Osma sezona je, kao nijedna do sada, izazvala prijepore, ljutnju i bijes fanova, čak dotle da kruži peticija kojom se traži snimanje potpuno nove završnice.
Razlog je prije svega u kraljici Daenerys Targaryen, jednom od omiljenih likova, koja se u pretposljednjoj epizodi pretvorila u najvećeg zločinca serije, spalivši cijeli Kraljev Grudobran uz pomoć svog preostalog zmaja Dracarysa. Bio je to najveći masakr u cijeloj seriji. Ima li logike u tom posljednjem velikom prevratu koji je cijelu priču okrenuo naglavačke?
Naravno da ima. Zmajska kraljica je od početka bila vrlo kompleksan lik, snažna žena koja neutaživo žudi za vlašću. U toj fanatičnoj želji da postane kraljica željeznog prijestolja ona oslobađa robove, civile, pokazuje tu svoju emocionalnu inteligenciju. Ali istodobno pokazuje i nemilosrdnost: onaj tko joj se ne pokloni i tko ne želi živjeti pod njezinom vlašću ne može živjeti. Zbog toga je likvidirala tisuće neposlušnika. Nisu li mnogi upozoravali na njezinu okrutnu crtu, ne samo Lord Varys nego i Samwell Tarly čiju je obitelj također nemilosrdno likvidirala? Zašto Tyrion, najpametniji lik u seriji, nije to uočio? Vjerojatno zato što je otpočetka vjerovao da je njegova sestra Cersei veće zlo. Pa tako od jednog zla nije vidio drugo.
Verzija Rimskog Carstva
Sama Daenerys očito je dvojila što napraviti u ključnom trenutku jer, dok odlučuje jašući svoga zmaja, u njoj se vidljivo prelamalo pitanje: što mi je drugo preostalo doli da posijem strah, drugačije ne mogu postati kraljica. Ta njezina opsesija da zasjedne na željezno prijestolje provlači se kroz cijelu seriju i ta je želja tada samo eksplodirala. Je li normalno da pri tome uništi i samo to prijestolje – naravno da nije, ali to je taj njezin trenutak ludila koji je u njoj stalno tinjao i koji se itekako nazirao. Svakako je ovakvoj njezinoj odluci kumovao i beskrajno naivni Jon Snow koji bi se, kao, odrekao krune, ali pri tome želi da Starkovi znaju kako je on Targaryen. Teže je, stavljajući se u kontekst takvoga svijeta i vremena, shvatiti njegove negoli njezine postupke. Ono što osmu sezonu čini problematičnijom od ovoga jesu same bitke od kojih se očekivalo puno više.
One su se odvijale jednosmjerno, bez nekih taktičkih zamisli, bez previše mašte. Kad u trećoj epizodi vojska mrtvih navali na žive, sve se odvija u mraku i bez nekih posebnih tenzija. Bitka je to bez ikakvog šarma: zar je kanal s vatrom jedino što je vojska ljudi mogla smisliti da bi zaustavila mrtve? Bitke je trebalo personalizirati na više krakova, a ne samo pratiti Aryu Stark. Ovako gledatelj naprosto ne zna što se događa. Osim toga, vrlo malo vidimo fenomenalno skockanog Noćnog kralja i njegova dugokosog pobočnika. Njih dvojica su sjajno napravljeni, plavooki mrtvaci koje zapravo i ne treba gledati kao negativce jer se oni samo bore za svoju vrstu i svoj svijet. Noćni kralj je morao dobiti glas, nešto progovoriti, otvoriti neku raspravu s Branom Starkom prije nego što umre.
