Legendarni pjevač 90-ih sada je odvjetnik: 'Bio sam kurir, teklič, a danas mi je specijalnost građansko pravo'

Stihovi: “Plavi veo, zlatna žica, nježan vjetar, mnogo ptica, raspukla se svaka grana nad ulicom jorgovana”, prate skoro pola stoljeća Darka Domijana (68). Pjevalo se to sedamdesetih i osamdesetih u svakoj kući u bivšoj državi. Hit koji počinje a-durom ušao je u uho generacija, a ostao je tamo i danas.

– Popadali su u nesvijest kad smo snimili “Ulicu jorgovana”. Tko god je pjesmu čuo, rekao je: “Imate hit!” – kaže zvijezda sedamdesetih i osamdesetih godina, violončelist i odvjetnik. Za Nedjeljni Večernji ispričao je svoju životnu priču. Od vinjaka u vojarni do unuka u pješčaniku. Cijeli život morao se dokazivati, uvijek na drugom, nepoznatom području. Iza njega je više od 700.000 prodanih ploča, ali i uteg jednog hita koji ga je proslavio, ali mu i stao na put. Je li to breme pjevača koji ima veliki hit da mora napraviti novi? I što ako ne uspije?

– Breme jest. Teret koji nosiš cijeli život. Snimio sam, ako se ne varam, 13 albuma, ali kamo god da sam došao, “Ulica jorgovana” bila je neizostavni hit. I čak su moj lik, moje lice, ljudi s vremenom zaboravili. Znaju pjesmu, a kada im netko kaže: “To ti je Darko Domijan, pa znaš ‘Ulicu jorgovana’ – Plavi veo, zlatna žica...” i dalje me gledaju u čudu. Lik i pjesmu ne povezuju. Dogodilo mi se da sam pjevao na HRT-u svoju stvar “Sedam suza”, mlada publika je znala sve riječi, ali su se pitali “Pa tko je ovaj? Zašto on to pjeva?!” A moja je to pjesma... – kaže Domijan.

– Truba. Truba je bila moja ljubav. Ali, nije mi bila suđena. Živio sam kao klinac u samom centru Karlovca, tada Riječkoj ulici, poslije Nade Dimić, danas Vlatka Mačeka. Na broju 1, kraj prvog kružnog toka u državi. I tri minute dalje, na Korzu bila je muzička škola. Došao sam upisati trubu. Međutim, više nije bilo trubi koje bih u školi mogao posuditi.

Prvi student Pavla Dešpalja
Prisjeća se kako je to bio početak šezdesetih, majka krojačica u tvornici Velebit za trubu nije imala sredstava, pa je on u ruke dobio staro školsko – violončelo. – Bio sam prepušten na milost školskog spremišta, ormara u kojem su bili instrumenti za nove učenike. Tamo su izvadili violončelo i rekli mi: “Dečec, ti buš sviral’ čelo...” Nikad nisam za čelo ni čuo, nisam niti znao što je to. Tužan sam bio, ali htio sam svirati. I s tom kištrom sam, da me netko ne vidi, izašao na stražnji izlaz muzičke škole, namjerno govorim muzičke, jer se to tada tako zvalo, i iskrao se i šmugnuo kući. Susjedi su bili oduševljeni što mali susjed nateže žice?
– Uh... Nije me išlo. Ali, zainteresirao sam se. Profesor mi je bio Mihail Canev, čelist Zagrebačke filharmonije, i danas je blizu devedesete godine, ali mi još uvijek šalje pozdrave.

Darko Domijan je upisao i Muzičku akademiju u Zagrebu. – Bio sam prvi student violončelista Valtera Dešpalja koji je taman stigao sa slavnog Juilliarda. Bio sam u to doba majstor za Bacha, Arama Hačaturjana, Sergeja Rahmanjinova, Camillea Saint–Saënsa...

