Nije li divno kad se umjetnost i život preklapaju i prožimaju. U vrijeme kad su se Charles III., Britanci i dobar dio svijeta u suzama opraštali od još jedne kraljice koja je svojim radom dugim čitavih sedam desetljeća obilježila naše živote, ja sam se zatekla u kinu. Kralj je glumicu Maggie Smith, koja je umrla u 90. godini, proglasio "pravim nacionalnim kulturnim dobrom" dok sam ja gledala "Supstancu", jedan od onih filmova smišljenih isključivo da nas šokiraju i da nam zgade život - bez dobra. Tko tako nešto želi?
Mladima se taj gnjusni film jako sviđa, sudeći po komentarima na forumima. Body horror Francuskinje Coralie Fargeat o užasima starenja i degeneracije tijela njima je zabavan, a ne oduran i neprirodno zgađen prirodnim procesom - jer o starenju oni ne razmišljaju. Dovoljno im je da je film vizualno upečatljiv, da ih bombardira slikama koje šokiraju. Tijelo gole Demi Moore u kupaonici nalik na mesnicu bijelih pločica rastvara se čitavom dužinom leđa i iz njega izlazi njezin pomlađeni i uljepšani klon (prelijepa Margaret Qualley). Krv šprica u potocima jer se stara i mlada verzija glavne junakinje na koncu na smrt mrze i mlate do istrebljenja. Zar tu ima bilo čega što bi mlade moglo odbiti?
Dok to gledaju, mnogi se, kao i sama autorica, lože na svoju dubinu, svoj feministički uvid u nepravde našeg patrijarhalnog svijeta koje samo tako kreposni poput njih mogu prepoznati. Redateljica se predstavlja kao vatrena feministkinja, iako niti jedan muškarac nije snimio film koji glumice promatra kao ona, isključivo "muškim pogledom", fokusom na stražnjicu i sugestivne pokrete tijela ispod pupka, pretvarajući ih u objekte - ili požude ili gađenja. Ona tako navodno razotkriva zlo modernog društva, odnosno onog što se naziva toksičnim muškim umom koji je kriv jer se žene patološki boje starenja. Luđakinje koje su spremne umrijeti pod skalpelom ili se izobličiti i pretvoriti u nafilanu tuku da bi izgledale mlađe, dakako, ne mogu za to biti nimalo same krive jer u woke ideologiji nema osobne odgovornosti. Za sve loše što se ženama ili bilo kome drugom događa krivi su ili društvo ili muškarci.
Cijela priča je posve scenaristički nedorađena, iako je film u Cannesu dobio nagradu upravo za scenarij, valjda zato što ga neki vide kao snažan feministički prosvjed protiv "muškog svijeta". Ni prije zahvata kloniranja glavna junakinja ne živi normalan, ispunjen život okružena bliskim ljudima nego život neprirodno jakih boja nalik na reality show. Nakon kloniranja dvije verzije iste žene trebale bi biti duhovne dvojnice sa zajedničkim mozgom i sviješću i nije logično da jedna drugu toliko mrze. Ukratko, predugačak film prepun nelogičnosti, repetitivnih scena smišljenih samo da prenesu zgađenost životom samim. Svi i sve je u filmu odvratno.
FOTO U 90. godini preminula je glumica Maggie Smith
Kako se smrt glumice Maggie Smith, koju je kraljica još prije nekoliko desetljeća nagradila plemstvom za izuzetan rad u kulturi, može u mojoj glavi preklopiti s filmom "Supstanca", još uvijek mlade redateljice Fargeat (46) koja se očito panično grozi starenja? Zato što je najveća lekcija te genijalne glumice upravo kako se dostojanstveno stari. Ona nije bila fokusirana samo na pojavno, vanjsko, na površno i prolazno. Nije bjesnila što joj se događa neumitno, ono što se događa svima. Sve Maggiene uloge u filmovima i serijama koje je snimala u posljednjih desetak godina govorile su o ženi koja živi život, koja se ne skriva, koja ne skriva svoje izborano lice, a ipak "vlada" prostorijom ili scenom.
