Konobari mi nisu naplaćivali kavu, navijači me opkolili, ali naišao je Rakitić

Svakog od 32 dana, koliko je trajalo Svjetsko nogometno prvenstvo, nosio je isto odijelo, iste cipele, istu kravatu i isti remen. Prije početka svake utakmice obično bi prvi ulazio u studio, no kada bi igrala hrvatska reprezentacija, tada bi dolazio zadnji. Od prve do posljednje emisije i voditelj i njegovi gosti sjedili su na istim mjestima i, onoga trenutka kada se to promijenilo i kada je Mateo Beusan napustio studio i otišao u Moskvu, hrvatska reprezentacija doživjela je poraz, onaj u finalu.

No, svi spomenuti rituali nedvojbeno su urodili plodom: premda sa srebrom oko vrata, Hrvatska je na krovu svijeta, a projekt Sportskog programa Hrvatske radiotelevizije, prema maskoti Mundijala prigodno nazvan Zabivaka, porušio je sve rekorde gledanosti. I više od toga: pomogao je učiniti novinara, voditelja i urednika ovog projekta Marka Šapita trenutačno najomiljenijim licem s malih ekrana.

A čini se da će tako i ostati dulje vrijeme. Sa svojim timom i gostima Joškom Jeličićem, Robertom Prosinečkim, Antonom Samovojskom te već spomenutim “okom sokolovim”, ispred malih ekrana tijekom svake utakmice hrvatske reprezentacije držao je prikovanima više od milijun gledatelja: samo finale protekle nedjelje pratilo je 1,844.348 ljudi, odnosno 90 posto svih onih koji su se tada zatekli ispred televizora. S gledanošću raste i Markova popularnost.

– Shvatio sam da mi, kako odmiče Prvenstvo, ujutro kada sjednem u kafić ljudi prilaze i čestitaju, da konobari više ne žele naplatiti kavu. Prije nekoliko dana na aerodromu neki su se ljudi željeli slikati sa mnom. Meni je to suludo! Pokušao sam saznati zašto, pa su mi rekli da smo bili super i da bi nekad jedva čekali da završi utakmica i da počne emisija. Srećom se na aerodromu pojavio Ivan Rakitić pa im ja više nisam bio zanimljiv – smješka se Marko Šapit, koji se nakon 13 godina rada na televiziji suočava s novootkrivenom popularnošću.

Više voli komentirati

Ovaj 37-godišnji Makaranin, iz rodnoga grada stigao je u Zagreb na studij novinarstva na Hrvatskim studijima, diplomirao, pa kratko probao u gradskoj rubrici Jutarnjeg lista, kratko na radiju u Makarskoj, no kako kaže, isprva se nije pretjerano oduševio novinarstvom.

– Jedno sam se vrijeme tražio i nadao se nečemu ovakvome čime se danas bavim jer sam želio sportsko novinarstvo i tada se, 2005., otvorila prilika na HTV-u. Pozvan sam na neku miniaudiciju nakon što im je troje novinara otišlo na Novu TV. Zvali su nas na probni rok od mjesec dana kako bi izabrali samo jednog od nas, ali smo na kraju ostali kolega Maroje Ivandić i ja – prisjeća se Marko, koji je nakon pet godina rada na HTV-u nakon Svjetskog prvenstva u Južnoj Africi skupa s urednikom Željkom Velom prešao na Arena sport TV, no nakon dvije godine vratio se na Prisavlje.

Sva sreća, rekli bi fanovi Zabivake, da je tako ispalo, osobito kada bi znali da je Marko svojedobno poželio biti i vojni pilot. Priznaje kako ga je privuklo besplatno školovanje i mogućnost ostanka na Prometnom fakultetu u odjelu zračne kontrole u slučaju da ne prođe testove, no nakon nekoliko uspješno položenih testova na kraju je zapeo, pa se u konačnici odlučio za novinarstvo.

Na trenutak je sebe vidio i kao profesionalnog rukometaša: desetak godina trenirao je rukomet, no na faksu je, kaže, shvatio da nije neki talent niti je to bilo lagano kombinirati s fakultetom te s honorarnim poslom koji je radio kao student. No, danas je točno ondje gdje mu je mjesto, pa ne krije da obožava svoj posao, koji je odradio od početničkih do onih najzahtjevnijih koraka, u što su se gledatelji tijekom godina mogli uvjeriti. Pitamo Marka je li mu draži komentatorski ili studijski posao?

– Oduvijek ja sebe gledam primarno kao komentatora i to mi je najdraži dio posla. Ovo u studiju mi je možda najmanje drag dio posla jer ne volim pretjerano biti pred kamerama, a ne volim ni tu pozornost, ali nema tu dvojbe: što god se traži, to se treba obaviti – iznenadio je Marko, pa nam potom otkrio kako je prvotna ideja bila da Zabivaku odradi samo u prvom dijelu Prvenstva, kako bi se potom pridružio komentatorima u Rusiji, kako bi studijsku emisiju preuzeo kolega Robert Jelečević. No, nakon “pritiska” četvorice gostiju iz njegova studija, malo se zamislio.

– Dečki su me pitali što o tome mislim, a moja je prva reakcija bila: nemojte se ljutiti jer se zbog kolege Jelečevića nisam htio nametati i gurati, pa ni njemu uzimati mjesto jer se i on isto tako spremao za taj posao.

No, kada se javio i urednik Stjepan Balog s mišljenjem da bi bilo dobro da ostanem i kada se javio i sam Robert koji je rekao: “Neka to Marko odradi, mi ćemo pokriti utakmice u Rusiji kako znamo i umijemo”, nakon toga više nisam imao nekog aduta da odbijam – otkriva dodajući kako mu na kraju nije žao što Rusiju nije vidio i odradio uživo. Potom mu sugeriramo kako je njegova autorska koncepcija Zabivake potpuno drugačija od svega što smo dosad u Sportskom programu gledali te dodajemo kako se stječe dojam da se ekipa u studiju pritom jako dobro zabavljala.

