspijevate izaći na kraj sa sinom, sluša li on ikoga u svojoj 21. godini?
– Nema nikakvih problema s njim, on je taj koji je najozbiljniji u našem domu. Često mi govori: “Daj se mama smiri, imaš skoro 50 godina”. Moram priznati da s njim nisam imala nikakvih problema tijekom odrastanja, čak ni tijekom onih najproblematičnijih godina u pubertetu. Mislim da djeca u tom periodu uglavnom rade probleme jer se ne osjećaju opušteno kod kuće. Nikad se nisam postavljala kao apsolutni vladar njegovog života nego kao oslonac, što je mislim pravi put u odnosu između dvije osobe. Spremna sam slušati Arijana cijelu noć i izgubiti cijeli dan samo kako bih čula što ga muči i kako bih mu pomogla.
Znači kod vas nije bilo tabu-tema?
– Razgovaramo o svemu, jednostavno nema teme o kojoj nismo pričali, ni seks nije bio iznimka. Strašno smo okrenuti jedno prema drugom i u cijeloj priči postavila sam se kao njegova starija sestra. Mislim da mi se obraća u svakom problemu i tu jednostavno nastupam kao njegov zaštitnik i osoba koja ga razumije i pomaže mu u odrastanju. Ma da, njemu često drugi klinci govore da ima cool mamu koja ga puno ne gnjavi, ali to ne znači da s njim ne razgovaram o ozbiljnim stvarima.
Jesu li te ozbiljne stvari uključivale i priče o seksu? Kako uostalom gledate na njegove djevojke?
– S obzirom na to u kojim je godinama, naravno da smo pričali o seksu, kao i o zaštiti u seksu. Mislim da je više nego prije potrebno razgovarati o raznim spolnim bolestima koje vrebaju. Na njegovu djevojku gledam kao na svoje dijete i moram reći – koga voli moj sin, tu osobu volim i ja. Bilo bi mi suludo da ne volim nekog koga on voli, ali naravno ako vidim da neke stvari idu krivim smjerom onda ih jednostavno posjednem pa malo porazgovaramo.
Htjeli ste postati prva hrvatska predsjednica. Nije vam pošlo za rukom. Kako gledate na tu svoju političku avanturu?
– Ja sam iz idealističkih razloga ušla u politiku, više zbog potrebe da javno progovorim o nekim stvarima nego s uvjerenošću da bih mogla postati hrvatska predsjednica. Smatrala sam da je došlo vrijeme za to da narod prestane vjerovati praznim obećanjima i da se uključi u promjene. Međutim izgleda da je za sve nas sada malo prekasno.
Kao što pjevaju TBF-ovci “nema nam pomoći”...?
– Ma mi smo gotovo rasprodana zemlja, stalno se govori o izidealiziranoj državnosti i slobodi, a dobro znamo da bez ekonomske neovisnosti i banaka u našem vlasništvu nema ni slobode. Mislim da je trebalo inzistirati na tome da se uhite glavni krivci, a ne sitne ribe. Isto tako ne sviđa mi se što Vlada oduzima narodu, a sebi ne. Nisam imala iluzije da ću pobijediti, ali sam smatrala da ću moći pokrenuti svijest kod ljudi. Međutim moj život prekratak je da bih ga gadila politkom. Sve to skupa jako me izmorilo i razočaralo...
Politika vas je, vidimo, razočarala. Jedno vrijeme govorili ste da više ne vjerujete ni u ljubav?
– I dalje vjerujem u ljubav, naravno, i to sada više nego ikad.
Znači za pravu ljubav nikad nije kasno?
– Mislim da godine nisu te koje mogu biti barijera jednoj pravoj, istinskoj ljubavi. Na kraju krajeva, tražiti i pronalaziti ljude koje bismo mogli voljeti i dati im svoju ljubav možda je najvažniji cilj našeg života.