Dame Maggie Smith toliko će nam svima nedostajati jer je afirmirala ispunjen život do samog kraja. Nitko kao ona, u vrijeme površnog i dvodimenzionalnog, nije uspijevao iznova dokazivati da mudrost, duh, pamet i iskustvo nisu bezvrijedni. Da je život simbioza nature i kulture, prolaznog i vječnog. Da se za poštovanje i muškaraca i žena oko nas moramo same izboriti radom i unutarnjom čvrstom, nepokolebljivom srži, znati tko smo jer samo tako ne ovisimo o onome što drugi o nama misle. Kao što kaže naslov jednog romana Toma Wolfea - "Ja sam Charlotte Simmons" - i ova grande dame glume i života uvijek je uzdignute glave znala "Ja sam Maggie Smith". Maggie u mojoj glavi pobjeđuje "Supstancu" i tu Fargeatinu zgađenost prolaznošću tijela.
Glumica koja nije voljela intervjue, pažnju medija i slavu, iako rijetko, ipak je u sedamdeset godina karijere ponešto i ispričala o svojem životu. Recimo, kad je kao posve mlada djevojka rekla roditeljima da želi biti glumica, njezina baka upozorila je mamu glasno da to svakako mora spriječiti jer "s tim licem Maggie ne može uspjeti u tom poslu". Već tada, ona je samoj sebi rekla, gotovo iz inata, ja sam Maggie Smith, glumica. I to je i postala. Kao i svi veliki britanski glumci, nije nikad prestala glumiti u kazalištu gdje je i započela njezina karijera. Već je bila duboko u osamdesetima kad je prihvatila ulogu u monodrami u novom londonskom kazalištu The Bridge. Predstava se zvala "Jedan njemački život". Glumila je stvarnu ženu, 104-godišnju Goebbelsovu tajnicu koja se, sudeći po njezinu dnevniku, nije nikad suočila sa svojom krivnjom. Maggie je više od mjesec dana glumila sedam puta tjedno - tako se radi u svjetskim kazalištima - sama na sceni, 100 minuta. Kakva nestvarna, čelična samodisciplina i posvećenost svojoj umjetnosti.
Imala je samo 21 godinu kad je 1956. dobila glavnu ulogu na Broadwayu. Bila je šokirana njujorškim blještavim noćnim svjetlom - "kao da živiš u filmu, a ne u stvarnom gradu" - i izobiljem hrane u vrijeme kad je London bio siv i vladale nestašice i racioniranje hrane. Osjetila je što znači zarađivati i raditi u velikom, bogatom svijetu, no čim ju je Sir Laurence Olivier pozvao da mu se pridruži u londonskom National Theatreu, spremno je pristala. Ubrzo je glumila s Olivierom u "Otelu". Prvog Oscara ta nezaboravna glumica, s nekoliko nagrada BAFTA, Golden Globe, Emmy, Tony i Laurence Olivier, dobila je za film Ronalda Neamea "Najbolje godine gospođice Brody" (1969.). Drugog Oscara dobila je za film "Apartman Kalifornija"(1978.) Herberta Rossa. Taj film naročito mi je drag upravo zbog preklapanja života i umjetnosti. U filmu Maggie glumi glumicu koja se boji da su njezine najbolje godine iza nje i da joj je karijera u zalasku pa žudi za Oscarom... Na koncu Maggie upravo za taj film i dobiva Oscara.
VEZANI ČLANCI:
Na letu u Ameriku govori svojem mužu, kojeg briljantno glumi Michael Caine, kako je bizarno što je osam godina prvakinja National Theatrea i glumila u dvije Pinterove drame, devet Shakespeareovih i tri Bernarda Shawa, a nominirana je za nagradu "za komedijicu od koje ti je zlo". To kao da je Maggien vlastiti komentar glumačke karijere, a ne pisca scenarija Neila Simona.
