Drugo izdanje Melodija Jadrana, koje će se u splitskoj Galeriji Meštrović održati od 21. do 24. lipnja, ponovno će donijeti niz zanimljivih glazbenih događaja. Prvog će dana Splićani i njihovi gosti uživati u ekskluzivnom koncertu Gibonnija, a drugi dan će naš proslavljeni pijanist Matej Meštrović izvesti svoju obradu Vivaldijeva djela "4 godišnja doba", i to u pratnji gudačkog orkestra milanske Scale. Umjetnik nam je u razgovoru otkrio kako je došlo do ove suradnje, ali najavio i druge zanimljive projekte.
Na ovogodišnjim Melodijama Jadrana izvest ćete svoju obradu Vivaldijeva "4 godišnja doba" uz pratnju gudačkog orkestra milanske Scale. Kako ste uopće došli na ideju za taj projekt?
Prije par mjeseci nazvao me je Tomislav Mrduljaš, s kojim se prije nikada nisam upoznao. I nakon minutu, dvije razgovora, prešli smo na ti, shvativši obojica koliko smo na istoj valnoj duljini. Naime, njegova ideja da ove godine na Melodije Jadrana uvede drugu večer Melodije Classics te se obrati upravo meni, danas nakon tih nekoliko mjeseci, pokazala se uistinu kao pun pogodak. Svojedobno sam izjavio da mi se ponekad čini lakše nastupiti u Carnegie Hallu nego u nekom Pučkom otvorenom učilištu (nemam ništa protiv POU-a), samo se pokušavam slikovito izraziti. Drugim riječima, iskustvo mi pokazuje da američka uzrečica "Think Big" ima itekako smisla. Upravo je to način na koji čitav život razmišljam. Pokušavam, naime, stalno sam sebi u svakom svom projektu nametati sve veće izazove i stalno mislim upravo na način "Think Big". Na isti taj način Tomislav Mrduljaš mi je rekao: Matej, želimo na Melodijama Classics upravo tebe, jer želimo nešto veliko, nešto jako, nešto atraktivno i virtuozno, a svi znamo da nam upravo ti to možeš ponuditi. I, haha, izvukao sam asa iz rukava i predložio Tomislavu - gudače milanske Scale!
Koliko je bilo teško angažirati Scalin orkestar? Kako ste ih uspjeli dovesti?
Ništa nije teško ako imaš kvalitetu, ako imaš "proizvod" koji je originalan, koji ima svoju priču, koji ja atraktivan, koji je zanimljiv, koji publika voli... Sve reference i uspjesi, između ostalog, s mnogim mojim "verzijama", odnosno autorskim obradama Vivaldijeva "4 godišnja doba", to potvrđuju. Moj kolega, prijatelj i dirigent, Miran Vaupotić, koji je, među ostalim, dirigirao i orkestrom DCINY u Carnegie Hallu moju praizvedbu "Dunavske rapsodije", kontaktirao je gudače milanske Scale još prije godinu dana. Ponudio im je upravo moju autorsku obradu Vivaldija. Čim su dobili snimke i note, taj tren su poslali odgovor Miranu Vaupotiću: Mi apsolutno želimo, kada god je to moguće, svirati Vivaldija s Matejom Meštrovićem! Davide Alogna, koji će uz gudače nastupati kao solo violina, diplomirao je violinu, kompoziciju i dirigiranje. Nakon toga trebao se dogoditi, što se i dogodilo, samo jedan telefonski poziv Tomislava Mrduljaša i sve se zaokružilo. Vraćam se na početak vašeg pitanja, ništa nije teško ako postoji kvaliteta. Ovom prilikom želim istaknuti da je ovo prvi put u povijesti Hrvatske da gudači milanske Scale dolaze u našu zemlju i da na tom koncertu, 22. lipnja u Splitu, izvode autorsku obradu Vivaldija pisanu upravo od hrvatskog kompozitora. Taj koncert je uistinu od posebne važnosti ne samo za Split nego i za čitavu hrvatsku kulturu. Time se beskrajno ponosim i zahvaljujem Melodijama Jadrana, Splitsko-dalmatinskoj županiji, Ministarstvu kulture i svima koji su prepoznali i omogućili da se taj koncert održi.
Kako će izgledati ta večer, vjerujem da ste sve dobro zamislili?
Odgovorit ću vam ovako: od trenutka kada smo potvrdili angažman gudača milanske Scale, a to je bilo prije nekoliko mjeseci, ansambl gudača u Milanu počeo je vježbati i pripremati moju obradu Vivaldija. To govori o apsolutno vrhunskoj profesionalnosti tog ansambla na kakvu, na žalost, u glazbenim krugovima ne nailazimo često, a zapravo bi to trebalo biti normalno... U tom smislu, publika u Splitu može očekivati vrhunski koncert, na svjetskoj razini.
Nedavno ste nastupili i na "Šokačkoj rapsodiji" s istoimenom skladbom. Kako je nastala ta skladba, koliko je trebalo dok ste je napisali, kojom mišlju ste se vodili?
