Harvardsko istraživanje čovjekova razvoja (Harvard Study of Adult Development) jedno je od najdužih znanstvenih istraživanja. Započelo je još 1938. na harvardskom medicinskom fakultetu i u početku uključivalo nešto manje od tristo studenata tog sveučilišta (među njima bili su mladi John F. Kennedy i Ben Bradlee, dugogodišnji urednik Washington Posta iz njegovih najboljih godina). Kasnije su počeli pratili tisuće studenata i članove njihovih obitelji pa onda i stanovnike Bostona. Znanstvenici koji su pokrenuli to istraživanje željeli su doznati kako naša rana životna iskustva utječu na zdravlje i način kojim starimo. Mnogi sudionici istraživanja postali su ugledni biznismeni, liječnici, pravnici, političari, no neki su se jadni propili, oboljeli od shizofrenije i tome slično. Znanstvenici su se zapitali zašto. Istraživanje koje traje više od osamdeset godina otkrilo je da je zaista sjajno kad se rodimo s dobrim genima, ali još je važnije u životu pronaći radost i dijeliti je s drugima. Uz genetiku, tu je i epigentika, ono što mi sami činimo za svoje zdravlje. O njemu dakako moramo brinuti, ali i briga za odnose s drugim ljudima, briga za našu dušu, ako želite, jednako tako ulazi u brigu o sebi. Usamljenost ubija koliko i pušenje ili alkoholizam.
U vrijeme kad donosimo novogodišnje odluke, koje najčešće zaboravimo već u veljači, uvijek se volim sjetiti tog istraživanja i njegova humanog zaključka: svi mi moramo prijateljstvo, sreću, sućut, radost, užitak i sve ostale emocije dijeliti s drugima. Ne virtualno nego stvarno. To bi nam uvijek trebala biti najvažnija novogodišnja odluka. Ili, kao što poručuju oni memovi za samopomoć i kojekakvi samoproglašeni gurui: ne skupljate stvari, već uspomene! No, uz to vam kao novogodišnju odluku predlažem da s prezirom, s visoka - nipošto sa zavišću - gledate na one koji šeću po gradu svoje brendove kao svoje najmilije. Od tih fotografija sa špice teško se obraniti, no imajte na umu da novac ne bismo trebali trošiti na gluposti i da je to doista važna novogodišnja odluka koja se na jedan čudan način provlači kroz mnoge tekstove velikih svjetskih novina. Možda vam to Vogue neće reći, ali New York Times i Wall Street Journal u recentnim tekstovima poručuju da je suludo trošiti bezumno puno na dizajnersku odjeću i modne detalje, na predmete koji postaju sve manje luksuzni, a sve više "obični", uz to loše kvalitete. Kupujte to samo ako vam je iz nekog razloga važno da si tako kupujete status u društvu. Coco Chanel govorila je da luksuz počinje tamo gdje prestaje vulgarnost. Nije li nešto najvulgarnije pokušati pokazati da na svijetu nešto vrijediš po tome što kupuješ i imaš? Psihoanalitičar i sociolog Erich Fromm pradavno je upozoravao da je važno "biti, a ne imati", a mnoga recentna istraživanja pokazuju da možemo zaboraviti na onu englesku poslovicu da nismo dovoljno bogati da kupujemo jeftino (osim možda kad govorimo o nekim elektronskim uređajima i tome slično). Skupa moda već dugo nije i trajna moda.
Posljednjih godina, od prijelomne knjige "Delux: kako je luksuz izgubio sjaj" (2007.) Dane Thomas, dugogodišnje modne novinarke časopisa Time, sve češće nailazim na tekstove ili video zapise po društvenim mrežama o tome kako je luksuz precijenjen, a svi ti skupi brendovi za golemi novac prodaju jednako nekvalitetne i kratkotrajne stvari kao i masovni brendovi.Eto, krajem ove nesretne 2024. New York Times objavio je novi veliki tekst o tome koliko su se "pogubile" poznate i prestižne modne kuće. Tekst se zove "Opscene cijene i stalni pad kvalitete: luksuz u vrtlogu smrti". Novinarka Katherine K. Zarrella nabraja primjere loše napravljenih cipela, torbica, odjeće poznatih modnih brendova, stvari koje se prodaje po nevjerojatnim visokim cijenama i raspadaju nakon nekoliko nošenja.
