Emir Kusturica potvrdio je još jednom da je kao autor i privatno karizmatična, zanimljiva, originalna i genijalno artikulirana osoba, ali i tašto zlopamtilo! O svemu nabrojenome svjedoči i njegov film "Život je čudo", prikazan sinoć u natjecateljskom programu canneskog festivala, kao i njegov nastup na konferenciji za novinare, dok o posljednjoj konstataciji svjedoči njegova zabrana da hrvatski distributer otkupe taj film za naša kina.
No, pođimo redom. "Život je čudo" još je jedan veliki film u kontekstu kinematografija zemalja bivše Jugoslavije, ali od Kusturice smo gledali i bolje. Njegova dobro znana estetika, anegdotalnost i nadrealnost povezani sa surovim realizmom i uvijek istim tretmanom glazbe, nije više iznenađujuća i poetski snažna da bi ostavljala originalni dojam kao do sada pa sigurno neće postati prvi redatelj s tri Zlatne palme.
Radnja filma odvija se 1992. u selu na bosansko-srpskoj granici, gdje se sredovječni Srbin Luka (Slavko Štimac) zaljubi u Muslimanku koju mora mijenjati za zarobljenog sina kada počne rat.
Karikirani i namjerno tragikomično isforsirani junaci i ovaj su put posvjedočili njegovo stajalište da film mora biti veći od života, kao u starim američkim filmovima, dok su današnji konfekcijska roba i daleko inferiorniji od života. S time je bilo povezano i njegovo objašnjenje zbog čega u filmu ismijava unproforce i strane novinare.
- Putujući vlakom iz Pariza na 50. canneski festival, sreo sam Francisa Forda Coppolu te mu sat i pol objašnjavao tko sam i tko su naši zajednički prijatelji, ali me on nije ništa razumio. Pa, ako Coppola ne zna tko sam ja, kako očekujete da neki novinar shvati odnose između Srba i Muslimana u Bosni - bila je jedna u nizu izjava koje su oslikavale veliko samopouzdanje na konferenciji za novinare, da bi poslije nje ekskluzivno za Večernjak osobno potvrdio ono što se moglo čuti od njegovih distributera - kako je i ovaj put zabranio da se film proda Hrvatskoj.
- Ma nema šanse! - rekao je - O meni se u Hrvatskoj pisalo tako ružno, kao da sam vlastitim rukama nekoga ubio. I to nisu bili samo pojedinačni napadi. Zato sam već prije odlučio da se moji filmovi neće distribuirati kod vas, a tako će biti i s filmom "Život je čudo".
Na pitanje koliko se dugo misli držati svoga zavjeta, rekao je da nema pojma. Možda jednoga dana ipak shvati kako je sve to samo njegov besmisleni, tašti hir. Bilo bi to čudo, ali čuda se događaju jer, kao što i sam kaže, život je upravo to!
CANNES Arsen OREMOVIĆ