Taj film na više načina bio je za ono doba revolucionaran. U jednoj sceni glumica strepi za svoju budućnost i izgovara posve suvremenu feminističku misao, "ne želim postati nevidljiva". U toj jednoj rečenici i pogledu Maggie Smith puno je više feminizma nego u cijelom filmu "Supstanca". Osim toga, Michael Caine u "California Suite" glumi gaya koji se oženio slavnom glumicom da se nešto njezine zvjezdane prašine i na njega prilijepi i za večerom, nakon što mu žena pati jer nije dobila nagradu, očijuka s mladim američkim glumcem i daje mu svoj broj. Njoj je fizički mučno kad to vidi, napija se i na koncu u krevetu otvoreno preklinje svojeg muža da je voli koliko i ona njega i da vode ljubav. Napokon i on tužno, a ne ironično, kakva je inače njihova komunikacija, govori da je voli najviše što uopće može voljeti - ženu.
Njezina tuga gotovo je opipljiva. Maggie Smith, najpoznatija je po ulogama aristokratkinja punih sebe i klasnog prezira, koje mogu istovremeno, samo pogledom i izrazom lica, otići do dna ljudske patnje, topline, sućuti. Po tome je bila velika. To možemo osjetiti u mnogim njezinim poznatim filmovima poput "Sobe s pogledom" ili recimo TV filma "Moja kuća u Umbriji" (2003.). U tom malom filmu, nimalo nalik visokobudžetskim hitovima kakvi su filmovi o Harryju Potteru o kojima valjda svi znaju sve, Maggie glumi sad već ostarjelu autoricu ljubića, nekad davno avanturistkinju i ženu sumnjiva morala, Engleskinju koja u Umbriji prima u svoju kuću ljude kojima je potrebna pomoć. Čak nudi neželjene seksualne usluge krutom i bezosjećajnom Amerikancu da bi pomogla djetetu koje je zavoljela. Kad već stara Maggie Smith nudi i gotovo razotkriva svoju dojku, svi smo šokirani baš kao i taj uštogljeni muškarac. Pa ipak, osnovni dojam koji nam prenosi je potreba za ljudskom dobrotom. Nije to isprazni šok da bi se šokiralo, to je zaista gluma na najvišem nivou.
Redatelji i glumci s kojima je Maggie radila uvijek su isticali njezinu samodisciplinu, strogost prema sebi i drugima, kad je posao u pitanju. Za sve suradnike, od najranijih dana karijere, ona je pametna glumica, posvećena svojim rolama, uvijek spremna ispraviti rečenicu koja joj zvuči šuplje, uvijek duhovita, brza na odgovoru, Krleža bi rekao šlagfertig. Već u poznim godinama rekla je da ne zna čemu može zahvaliti za tako dugu karijeru i brojne dobre uloge koje nikad nisu zahtijevale svlačenje ili mitraljiranje, no i dodala da je to vjerojatno povezano s time što baš nikada nije bila "komad" pa takve uloge nije ni tražila ni dobivala.
Dustin Hoffman, koji je režirao njihov zajednički film "Kvartet" (2012.), zatražio je veliku englesku dramsku glumicu da u filmu po prvi put opsuje (izgovara sveprisutni američki f..k you). Na pitanje kako mu je to samo moglo pasti na pamet, odgovorio je da još nije upoznao glumicu koja je privatno toliko bez dlake na jeziku kao Maggie. Upravo zato odlični pisac i scenarist Julian Fellowes za nju je napisao dva iznimna lika dvije lude grofice. Prva je grofica Trentham u Altmanovu izvanrednom, satiričnom, kritičnom filmu "Gosford Park" (2001.), o vrlinama javnim i porocima tajnim engleske aristokracije i visokog društva. Tu Maggie glumi škrtu, uobraženu groficu Trentham koja na sve gleda s visoka, osim na bogataša od kojeg očekuje novac.