50 ljubavnih pisama dnevno
A estrada?
– Tada je krenulo. 1972. godine snimio sam prvu pjesmu “Ruku mi daj”. Svirali smo tada po plesnjacima u Karlovcu, krenuli su intervjui, snimanja, novinari, svirke... I nisam više stigao vježbati. Trebao sam svaki dan držati čelo u rukama barem pet ili šest sati, a ja nisam stigao vježbati. Bilo mi je neugodno dolaziti pred profesora Dešpalja nepripremljen. Izmišljao sam zašto nisam naučio napamet prvi stavak Saint–Saënsa, pa opet nešto muljao, bilo mi je neugodno. Morao sam odlučiti: ili ću ozbiljno svirati violončelo ili ću se posvetiti estradi – sjeća se legendarni pjevač.

Odlučio se, kako znamo, za estradu. Naslovnice časopisa toga doba bile su pune, Vikend, Studio...
– Majka Ruža bila je suzdržana. Taj je posao danas, a i tada, izgledao vrlo nesigurno i neizvjesno. Ali, ja sam se posvetio poslu... Od karlovačkih Elektrona, Konture, sve do benda Peta rijeka, ipak smo iz grada na četiri rijeke, u kojoj su sve bili moji dečki iz muzičke škole. Za Darka Domijana i dečke iz mladosti uzlet je krenuo 1974. godine. Tadašnja “Ulica jorgovana” s početka priče bila je apsolutni hit u Jugoslaviji.

– Idealna situacija. Mi mladi, meni je bilo 22 godine, a i moji dečki su bili vršnjaci. Pred nama je bila blistava budućnost. Dogovorili smo turneju, od Beograda, Zagreba, Sarajeva, Banje Luke, Niša, Osijeka, Kragujevca, Skoplja... Posudili novac, kupili opremu, pojačala, ozvučenja, potrošili novca kojim se mogao kupiti novi VW. Bili smo spremni zgrabiti slavu.
Cijela vas je zemlja zapamtila po toj pjesmi. Što se poklopilo?

– Čak je bila ideja da ja ne pjevam, jer rekli su da je moj glas rašpast, da bi bilo bolje da basist pjeva, jer imao je mekši glas. Ali, ipak sam se izborio, bila je to moja pjesma. Poklopilo se vrijeme, bio je neuobičajen tekst, a glazba poput unplugged balade.
Kako su u to doba na vas gledali susjedi? Klinac koji je gudio violončelo, sada je nacionalna zvijezda.
– Bio je jedan kafić u Karlovcu, u kojem je bio džuboks. I kad bih ušao, odmah bi netko ubacio kovanicu i naručio moju pjesmu, pa su gledali kako ću reagirati. Bilo mi je neugodno, a ne znam zašto...

Planove, karijeru, a možda i cijeli život Darku Domijanu poremetila je – jedna kuverta.
– Poziv za vojsku. Pisalo je: “Javite se 13. veljače 1975. u Ohrid.” Stigla je i meni, ali i gitaristu Vladi Kolariću, i bubnjaru Petru Bojmiću. Morali smo u vojsku na vrhuncu slave, u trenutku kad nas cijela zemlja zna, kad smo na svim televizijama, radio postajama, novinama, kad je naš hit “vruć”. Sve je stalo...

Pojavili ste se na kapiji vojarne u Ohridu 13. veljače?
– Jesam. I imao sam lijep doček. bio sam popularan u cijeloj zemlji, a takve u vojsci najviše vole. I prvi mi je zadatak bio – požarnik. Morao sam na koljenima prati podove cijelog kata. I spavaonica, i onih soba gdje je bio ćato, i vodnik. Stariji vojnici su stajali s prekriženim rukama iznad mene, a ja sam oko njihovih čizmi prao podove. Trajalo je to nekoliko dana, i onda su me pozvali. Rekli su: “Prošao si test. Htjeli smo vidjeti jesi li pun sebe ili ne.” Izvadili su bocu Rubinova vinjaka, i rekli: “Toči.” Nakon toga prebacili su me u vojni klub, tamo je bio već jedan bend, i ja sam cijeli vojni rok svirao po plesnjacima u Ohridu, po finim hotelima, na maturalnim zabavama. U to doba u Ohridu nije bilo benda. U vojsci sam, tek jednom, bio na nekoj vježbi desetak dana po makedonskim planinama. Ostalo je bila – pjesma. Doslovce.

