Krešimir Mišak: Ljudsko društvo tvornica je straha

Krešimir Mišak nije samo voditelj popularne emisije “Na rubu znanosti”, jedne od najdugovječnijih emisija na Hrvatskoj radioteleviziji, nego i glazbenik te pisac znanstvenofantastičnih kratkih priča.

Nedavno je sa svojim glazbenim sastavom Hakuna Matata izdao novi album “Snovi i oružje”. Trenutačno piše scenarij za seriju “Fantastične ratne priče”, a priprema se i za novu sezonu emisije “Na rubu znanosti”. U stanci kreativnog stvaranja u Zagrebu zna otići u Istru, gdje se, kao i u mnogim drugim dijelovima Hrvatske, voli kupati. 

Što je točno na rubu znanosti u emisiji “Na rubu znanosti”?
Naslov je smislio Domagoj Burić prije 15 godina jer su se u to vrijeme u znanstvenom programu emitirale četiri emisije. Ponedjeljkom od 11 do 12 izmjenjivale su se emisije o etici i bioetici, o prirodnim te o društvenim znanostima. Htio je da jedna od emisija u tom terminu bude – na rubu znanosti. Ispočetka su tema bili samo fenomeni poput onih iz knjige “Misterije svijeta” Arthura Clarkea – Atlantida, NLO i slično. Naslov emisije koji je kratak i zvučan ne može biti posve precizan. Rekao bih da je više riječ o graničnim područjima ljudskog znanja. Znanost nije jedini način na koji prikupljamo znanje. Najveći su problem neponovljivi fenomeni. Potom, što je s predajama, mitovima, vlastitim iskustvom? Znanje koje je društveno, životno i koje se prosljeđuje generacijama skupljamo na razne načine. 

Zašto je ljudima danas teško čuti mišljenje koje je potpuno drukčije od njihova?
Mi ljudi poistovjećujemo se sa svojim stavovima. No u svijetu za svako moguće područje postoji mnoštvo podataka i informacija. Karl Popper bavio se značajkama pseudoznanosti i pokazalo se da one jako dobro opisuju mnoge suvremene teorije. Znanost danas često više nije empirijska, nego teorijska. Najčešće se složeni modeli prihvaćaju kao neosporivi, a kad se nađe rupa, teško ih je odbaciti. Lakše je osmisliti nove kojima će se pokrpati rupa. I onda na kraju imate sustav u kojem ljudi ne znaju kako se došlo do zaključka koji se prihvaća kao gotova stvar. Postoji mnogo područja koja se međusobno prepliću i mnogo autora koji se bave pojedinim područjima – treba sve to pročitati. Ja sam psihološki profil čuvara dogmi stjecajem okolnosti dobro proučio. Savršen je primjer Richard Dawkins, nevjerojatno ustrašen čovjek, koji se boji čuti drukčije mišljenje da ne bi pomrsilo njegovu sliku. To su rijetki ljudi. Većinu ljudi ipak zanima sve pomalo i otvoreni su prema stvarima, pa tako i prema temama iz graničnih područja ljudskog znanja. 

Danas se često bavimo sami sobom…
Cijeli život zapravo razgovaramo sami sa sobom. Nitko nas zapravo ne muči. Imamo li koga tko nas užasno iritira, moramo biti svjesni da je taj osjećaj u nama, ne u toj osobi. Na kraju krajeva, možda taj čovjek u nekome izaziva osjećaj simpatije. Postoji neka perspektiva u kojoj on nije onakav kakav nam se čini. To je očit primjer kako se čovjek svađa sam sa sobom. 

Koja je najčešća svađa koju vi vodite sa sobom?
To su razni mentalni programi i projekcije koje ti u život donose sreću ili patnju. Recimo, razmišljaš o tome da će stvari krenuti u jednom ili drugom smjeru, ali one ne odu ni u jednome od zamišljenih smjerova, pa te to učini nesretnim. No onda možda odu u smjeru koji je za tebe još bolji. Tada uživaš u novome, ali te staro istodobno još uvijek muči jer misliš da bi trebao nešto napraviti. Razgovor koji vodimo sami sa sobom traje cijelog života, svakog dana od jutra do mraka. U razgovoru sa sobom nemam neku određenu temu, ali imam mnogo sitnih tema: svi pokazatelji i emocionalne reakcije u susretu s ljudima, koje značenje jedino ja vidim u njima i zbog čega mi ono stvara nelagodu ili sreću? Zbog čega imam različita očekivanja: da će tulum u petak bili fenomenalan, da će četvrtak biti jako naporan? To su sve moje mentalne reakcije na događaj koji se još nije ni zbio. Na neki način borba sa samim sobom svodi se na to da čovjek osjeća krivnju zbog prošlosti ili strah od budućnosti. Međutim, ni jedno ni drugo ne postoji. 