"Šokačku rapsodiju" napisao sam na poziv Hrvatskog tamburaškog orkestra koji broji 100 tamburaša. Budući da oni već gotovo 20 godina imaju svoj koncert u Lisinskom upravo pod nazivom "Šokačka rapsodija", a istovremeno sam ja napisao već puno rapsodija za klavir i orkestar, naslov je bio više nego logičan. Prilikom skladanja te rapsodije, želio sam na svoj način obraditi tradicijske narodne motive čitave Slavonije. Kompozicija traje 11 minuta i u njoj sam na veoma virtuozan, energičan i ritmičan način obradio jako puno tradicijskih melodija Slavonije. Skladbu sam pisao mjesec dana, kako to obično biva kod mene - dan i noć. Misao mi je bila napisati kompoziciju za tambure, kao da pišem kompoziciju za simfonijski orkestar. Pokušati dobiti zvuk kao da slušamo klasiku. U tempima, harmonijama i obradi svih tih poznatih tema, na jedan način napraviti odmak a s druge strane da svi koji slušaju prepoznaju sve te teme. Veliko finale "Šokačke rapsodije" završava bećarcem koji sam ja ubrzao gotovo četiri puta od originalnog tempa u kojem se ona inače svira. Neopisiv je osjećaj svirati sa 100 tamburaša na pozornici. To je takva energija i takav zvuk, uistinu nešto posebno i čarobno, gdje je orkestar uz dirigenta Marka Sesara toliko "grizao", kako mi to kažemo muzičkim rječnikom, da je čitava dvorana bila gotovo na nogama.
Kako inače nastaju vaše kompozicije? Očigledno vam ne nedostaje inspiracije?
Kompozicije nastaju radom. Inspiracija dolazi radom. Posvećenost glazbi od jutra do mraka. Davno u mladosti, izmislio sam si motivacijsku rečenicu koja glasi: Ako želiš vježbati klavir 25 sati dnevno, trebaš se ustati sat vremena ranije! Uskoro ću napuniti 55 godina, a klavir sam počeo svirati s tri godine. Prvi nastup sam imao s pet godina. Drugim riječima, za klavirom sam, ali i na pozornici, punih 50 godina. S druge strane, prvu kompoziciju za klavir notno sam zapisao kada sam imao 16 godina, i kao najmlađi kompozitor u povijesti Dana hrvatske glazbe izveo sam tu svoju "Tocattu za klavir" u Hrvatskom glazbenom zavodu. Sve što pišem bilo za klavir, za komorne ansamble, za film, kazalište, za orkestar, dolazi upornim i svakodnevnim radom. Napisao sam glazbu za više od 400 dokumentarnih filmova. Otvarao Dubrovačke ljetne dva puta, Pelješki most, Malo rimsko kazalište u Puli... Nemam problema sjediti u vlastitom studiju po 12 sati dnevno, tjednima, ponekad i mjesecima. Glazba je nešto što traži da joj se u potpunosti predaš, da je čuješ u sebi i da živiš s njom dan i noć. Kada skladam, a to je gotovo stalno, često mi se događa da ne mogu spavati. Tijelo bude toliko umorno, no mozak i dalje radi 100 na sat. Legnem u krevet, zatvorim oči i pokušavam zaspati, međutim, glazba na kojoj trenutno radim svira mi u glavi i s tim unutrašnjim zvukom na kraju zaspem. Često tada sanjam glazbu i u snu čujem nastavak te glazbe koju nisam još završio... Iz svega toga nastaju moje kompozicije. Iz posvećenosti glazbi.
GALERIJA: Ovo su najbolji memovi o ovogodišnjoj Euroviziji: Presmiješni su, a Baby Lasagna je ukrao show
Osim na Melodijama Jadrana nastupit ćete i na Festivalu dalmatinske šansone u Šibeniku, gdje ćete na otvaranju izvesti svoje viđenje "Šibenske balade". Kako ste došli na tu ideju i raspisali pjesmu?
Umjetnička direktorica Dalmatinske šansone, Tommi Mischell, dala mi je priliku, ali i svu umjetničku slobodu, da na svoj način napravim autorsku obradu "Šibenske balade". Znajući da je to na neki način neslužbena himna grada Šibenika i toliko jedna predivna pjesma i melodijski ali i tekstom, imao sam jedno veliko poštovanje prema tome, ali ujedno i ogroman izazov. No, kao i uvijek, nakon nekoliko preslušavanja te pjesme u izvedbi klape Šibenik, sjeo sam za klavir i sve te note su jednostavno, u nekom mojem viđenju te pjesme, samo počele dolaziti u moje prste. Poštivajući melodiju i strukturu pjesme, na kraju sam ju obradio za klavir, veliki simfonijski orkestar i zbor. S jedne strane, veoma sam autorski intervenirao u tu kompoziciju, a s druge strane poštovao sam strukturu. Jedva čekam otvaranje Šansone i vjerujem da će svi Šibenčani uživati o toj mojoj obradi "Šibenske balade".
Ono što je zanimljivo kod vas je da ste ljevoruk. Koliko je zahtjevnije vama svirati klavir, s obzirom na to da imate drukčiju tehniku od dešnjaka?