Dok je Domijan bio u vojsci, u državi ga se tretiralo kao pjevača godine, no osim u Ohridu, nitko ga nije mogao čuti.
– Niti jedan slobodan dan nisam potrošio, želio sam što prije vratiti u Zagreb, svirati. Međutim, vrijeme je prošlo. Više od godine dana prošlo je od hita “Ulica jorgovana” i pojavili su se novi klinci. Bijelo dugme, Riblja čorba, oni su sad bili in. Na nas su zaboravili... Balon slave se ispuhao, vrijeme je učinilo svoje. Domijan je, kratkokosi vojnik, morao pričekati i da kosa naraste. – Duge su kose bile u modi, morala je proći preko uha (smijeh).
Karijera će, nekoliko godina kasnije, početkom osamdesetih ponovo krenuti, ploče će se opet kupovati.
– Gažirali smo. Svi su me znali, ali nitko nije rekao: “Čuj, Darac, daj dođi odsvirati gažu”. Imali smo tu pjesmu koju su svi znali, a ostale ih nisu zanimale. Srećom, 1981. godine počeli smo suradnju s Đorđem Novkovićem. Snimili smo album “Put u raj” na kojem je bila pjesma “Sedam suza” i prodali ga u 150.000 primjeraka, slijedile su “Ruže u snijegu” s 250.000 – govori.
Treba znati kako je to bilo doba kada je Prljavo kazalište imalo hit “Mi plešemo”, Josipa Lisac “Maglu”, Haustor “Moja prva ljubav”, Film “Zamisli život u ritmu muzike za ples”, Azra “Užas je moja furka”...

Darko Domijan, nesuđeni violončelist Zagrebačke filharmonije ili pjevač s milijunskim nakladama prodanih ploča, danas je – odvjetnik. – Pravo sam upisao s 24 godine. Išlo mi je solidno. Međutim, krenule su turneje, išao sam na nekoliko mjeseci u SSSR, za faks, kao nekad za violončelo, opet nije bilo vremena. Srećom, vratio sam se godinama kasnije i s 37 godina napokon i diplomirao na području kriminalistike – kaže pjevač iz Karlovca.

Prisjeća se i pravosudnog ispita. – Bio sam na turneji. Svirali smo u Stuttgartu, bila je nedjelja navečer. Drugi dan trebali smo letjeti za Tokio, a zatim za Sydney. Bili su mnogi glazbenici, bila je 1992. godina, velika turneja naših izvođača, i ja sam nakon koncerta odlučio “Idem položiti pravosudni”. Pripremao sam se više od mjesec dana, ako sad i od toga dignem ruke, tko zna kad će opet biti prilike. Sjeo sam u bijeli Golf II, vozio po snijegu cijelu noć te ujutro bio na ispitu. Četiri sata na pismenom, a zatim i na usmenom. Položio sam. Bio je to uvjet da budem odvjetnik. Nisam i to mogao zbog glazbe ostaviti. Ali, paralelno sam uvijek živio na dvije fronte, i trebalo je donositi odluke. One koje će život odvesti u ovom ili onom smjeru.

Što još pamtite iz karijere?
– Zgodan je detalj, koji sam doznao tek 20 godina kasnije, da sam ja trebao pjevati pjesmu “Ča će mi Copacabana”  kojom je mladi Oliver osvojio Splitski festival. Bila je 1974. godina, godina najvećeg našeg hita, koji nisu primili na festival. Međutim, tek sam sredinom 90–ih, čitajući jedan intervju s autorom pjesme Teom Trumbićem, saznao da sam je ja trebao pjevati. On je rekao direktoru festivala da je za mene idealna, da želi da to pjeva Darko Domijan, a ovaj  je rekao “Ma ne... onda će to biti nova ‘Ulica jorgovana’, imam jednog pjevača, mladog... Zove se Oliver.” I neka, Dragojević je to otpjevao fantastično. Nije to bila nikakva urota, jednostavno, tako je ispalo.

