Jednog sada već davnog ljeta 2Cellos su prvi put svirali na Dubrovačkim ljetnim igrama. Izabrali su sjajnu klasiku za koncert u Kneževom dvoru te za bis izveli i dvije obrade zbog kojih ih je tada već poznavao cijeli svijet. Dan prije koncerta imali su i susret s novinarima u jednom od najluksuznijih dubrovačkih hotela. Tamo smo kolegica Ana Lendvaj i ja, odmah nakon pressice završile u trgovini Xenia Design, a zajedno s nama i tadašnja djevojka jednog od glazbenika. Ponesena kupovinom, ona je u trgovini zaboravila "pin stopper" ili, kako bismo mi rekli, daščicu za špic violončela i tako smo u konačnici Ana i ja jurile za dečkima da im vratimo dio opreme bez kojeg koncerta nema. Priča je to koja najbolje opisuje sva blaga koje kreira Ksenija Vrbanić, a ja je se sjetim svaki put kad odjenem bijelu haljinu koju sam tada kupila.
Nakon te ljetne dogodovštine Kseniju u ovoj priči vraćam na početke, u njeno djetinjstvo, a ona kaže kako je i tada bila na glasu kao - najmaštovitija. Još u vrtiću najbolje je znala pričati priče, a sva bi djeca uvijek povjerovala u sve njene izmaštane svjetove. I njena Barbika je bila najbolje odjevena i sve su je prijateljice molile da i njima napravi haljinu za lutku.
- Bile smo malene djevojčice, ali već smo znale iglom i koncem šivati odjeću lutkama. Kada je to vidjela teta, iz Švicarske mi je donijela šivaću mašinu na baterije. Bila je to revolucija zbog koje mojoj sreći nije bilo kraja - priča Ksenija.
U osnovnoj školi istaknula se kao likovno vrlo darovito dijete te je pobjeđivala na svim natjecanjima. I u srednjoj školi je bila aktivna u likovnoj grupi i upravo joj je tadašnji mentor sugerirao da izabere dizajn, a ne Likovnu akademiju. No, moglo je sve to završiti i drugačije jer u školu je ona donijela prve nagrade s državnih natjecanja u aranžiranju - ikebana.
- Vrijeme mog studiranja bilo je vrijeme Novog vala, tako da sam bila dio tog značajnog povijesnog razdoblja, a vrijeme provedeno ispred Zvečke i Kavkaza te u Saloonu bilo je jednako važno kao i vrijeme studiranje. Mi, studenti s dizajna, uvijek smo bili vrlo zapaženi po odijevanju i izgledu. Tada smo koristili i prepravljali ono što smo imali, na Dolcu kupovali materijale na štandovima s domaćim rukotvorinama, lanenim plahtama i sličnim blagom, išli na Hrelić. Radili smo vrlo avangardne male revije, a u fakultetskoj radionici nastajale su nove kreacije, koje bismo svi mi odmah odjenuli. Bio je to život 20 sati na dan,100 na sat. Ni sama danas ne znam kako sam preživjela spavajući samo četiri sata - priča Ksenija.
No, ona nije Zagrepčanka, rođena je u Čakovcu i pitam je stoga je li to na njenim modnim počecima bila prednost ili hendikep. Ona odgovara kako je, kada na to pogleda iz današnje perspektive, bio prvi pokazatelj da je ona osoba koja oduvijek ide ispred vremena:
- Koristila sam prednosti rada u provincijskom miru, uz druženja i promociju u velikom gradu. Nakon završenog studija nisam izgubila kontakt sa zagrebačkom scenom i uvijek sam bila njen dio. Devedesetih smo imali grupu ZG MODA, koju je činilo desetak dizajnera i tako udruženi smo lakše nastupali na različitim modnim scenama - objašnjava.
Ona sama nikada nije otišla iz Čakovca, već je tamo izgradila ozbiljan posao:
- U Čakovcu sam mogla ostvariti svoju zamisao o otvaranju Studija za dizajn. Tamo je to financijski bilo moguće. Nikada nisam pristajala na životarenje na rubu, a pokretanje takvog skupog projekta u Zagrebu pretvorilo bi se baš u to - kaže te dodaje kako je nakon nekoliko godina shvatila da je život u Čakovcu velika prednost.
- Potreban je odmak u usamljenost kada radiš kreativan posao, treba ti mira i mjesto za bijeg, a kontakt sa svijetom je moguć u sat vremena, koliko mi treba do prvog aerodroma - naglašava.
Svoju prvu kolekciju predstavila je 1985. godine, a poseban odlomak u toj priči zaslužuju - tajice.
- To je bila studentska revija u tadašnjoj Moši, puno crne kože, ručnog rada, zakovica, resa, spajanja komadića... Tajice su bile nezaobilazan dodatak, a "kreirala" sam ih tako da sam odrezala stopala na tadašnjim debelim grilon čarapama, koje je proizvodio jedino Jadran. Bila su to čarape za starije žene, ali su sjajno nadopunile kolekciju od kože, materijala koji sam tada nabavljala u dućanu zagrebačke Kožare, uz metalne dodatke iz željezarije Ferimport - priča Ksenija i objašnjava kako joj je baš željezarija bila ne samo omiljeni dućan, nego i raj za maštu. Nakon toga sve je nekako išlo samo po sebi.