Trebalo mu je dati malo više prostora, previše je truda u njega uloženo da bi tako kratko egzistirao u ključnoj sezoni. Isti problem muči gledatelje i u posljednjoj bitki, onoj za Grudobran. Postoji samo zmaj koji pali sve redom i nema nikakve ideje da ga se zaustavi. A samo epizodu ranije jednog su zmaja s lakoćom skinuli s neba... I gledamo to puko spaljivanje građevina i ljudskog mesa, ali bez ikakvih tenzija. Majka svih bitaka je morala imati više adrenalina. Ali zato spaljivanje... pa to i nije tako loša ideja. I Rim je gorio, jedna od verzija je da je Neron, motiviran ludilom, naredio da ga se zapali kako bi dobio u požaru umjetničku inspiraciju. Možda su se autori, uključujući i samog Georgea R. R. Martina, vodili nekom fantastičnom verzijom Rimskog Carstva. Pogotovo kada gledamo zemljovid i zid na sjeveru koji neodoljivo podsjeća na Hadrijanov zid. Taj je zid rimski car Hadrijan dao izgraditi na sjeveru Otoka kako bi štitio rimsku Englesku od napada barbara Pikta sa sjevera iz Albe (staro ime za Škotsku). I ovdje imamo divljake na Sjeveru, a kasnije i vojsku mrtvih, od kojih se kraljevstvo zidom žele zaštiti. Pa onda vjerski radikalizam u Kraljevu Grudobranu, u čije je ralje upala i sama Cersei, ima sva obilježja inkvizicije. I tako dalje. Rimsko Carstvo je najdugovječnija država Starog kontinenta pa nije čudo da ovakva jedna serija ima niz referencija na to razdoblje.
Šokantne likvidacije
Igra prijestolja uvela je jednu novu paradigmu na televiziju, a to je – šok, šok i samo šok. Kad je Nedu Starku na kraju prve sezone odrubljena glava, svi (koji nisu pročitali knjigu) pitali su se kako će serija uopće biti nastavljena.
No likovi koji su bili zapostavljeni i kroz koje su nas sporom ali vještom naracijom autori uvodili u priču i stalno gradili njihove složene karaktere odjednom bi uskočili u prvi plan i zatomili nedostatak lika koji je likvidiran. I to je stalna tenzija koja gledatelju ne da mira jer zapravo nikad nije siguran koji će lik skončati, uglavnom na brutalan način. Kad se činilo da će se priča nakon Neda Starka vrtjeti oko Roba Starka, bar što se tiče Sjevera, cijela njegova ekipa je ubijena na šokantnom crvenom vjenčanju. Osim tih šokantnih prevrata, ono što je odlično napravljeno u seriji jesu složeni karakteri koji stalno variraju. Vrlo je malo likova koji su jednoobrazni poput Cersei koja je cijelo vrijeme izrazito zla ili Jona Snowa koji je stalno dobar momak. Neke od većih transformacija dogodile su se kod Jamieja Lannistera i Sandora Cleganea čiji su karakteri s vremenom skliznuli prema svijetloj strani. Pa je i zbog toga bilo za očekivati da se neka naizgled dobrica, poput Majke zmajeva, preseli na tamnu stranu. Imamo i primjer Sanse Stark koja je od vječno uplakane žrtve postala spletkarošica i čije je razglašavanje stvarnog porijekla Jona Snowa djelomično i dovelo do bijesa kod Daenerys.
Ova duga vladavina Igre prijestolja bila je značajna i za rast drugih televizija, pogotovo nabujalog Netflixa. Na tržištu se iskristalizirala borba u kojoj “ratuju” HBO, Netflix i Amazon. Netflix prednjači u ponudi, broju serija, ali i u snažnom iskoraku s filmovima. No u toj šumi serija puno je škarta, puno neprepoznatljivog, beskarakternog. Jer, kad god bi se pojavila nova sezona Igre prijestolja, svi bi prestali pričati o Netflixovim serijama. Oni nemaju kultne serije kao što su “Žica”, “Seks i grad”, “Sopranosi”, “Igra prijestolja”, koje su radikalno mijenjale televiziju, pa i živote ljudi. “Kuća od karata” njihov je najjači adut, ali je na kraju postala negledljiva. Doduše, imaju sjajnih miniserija koje i ne teže da budu kultne, ali nemaju tu neku megaseriju koja bi s tržišta otpuhnula sve drugo.