Dobili ste nagrade za kratke znanstvenofantastične priče. Pišete li ih još?
Pisao sam znanstvenofantastične priče intenzivno između 1999. i 2004. godine. Napisao sam tada cijeli svoj opus, koji nije velik, ali je rezultirao jako velikim brojem knjiga. Neke su priče izlazile u časopisu Futura, a neke u SFerinim izdanjima. Sve su skupljene u mojoj zbirci. Izlazile su i u zbirkama za djecu. Na kraju su neke završile u antologiji hrvatske znanstvene fantastike. Tih me godina to jako držalo jer sam kao dijete čitao znanstvenu fantastiku. Privlačila me oduvijek svojom začudnošću. Kako je rekao jedan čovjek – to je dijalog koji traje dulje od sto godina. Imao sam neke svoje zamisli i ideje koje su uglavnom bile kratke priče jer, kako je jednom rekao Darko Macan, roman je kučka, on zahtijeva nešto sasvim drugo. Bilo mi je uzbudljivo to raditi. I danas mi je uzbudljivo, imam neke ideje koje još uvijek čekaju. Napisao sam u posljednje vrijeme nekoliko priča koje su završile u časopisima. Vezane su uz scenarij za televizijsku seriju “Fantastične ratne priče”, na kojemu sad radim. Spoj je to rata i “Zone sumraka”. 

Primjećujem da vas sad prilično zaokuplja ljudsko društvo. Zbog čega?
Ljudsko društvo u sebi ima osobine slične onima koje ima priroda. Ako mačka udaljena dvije tisuće kilometara od svojih mačića vrišti kad ih ubijaju, ona to nekako zna. Činjenica je to. Što ćemo s njom s obzirom na to da je ne možemo ugraditi u paradigmu svijeta, ne znam. Takve stvari utječu na nas i mi ih svi doživljavamo. U mojim je knjigama, osim o unutrašnjem dijalogu, riječ i o njegovoj sprezi s vanjskim, odnosno s modelom stvarnosti koji se nameće, a koji je svijet zamijenjenih teza. Svijet u kojem živimo svijet je zamijenjenih teza. 

Izišao je nedavno i novi nosač zvuka “Snovi i oružje” vašega glazbenog sastava Hakuna Matata.
To je četvrti album našeg benda. Vjerujem da će biti i posljednji na tvrdom nosaču s obzirom na to da tvrdi nosači izlaze iz upotrebe. Djeca već nemaju pojma da nešto treba staviti u nešto da bi sviralo. Dapače, pitaju se kako je moguće slušati glazbu bez interneta. Vjerujem da će ova ploča biti najbolja dosad. Mislili smo to i za svaku prethodnu. Album “Snovi i oružje” zatvorio je jedan ciklus vlastitog učenja. Svaki album na kojem sam sudjelovao – od ukupno deset – imao je za mene neku nit vodilju i motiv. Za mene je uvijek bio izazov nešto unaprijediti. Jednom su to aranžmani, drugi put forme ili produkcija. Na svakom sam albumu imao neki izazov, naučio nešto novo. S ovim sam jako zadovoljan. Ne znam što bih na njemu popravljao. 

Mnogo je pozornosti izazvala vaša najava za emisiju u kojoj gostuje Jeffrey Grupp, autor knjige “Korporatizam”. Netko ju je pretvorio u video i proširila se nedavno po internetu brzinom munje. Zbog čega je izazvala toliku pozornost?
Ne znam. Možda zbog toga što je najveća tvornica stresa društvo samo. Nekada davno strah je bio usmjeren. Vidio si tigra, uplašio bi te, stresao bi se i išao dalje. Danas ljudi šeću uokolo, nečega se boje, a strah im nije usmjeren. Ljudsko društvo tvornica je straha. Ne postoji nitko od nas tko se od toga izvukao, a to ne mora tako biti niti je to prirodno stanje čovjeka. Strahovi su stvoreni putem različitih vidova umjetno stvorene stvarnosti i predodžaba o svijetu. Nema se dosta, propast ćeš ako ne uloviš ovaj ili onaj standard...

Što radite ljeti, kad se emisija ne emitira?
Kupam se. U Istri, na Pagu, u Selcu... Ovisno o tome gdje imam obiteljske veze, pa kod koga se nađem.

Koji je, po vašemu mišljenju, smisao svega?
Iscijeliti se od svega što nas čini necjelovitima.