– Istina, jesmo. No, nije Zabivaka ništa pretjerano drugačija od onoga što smo dosad radili, jedino što je uvodni dio bio kraći tako da nismo ljude “upilali” gomilom materijala i podataka, dali smo neke osnovne informacije u početku, pa nakon utakmice komentirali dulje jer smo imali što komentirati. Moja je ideja od početka bila da u emisiji bude malo brži tempo, ne da sad lupamo na sve strane, nego da to bude razigranije i da, ako već imamo goste u studiju, otvorimo prostor tim ljudima da ponude svoje mišljenje. S njima smo pogodili jer su svi bili izvrsni, svaki na neki svoj tipičan način, a zapravo su svi potpuno različiti i kao ljudi i kao stručnjaci, i baš je ta kombinacija ispala dobitnom. Isto tako, na HRT-u nismo davno imali reportera kao što je Edin Mahmuljin, kojeg možete poslati s kamerom bilo gdje i on će naći neku zanimljivu priču. Također, nismo imali vremensko ograničenje iako nismo probijali termine, ali nitko nam nije vikao na uho – brzo, skratite, morate završiti. I naravno da sam onda i ja opušteniji i veseliji, a gosti mirniji pa cijela kombinacija dovodi do toga da to dobro izgleda “na van” – kazuje Marko Šapit, a mi ga podsjećamo na snimku događanja u studiju koja je postala viralni hit nakon što je otkrila kako i on i njegovi gosti trče po studiju i slave pobjednički penal, ljube videozid, grle se i skaču.

– Ma da, mi smo prije svega uživali i sami sebi puštali onog gospodina u Splitu koji je u fan zoni rekao: “Sinko, a što ću ti govorit, gušta sam ka nikad u životu”, i to je nama bio light motiv. I mi guštamo jer nam je gušt raditi, guštamo jer naši igraju perfektno, guštamo jer nema nikakvih problema i to se mora osjetiti. U trenutku nastanka te snimke, u studiju je bila masa naših kamermana koji su nas ulovili i snimili, to nije bilo ništa planirano. A sve drugo nismo htjeli puštati van jer bi bilo previše onog... bip... bip... – kaže urednik Zabivake te dodaje kako su mu supruga i prijatelji slali komentare s Fejsa na njegov rad pa je stvarno u šoku od količine pozitivnih reakcija.

– Govorim najiskrenije i, možda će nekome zazvučati glupo, ali malo mi je i neugodno zbog svega toga, ali mi je drago, ponajviše zbog onih ljudi koji se ne vide ispred kamera. Nitko ne zna za moju gospođu Senku bez koje bismo se raspali za pet dana, za malog Karla koji je sa mnom radio društvene mreže i malu Anju: njih dvoje prvi su put radili ovako nešto i zaista su mi pomogli. Bez ljudi u režiji i tehnici ne bismo mogli, nije to bila moja, već naša emisija i ja bih volio da to ljudi shvate. Ne pretendiram biti televizijska zvijezda. Ja to zbilja ne volim, da me ne bi netko krivo shvatio, ali ja bih bio najsretniji da radim svoj posao, a da me nitko ne zna – iznenadio nas je Marko.

Odmah na vaterpolo

Zanimljivo je da tijekom Prvenstva ni jednom nije zatražio brojke o gledanosti.

– Da je gledanost bila 12 puta manja ili 12 puta veće, ja bih isto radio – kaže, pa otkriva kako je tijekom 40 dana intenzivnog rada na Zabivaki od jutra do ponoći spavao tek nekoliko sati.

– Dođem kući, ali mozak radi i dalje, umoran sam, a ne mogu zaspati. Vrtim što je bilo večeras i što ćemo sutra... I zato hvala ekipi iz šminke jer se podočnjaci nisu vidjeli. Još sam uspijevao šestogodišnjeg sina Luku ujutro voditi u vrtić, sve dok nije otišao na more k mojim roditeljima. Hvala supruzi koja me trpjela iako je na to navikla, već dulje vrijeme, a najmanje je sve ovo oko Zabivake bilo drago mome Luki. On je rijetko dijete u Hrvatskoj kojem Prvenstvo nije značilo euforiju, kojemu je to bilo bez veze, koji je samo htio da to završi pa da tata dođe doma – kaže Marko Šapit, koji već vrijedno radi na Europskom prvenstvu u vaterpolu u Barceloni, nakon čega se sprema s obitelji pobjeći na Brač.

Priznaje da mu već nedostaje Zabivaka i Svjetsko prvenstvo zbog silne pozitive koja se nadvila nad Hrvatsku, pa mu je bilo drago vidjeti da fešte traju i danima nakon povratka naših heroja iz Rusije.

– Samo da iz ovoga iziđe nešto zdravo i pozitivno, da to onda možemo pamtiti i izvan nogometnih okvira. Jasno mi je da ne možemo biti vječno u euforiji, ali ne bih htio da opet potonemo u sivilo i depresiju koja je vladala prije Prvenstva. Zbog toga mi je žao što je sve prestalo pa i naša emisija. Ali da sam se umorio... jesam, kao pas, pa nakon ovog našeg razgovora idem spavati iako je sada 14 sati. Ako bude sreće, sutra ću se probuditi – zaključio je Marko Šapit, pa nam nije preostalo drugo no zaželjeti mu laku noć i još Zabivaka u karijeri.

Pogledajte video: Top 10 by Vatreni bend