Taj televizijski obračun dobar je za gledatelje jer svaki od njih nudi nešto drugačiju perspektivu. I zato je možda pred HBO-om sada teži zadatak da izvuče novu veliku priču, da ne razočara vojsku fanova, da za godinu ili dvije na tržište izbaci novi mamac koji će hraniti gledatelje. Igra prijestolja vjerojatno nije najbolja serija svih vremena iako je ocjena 9,5 na IMDb-u s milijun i pol glasova praktički gura na to mjesto (Breaking Bad također ima 9,5, ali i 300.000 glasova manje). Ali bez obzira na to gdje je svrstali, možemo slobodno reći da nikada ništa poput nje dosad na televiziji nismo gledali a da nas je toliko usisalo u radnju. Toliko smo strepjeli nad likovima da nam je u pojedinim epizodama srce lupalo od neizvjesnosti.
I tako punih osam godina. Nikada nismo gledali seriju koja se tako nemilosrdno rješavala najdražih likova kao ova. Naravno, za one koji su čitali knjigu Georgea R. R. Martina tu nije bilo iznenađenja. Ali oni su ga iskusili čitajući knjigu. No znam ljude koji su s istim guštom čitali knjigu i gledali seriju i kojima poznavanje radnje nije ubilo čaroliju gledanja. Znam i mnogo ljudi koji nikada nisu pogledali ni jednu epizodu, a godinama pričaju o seriji. To je snaga Igre prijestolja, ona je izvršila utjecaj na cijelo društvo. I zato će i u godinama ispred nas ova serija dominirati, odrastat će nove generacije koje će je gledati, koje će razglabati po forumima o neočekivanim zapletima i raspletima.
Jedna od malobrojnih zemalja koje se vežu uz ovu seriju jest i Hrvatska. Je li dobro iskoristila svjetsku popularnost serije? Ni približno koliko je mogla. Recimo, jedna od turističkih poruka koja je odmah mogla biti lansirana jest – dođite vidjeti Dubrovnik (Grudobran) koji (ipak) nije spaljen. Moglo se poslati stotine dobrih poruka, mamaca, moglo se štošta. Međutim, uštogljena birokratska država nema sluha za takve stvari, ona je zarobljena u besmislenim raspravama o prošlosti umjesto da dekodira neku dobru ideju koja joj se sama ponudila. Stječe se dojam kako više o tome da se u Hrvatskoj snimala Igra prijestolja znaju prosječni turisti iz Kine i Južne Koreje nego ljudi u Ministarstvu turizma. Kad je filmski turizam u pitanju, ovdje o tome ne znaju gotovo ništa.
Ostajemo bez čarolije
Sutra ujutro u tri sata deseci milijuna, možda i stotinu milijuna ljudi čekat će da počne onaj legendarni uvodni song posljednje epizode. Toliko je dobar da ni nakon osam sezona i bezbroj epizoda nije dosadio. Nije nikada bilo potrebe mijenjati uvodnu špicu, ona je bezvremenska u svakom pogledu. I onda, nakon sat i pol, nestat će ova čarolija. Bit će tu emocionalnih slomova, depresije, milijun pitanja zašto, kako, je li moralo baš tako... Jer kada slušate i priče glumaca, poput Emilije Clarke, nekako se osjeća da je rastanak sa serijom jako bolan. Sama Emilia je u intervjuu za Večernji list uoči osme sezone rekla da je satima besciljno lutala Londonom kad je pročitala scenarij. A kako je tek milijunima ljudi koji su zavoljeli njezin lik i sad se moraju oprostiti od njega. I od Tyriona, Jona Snowa, Starkovih i vojske drugih likova. Jedini spas za sve nas koji smo živjeli uz ovu seriju bit će spin-off. Dakako, ako bude dobro pogođen. Do tada, preostaje nam samo još jednom odvrtjeti ovu seriju na HBO-u GO gdje su sve epizode. Od početka do kraja. U komadu i bez čekanja.
Zmaj se zove Drogon a Dracarys na jeziku visoki valyrijski znaci vatra