- Moja je prednost, možda i mana, da nikada nisam do kraja zadovoljna s postignutim. Uvijek tražim bolje, više, jače. To s godinama postane teret, ali ne može čovjek protiv svoje prirode - kaže.
Njeni su ciljevi uvijek bili visoko postavljeni, svoj je put uspoređivala s poznatim modnim imenima, željela imati iste uvjete i prilike, a to se činilo nedostižnim iz Hrvatske. Ona ipak nije bila spremna za odlazak u neki veliki modni centar. Zato je sve trajalo dugo, ali rezultati su tu.
Njena modna estetika glasi: bez boje, s izraženom formom i kaže - to je inspirira svih ovih godina:
- Tražim ritam u izmjeni punog i praznog, a u tome najviše pomaže znanje iz konstrukcije koje sam stekla dugogodišnjim istraživanjem. Vrlo mi je važna tehnologija izrade i teksture materijala, volim tehnološka unapređenja i inovacije u svakom pogledu. Boja mi je izvan fokusa. Ako se mene pita, crna i siva su najljepše boje za odjeću, a sve ostale boje su dobrodošle u modnim dodacima svih vrsta. Kaže da njenu odjeću kupuju i vole inteligentne žene. XD žene biraju svoju odjeću kako bi izrazile svoju osobnost i svojoj pojavom odaslale poruku samosvijesti i posebnosti.
- Ne moraju "moje" žene biti jake, one su mudre, koriste svoj vanjski dojam za oduzimanjem prednosti onim ženama koje su podložne nametnutim stereotipima - tvrdi Ksenija.
Nemoguće je stoga ne spomenuti njene legendarne suradnje s Josipom Lisac koja traje godinama.
- To je petnaestak godina konstruktivne suradnje i intenzivnog prijateljstva. Ona je uvelike utjecala na moj kreativni dio haute couture kolekcija i nas dvije imamo onaj pravi muza-kreator odnos. Imala sam priliku razmahati svoju maštu preko svih granica, jer je ona vjerovala u moj rad i uvijek mi bila podrška - priča Ksenija.
No, za njen rad od presudne je važnosti i njena hrabrost, ne samo hrabrost kreatorice već i hrabrost poslovne žene. Upravo je ona prva naša kreatorica koja se usudila krenuti u svijet.
- Bilo je to poslijeratno vrijeme, najveća kriza, tada sam imala najmanje novca… I odlučila sam igrati na sve ili ništa, rekla samoj sebi: "Hajde da vidim koliko stvarno vrijedim". Ili ću uspjeti, i onda je to to, a ako ne, onda znam da moram prihvatiti život i rad za jedan butik. I tako sam krenula, a ljudi od struke na inozemnoj sceni su moje kreacije ocijenili odličnim. To je bilo dovoljno da pronađem način kako da ostvarim taj veliki korak u svijet - objašnjava Ksenija.
Naglašava kako su za taj svjetski uspjeh najvažniji: originalnost, kvaliteta u svakom segmentu, poslovna kultura, spremnost na brze promjene, praćenje trendova, postojanost… Ali i malo sreće! I baš zbog tog proboja na svjetsko tržište Ksenija se smješka dok je pitam kako je prošla kroz dvije vrlo teške korona godine. Kaže kako je u našoj povijesti (i onoj modnoj) bilo više kriznih negoli dobrih godina. Ali korona je ipak udarila najjače, kaže da joj se činilo da je na djelu "apokalipsa sada". No, odmah se prebacila na digitalnu komunikaciju s klijentima, financijski bila spremna na duži period smanjenog prihoda, poslovanje prilagodila situaciji... Tvrdi stoga kako je njen tim iz tog perioda izašao jači, bolji, pametniji i zdraviji.
- Okrenuli smo se održivoj priči i iskoristili situaciju da uvedemo "deadstock" kao novi poželjni temelj kolekcije. Uveli smo digitalno zaključivanje kolekcije, web-shop je krenuo neposredno prije pandemije, radili smo video revije i komunicirali sa svima. No, s druge strane, dobro mi je došao mali predah jer mi se činilo da je postalo nemoguće pratiti sve izazove i očekivanja. Osobno sam odahnula od stalnih putovanja - priznaje.
Kroz pandemiju je uvela i jednu modnu novost, odjeću za zoom sastanke, koju su žene odlično prihvatile i naručivale. Kaže kako danas više, na sreću, nema potreba za odjećom "do pola", a ona sada već radi na kolekciji za jesen - zimu 23./24., koja će biti spremna za novi ciklus internacionalne prezentacije već početkom siječnja.
- Kreće novi krug, novi početak, novi izazov. Odjednom se sve ubrzalo, čini se da nakon korona godina svi trebaju sve, a dostupno je malo toga. Poremećeni su odnosi proizvodnje tkanina, distribucije, usluga izrade odjeće... - kaže Ksenija i zaključuje uz smiješak:
- Pitam se samo hoćemo li i mi izumrijeti kao dinosauri.