Jeste li se družili s Oliverom?
– Bili smo na jednoj turneji. Jedan set bi pjevao on, jedan ja, svirali smo za doček 1985. godine. Toronto, Hamilton, Cagliari. Edmonton, Vancouver.... Sjećam se da smo nakon te turneje otišli zajedno 14 dana u Meksiko. Na opuštanje... Družio sam se i s dečkima iz Fosila, dečkima iz Magazina, i s njima sam na turneji bio s “Kokolom”.
Kako to da vas nisu primili na Splitski festival, bili ste tih dana neformalni pjevač godine u državi?
– Pjesma “Ulica jorgovana” nije primljena na Splitski festival, iako smo imali strašan bum, vrtjela se na svim radiopostajama, na RTV–u Zagreb, Beograd. Ne znam. Iste smo godine nastupali i na Zagrebačkom festivalu, imali smo dobru pjesmu “Je l’ istina ono što govore o tebi”, ali stručni žiri je ipak odlučio dati nagradu nekome drugome. Potapšali su me po ramenu i rekli: “Darko, za tebe ima vremena.”

Danas ste – zagrebački odvjetnik s uredom u Prilazu Đure Deželića. Kako je na poslu, kako je izgledala karijera?
– Kao vježbenik sam radio sve, od kopirke do katastra. Bio sam kurir, teklič. Kasnije sam radio samostalno, pa se vratio u ured.

Što vam je bila specijalnost?
– Građansko pravo. Od šljiva koje su pale susjedu u vrtu, do krivo preoranih međa, ostavinskih rasprava, nasljedstva, trgovačkih sporova pa sve do razvoda. Svega je bilo. Pamtim jednu Staru godinu, bili smo u Zagorju, gdje je slučaj bio susjeda koji su vikali “tri bukve mi je posjekao”. Suci, odvjetnici, svi su se smijali. Ali, u sebi, nismo smjeli pokazati. Mjerili smo panjeve, vještačili, tražili gdje je međa...

A kazneno pravo?
– Emotivno bih se unosio u te slučajeve, o svemu bih razmišljao kod kuće, teško su mi padale sudbine...
Čuvate li pisma obožavateljica?
– Ne. Ali, bilo ih je. Majci Ruži je poštar znao i po 50 komada dati u ruke. Većina ih je tražila autogram–karte, ali bilo je i simpatija, poziva na spojeve.
Jeste li išli na spojeve s obožavateljicama?
– Nisam, ne...
Brkove nosite cijelu karijeru...
– Pustio sam ih na turneji po SSSR–u 1974., jer me nije bilo doma tri mjeseca, pa sam imao vremena vidjeti kako će ispasti. Ispali su dobro, i od tada ih furam.
Što vas najviše veseli?
– Unuci. Lea i Niko. Imam tri kćeri, Ozanu, Niku i Santu. S klincima uživam. Prodajem im štosove, pjevamo, družimo se, igramo se.
Zadnja ploča? Nikako
Što dalje?
– Više od 20 godina radio sam jedno, pa 20 godina drugo, sad bih mogao nešto treće, ali ne znam što će biti.
Jeste li kad primili violončelo?
– Nisam. Malo mi se mota sad po glavi, da bih opet svirao. Malo bih probao. Eto, svirao sam i trombon na svirkama, imam jedan stari Conn koji stoji na ormaru, ali sve je stalo, sve sam ostavio zbog estrade.
Lani je Croatia Records izdala je “The best of Darko Domijan”. Je li to vaša posljednja ploča?
– Zadnja? Nikako. Pripremam novi singl. Prošlo je 47 godina od “Ulice jorgovana”, ali ja i dalje tražim hit. Sa splitskom kompozitorom Ivom Lesićem i dalje radim. Vidjet ćemo što dalje. Samo neka ovo čudno vrijeme prođe. Virusi, potresi, a onda ćemo pjevati. Ima vremena...