Nešto prije NYT-a, Wall Street Journal objavio je kako je u Italiji sredinom 2024. napravljena velika policijska racija po talijanskim proizvodnim halama u kojima u neljudskim uvjetima uglavnom Kinezi rade kožne modne detalje i odjeću za prestižne brendove poput Diora ili Armanija. Da, ti su predmeti "sastavljeni" u Italiji pa na njima piše Made in Italy, što bi trebalo značiti da su ih izradili pravi, iskusni majstori. No, u tim velikim pogonima to uglavnom, za nikakve pare, rade priučeni strani radnici koji modu i luksuz uopće ne razumiju. Recimo, Dior plaća 53 eura izradu jedne svoje torbice u takvom kineskom sweatshopu, pogonu s neljudskim odnosom prema radnicima. Vlasnik tog pogona (Kinez) dogovorio je tu cijenu izrade torbice koja na tržištu košta čak 2600 eura, jer s cijenom rada koju plaća svojim radnicima on itekako zadovoljno trlja ruke kad izračuna svoju dobit. Velik dio luksuznih brendova ne može u svojim tvornicama napraviti toliko tih aksesoara koliko tržište može progutati pa se izrada dodjeljuje, autsorsa, tim na brzinu sklepanim pogonima. Naime, prodaja kožnih predmeta koncerna LVMH, vlasnika nekoliko najskupljih modnih brandova od Vuittona i Diora do Celinea, Givenchyja i Loewea, udvostručila se od 2019.
Po upućenim procjenama koje iznosi Wall Street Journal, na sam repromaterijal (kožu, patentne zatvarače, metalne dijelove i slično) Dior troši najviše 600 dolara po torbici, a po procjenama talijanskih insajdera i puno manje, oko 150 eura. Tu je i oglašavanje brenda, što otprilike cijenu svake torbice podiže za sljedećih 150 eura. Najamnine za trgovine na najprestižnijim adresama i plaće za dotjerane prodavačice i prodavače također poskupljuju te proizvode, no kad se sve to skupa zbroji, stručnjaci procjenjuju da takva torbica modnu kuću Dior ne može koštati niti 1300 eura, a prodaje se za duplo višu cijenu. Bez obzira na to što je prodaja tih luksuznih kožnih modnih detalja zaista neko vrijeme nezadrživo rasla, veliki modni brendovi ove godine u cjelini bilježe pad prodaje i svi su u panici. Zarrella u NYT-u objašnjava da su Kinezi u strahu od recesije počeli puno manje kupovati, baš kao i kupci srednje klase na Zapadu koji više ne žele "bacati svoj novac", jer "ljudi sve jasnije shvaćaju da su modne kuće narušile osnovne principe luksuza koji ih je učinio tako uspješnima" - snizile su kvalitetu izrade i materijala, a cijene su digle u nebo.
GALERIJA Severina plijenila pozornost na pressici u Sarajevu u cipelama s nojevim perjem
Iako samo u SAD-u ima gotovo 900 dolarskih milijardera i nezamislivo puno milijunaša - čak 8,5 posto stanovništva, odnosno više od 22 milijuna Amerikanaca su milijunaši - modni brendovi uvijek su računali i na "normalne" potrošače, na srednju klasu. Da bi modna industrija mogla rasti, potrebni su joj kupci "pretendenti", oni koji se pred drugima dokazuju brendovima, koji kupuju statusne simbole da bi se prezentirali kao ono što nisu. A njima je kriza u svijetu otvorila oči. Ne žele plaćati golemi novac za stvari koje zaista toliko ne vrijede. Recimo, kašmirski džemper izuzetnog brenda Brunello Cucinelli košta gotovo 7000, a neke Diorove pamučne majice kratkih rukava čak 1000 eura. Ako veoma slične predmete mogu kupiti u normalnom lancu trgovina za frakciju cijene, ljudi će ipak radije sačuvati novac za neke važnije stvari. Samo je jedan modni brend i u trećem kvartalu ove godine bilježio rast prodaje. To je brend Bottega Veneta, gdje je Matthieu Blazy (40) kratko kreativni direktor, od 2021. Blazyja je Vanessa Friedman, modna urednica New York Timesa, jednom opisala kao "modnog duha", utvaru o kojoj svi pričaju, a vidjeli su je samo rijetki. Za nju on je i "najpoznatiji dizajner o kojem ništa niste čuli".