FOTO Ella Dvornik tijekom godina potpuno se promijenila, zebraste ekstenzije i neonske boje bile su joj favorit
Zrnce te lady Trentham skriva se i u liku Fellowesove Violet Crawley, grofice Grantham iz najuspješnije britanske kostimirane serije svih vremena, "Downton Abbey", koja se originalno prikazivala od 2010. do kraja 2015. Danas u svijetu nema dana da se negdje ta serija ne reprizira, a napravljeni su i dodatni božićni specijali te tri filma. Fellowes, koji je napisao stotine duhovitih, ciničnih, iskričavih i pametnih replika za Maggie Smith, rekao je da bi sve to ostalo mrtvo slovo na papiru da Maggie tim rečenicama nije dodala oštrinu, dubinu i životnost. Te sve duhovitosti rađale su se u njegovoj glavi jer je Maggie imao pred očima dok je to pisao. Zaista, život i fikcija se preklapaju i glumice često postaju upravo oni likovi koje glume.
Maggie je imala poprilično težak, ali ona bi uvijek rekla i sretan privatan život: nema kod nje žaljenja niti objašnjavanja. Udala se 1967. za glumca Roberta Stephensa s kojim je često glumila ljubavnike na sceni, ali i u svom prvom iznimno uspješnom filmu "Najbolje godine gospođice Jean Brody". S njim ima dva sina - Chrisa Larkina (57) i Tobyja Stephensa (55) - i oba su uspješni kazališni glumci poput roditelja. Toby je i zgodan, glumio je, između ostalog, negativca u jednom od filmova o Jamesu Bondu i mračnog, ali neodoljivog Rochestera u ekranizaciji romana "Jane Eyre" s Ruth Wilson.
Maggien prvi muž bio je talentiran glumac, ali kao i mnogi tada, ispičutura i ženskar. U početku se na to nije obazirala, ali kasnije, kad je zaključila da je i psihički bolestan, odmah se razvela. Te iste 1975. udala se ponovno, za dramatičara Alana Beverlyja Crossa. Bio je svojim izborom brižan otac njezinim sinovima i bili su u veoma sretnom braku dvadeset godina, sve do njegove smrti. Često je isticala da joj takav pametni i poticajni partner nedostaje svakog dana, bez obzira na djecu i petero unuka. Maggienu groficu Grantham pamtit ćemo zauvijek po desecima samo naoko frivolnih i razmaženih komentara: "Poznajem toliko veoma sretnih bračnih parova, možda upravo zbog toga što godinama nisu progovorili ni riječi... Religija je poput penisa. On je sasvim prihvatljiv i možeš se njime ponositi, ali kad ga netko vadi po želji i njime maše ispred mojeg lica, onda smo u problemu... U ovoj kući svi se ulagujemo batleru Sprattu, on je osjetljiv kao ljepotica koja je počela starjeti."
Odnos Maggie Smith i njezine grofice Violet prema životu bio je istovjetan. Violet je često u seriji isticala potrebu za tipično engleskom hladnom glavom, čvrstoćom i suzdržanosti: "Čitav život je serija problema koje se trudimo prevladati, prvo jedan, pa drugi pa onda sljedeći, sve do smrti... Nada nas izaziva, smišljena je da nas spriječi u prihvaćanju neumitne realnosti... Život je predstava u kojoj protagonist mora ispasti ridikulozan." Jednom je jednoj od svojih unuka u seriji rekla uzdignute obrve: "Vulgarnost nikada ne može zamijeniti iskričavost." A drugoj: "Ti si žena s mozgom i pristojnim sposobnostima. Prestani se samosažalijevati i prihvati se nekog posla." To isto poručila bih ženama i djevojkama koje poput redateljice filma "Supstanca" smatraju da su im muškarci krivi jer ljepota i mladost blijede, a svijet ih više voli dok su mlade i lijepe - ako nisu pametne i duhovite kao Maggie Smith.
VIDEO Popularna Lile opisala je svog savršenog muškarca i osvrnula se na preljub