Većina kompozicija za klavir ima "melodiju", pojednostavljeno rečeno, pisanu za desnu ruku. Od malena sam, vježbajući klavir, naravno razvijao obje ruke. Neka djela iz pijanističke literature koja su baš teška za lijevu ruku, meni su išla s lakoćom. Kako sam veoma rano počeo i s klavirskom improvizacijom, prirodno mi je bilo na sve moguće i (hahah) nemoguće načine ritmizirati lijevom rukom. I kroz godine razvio sam jedan poseban, baš moj ljevoruki stil ritmizacije. Gdje u kombinaciji lijevog palca često akcentiram određene tonove, poput bas gitarista koji palce "sklapaju".
Klavir svirate od četvrte godine. Jeste li bili wunderkind?
Tako su govorili za mene, iako sam se ja samo osjećao kao dijete koje uživa u glazbi. Kada sam imao šest godina, nastupio sam u Hrvatskom glazbenom zavodu, iza mene je od tada tisuće nastupa. Nikada nemam tremu i obožavam svirati, jer taj osjećaj povezivanja s publikom za mene je neusporediv s bilo čim. Klavir je za mene bila jedna velika igračka, moja najdraža igračka. Zavlačio sam se ispod klavira, kuckao rukama po rezonantnoj kutiji klavira odozdo. Igrao se danima po žicama klavira, po sluhu svirao sve moguće melodije koje bih čuo bilo gdje. Igrao sam se s klavirom kao što se i danas igram. Zanimljivo je kako se na engleskom piše play piano, iako to u prijevodu znači svirati klavir, riječ play istovremeno znači i igra. Upravo tako, sviranje klavira ja doživljavam kao igru.
Iza vas su nastupi na brojnim zanimljivim mjestima, tisuće prodanih CD-ova... Koje biste najzanimljivije detalje iz svoje karijere izdvojili?
Jedna od anegdota koju ću pamtiti čitav život vezana je uz turneju po Kini. Prije nekoliko godina Kristina Bjelopavlović, Borna Šercar i ja imali smo veliku turneju po Kini, kada smo je u tri tjedna obašli od sjevera do juga i održali 11 koncerta. U tim ogromnim dvoranama, za nekoliko tisuća posjetitelja, bilo je klavira od Stanweyja, preko Fazziola (to su klaviri koji koštaju oko 200.000 USD), pa do jedne dvorane u kojoj je bio jedan, hahaha, bijeli klavir. Koncert koji smo svirali nas troje bio je izuzetno virtuozan, prepun brzih tempa i jaaaako puno nota. Kristina i ja smo svirali klavir četveroručno. Na tom koncertu, na tom bijelom klaviru, kada bismo svirali malo glasnije, tipke se nisu vraćale, nego su doslovno ostajale stisnute. Najluđe iskustvo ikada, gdje je na kraju Kristina svirala gotovo sama bez mene, a ja sam za vrijeme čitavog koncerta vadio tipke iz donje pozicije i što brže ih vraćao u normalnu poziciju da bi se po njima moglo svirati!
Hrvatsku je posljednjih tjedana obuzelo "Rim tim tagi dim" ludilo. Što vi mislite o uspjehu Baby Lasagne i njegovoj pjesmi? Možemo li uskoro imati još Baby Lasagna?
Čim sam vidio spot i čuo pjesmu, rekao sam si, ovaj dečko bi mogao pobijediti na Euroviziji. Unatoč službenim rezultatima, on je zapravo na sve načine pravi pobjednik tog natjecanja. Jako cijenim, za mene toliko važnu činjenicu da je sam sebi napisao pjesmu koja je zaista hit nad hitovima. Energija kojom doslovno prišti, kostimi, koreografija i "pakiranje" svega su famozni! Kao da je iza njega stajalo 10 PR agencija i desetine ljudi u timu. Teško mi je odgovoriti na pitanje hoćemo li imati još Baby Lasagna, ali uvjeren sam da će ovo ljeto na Jadranu turisti najviše naručivati upravo lasagne.
Koji su vam planovi za ovo ljeto? Gdje ćete još nastupati i pripremate li i nove skladbe?
Nakon Melodija Jadrana, 30. lipnja imam solistički koncert u Kneževom dvoru u Dubrovniku na Midsummer Festivalu. U srpnju otvaram sa Zagrebačkim solistima Scenu Amadeo. Početkom kolovoza otvaram Croatian International Film Festival u Šibeniku. Uskoro me očekuje i pisanje glazbe za dokumentarno-igrani film upravo u produkciji Večernjeg lista o kralju Tomislavu, a nakon toga i skladanje glazbeno-scenskog djela o Kralju Tomislavu za veliki mješoviti zbor i orkestar, za koji imam poziv dirigenta Jonathana Griffitha da se izvede u Carnegie Hallu, nadam se i u Zagrebu. Možda na Tomislavovom trgu? Vjerujem da će gradonačelnik Tomislav Tomašević prepoznati tu ideju.
VIDEO: Euroviziju su minute dijelile od neviđenog skandala, u javnost su isplivali detalji