Sad je na najboljem putu da doista postane poznat. Upravo on dobio je najprestižniju ulogu u modnom svijetu - proglašen je novim kreativnim direktorom Chanela. I to upravo zato što vlasnici i direktori Chanela očekuju da će i u njihovoj modnoj kući prvenstveno promovirati zanimljiv dizajn, kvalitetu, tu modnu kuću, a ne samog sebe. Već se nekoliko mjeseci u modnim medijima žustro raspravlja tko bi mogao ili trebao preuzeti Chanel, jednu od rijetkih modnih kuća (uz Hermes), koja se nije kompromitirala jeftinim linijama, autsorsanom proizvodnjom i spuštanjem kvalitete. Veliki broj modnih stručnjaka i influensera koje je okupio Vogue za svoju godišnju rekapitulaciju modne 2024. proglasio je Jonathana Andersona, kreativnog direktora brenda Loewe, najboljim dizajnerom godine iza nas, a Blazy, modni dizajner kojeg naročito cijene sami modni dizajneri, bio je na drugom mjestu. U toj istoj anketi, prevagnulo je mišljenje da bi kreativni direktor Chanela trebao postati Marc Jacobs, dio se opredijelio za Hedija Slimanea, a Blazy je bio tek na trećem mjestu.
No, Blazy ima neprikosnoveni CV, kao stvoren za Chanel. Nakon studija na uglednoj briselskoj akademiji École nationale supérieure des arts visuels de La Cambre, počeo je raditi s Rafom Simonsom na "podizanju" posustale modne kuće Calvin Klein (njegova diplomska kolekcija toliko je oduševila Simonsa da mu je odmah ponudio posao). Blazy, Parižanin iz građanske obitelji posvećene povijesti umjetnosti, radio je i za modnu kuću Margiela kad se povukao sam modni filozof Martin. Insajderi su upravo Blazyja smatrali tajnim dodatkom koji je pomogao Phoebe Philo da Celine u jednom trenutku pretvori u najpoželjniji brend na svijetu. Blazy je radio puno i dobro, no nikad nismo vidjeli njegov naklon nakon uspješnih revija, nije se družio sa selebima niti postao protagonist tračeva. Tek kad je Blazy 2021. postao kreativni direktor sofisticirane Bottege Venete, i njega su počeli fotografirati paparaci. No, ostao je pri svome. Moda za njega nije samo jedan segment show businessa ili mnoštvo fotografija u rubrikama o slavnima. Kao što je napisala Vanessa Friedman, Blazy je rijedak primjer danas zapravo alternativnog pristupa modi: on je dizajner koji uvijek sebe stavlja na drugo mjesto iza predmeta koje je osmislio, iza brenda, publike, svojih kupaca. Kad je preuzimao Bottegu Venetu, Blazy je rekao Françoisu-Henriju Pinaultu, vlasniku tog modnog koncerna Kering, da Bottega mora ostati "kuća, a ne brend", da fokus mora ostati na majstorstvu, savršenoj kvaliteti i izradi proizvoda, a ne na dizajnu.
GALERIJA Rozga nije mogla sakriti emocije na prvom od sedam beogradskih koncerata: Tresem se
Blazy će biti tek četvrti kreativni direktor Chanela, modne kuće u kojoj se ne igraju muzičkih stolaca s dizajnerima kao u drugim velikim modnim kućama. Uz samu Coco, taj posao radio je Karl Lagerfeld od 1983. do svoje smrti 2019. kad ga je naslijedila njegova desna ruka, Virginie Viard, koja je kuću vodila do ovog ljeta. No, kao da joj nije mogla odrediti smjer, istovremeno ostati dosljedna tradiciji i modnoj povijesti Chanela, a onda to uzdići do prave interpretacije onoga što moda treba danas odražavati i artikulirati. Ako netko, Matthieu Blazy bi to možda mogao učiniti u trenutku kad je i moda, kao i sve ostalo, počela gubiti smjer, svoje vrijednosti, ideju o sebi. I Chanelu danas treba pomlađivanje - nikako botox koji paralizira, ne lažna mladost, već pravi elan vital. Uostalom, u velikoj Vogueovoj anketi o modnoj 2024. Miu Miu je proglašen brendom sa statusom najpoželjnijeg, potom basnoslovno skupi Row sestara Olsen, a slijede ga Alaia pa Bottega Veneta, Loewe, Hermes… Chanel nije upao ni u prvih deset, iako su modni insajderi odlučni da ove godine nije bilo najboljeg novog trenda i da je prošlu godinu obilježila ideja - trendovima je odzvonilo. To znači da Blazy itekako ima šanse s bezvremenim, nikad trendovskim Chanelom.