Neki Dudeka smatraju “bedačekom”, čovjekom nesposobnim za život. No on, po mom mišljenju, nema dovoljno zloće u sebi da se bori protiv Cinobera, Presvetlog, Martina, Matule… On zna omjer snaga, zna kada može uspjeti, a kada ne. Dudek nije Don Kihot, ne juriša na zlo oko sebe, jer zna da ne može pobijediti, ali ne maše ni bijelom zastavom. Marljiv je, sve što radi dobro radi, ali to nije dovoljno da se uspije u životu. Život je uzajamno pomaganje, pa čak i onda ako ti onaj drugi ne uzvrati istom mjerom. Na žalost, neki ne žele shvatiti da bi zemlja s mnogo Dudeka bila sretnija nego što je danas. U mnogim sredinama, Cinoberi i Presvetli imaju daleko veću prođu nego Dudeki. Ovim je riječima legendarni glumac Martin Sagner, koji je preminuo na dašanji dan prije tri godine, opisao svoju ulogu u kultnoj seriji "Gruntovčani" koja ni nakon pet desetljeća ne prestaje fascinirati publiku svih generacija.
HRT je kultnu seriju scenarista Mladena Kerstnera i redatelja Krešimira Golika nedavno reprizirao što joj je priskrbilo nove fanove, a mi se povodom obljetnice smrti Martena Sagnera, prisjećamo legendarnog glumca za kojega oni koji su ga poznavali kažu da je i u stvarnosti bio poput lika kojeg je s uspjehom tumačio.
Skromni i dobrodušni Dudek i njegova Regica toliko su se usadili u srca publike vjerojatno zato što predstavljaju arhetipove hrvatskog malog čovjeka, seljaka koji zbog svoje naivnosti nerijetko postaje žrtvom beskrupuloznih i koruptivnih pojedinaca. U tome je i tajna popularnosti "Gruntovčana".
Martin Sagner rodio se u11. kolovoza 1932. u Novigradu Podravskoj kao jedno od četvero djece u obitelji bavarskog porijekla. Sagneri su se bavili poljoprivredom, a imali su 16 jutara zemlje što ih je činilo relativno imućnima. Prisjećajući se djetinjstva, Sagner je često znao pričati o sjećanjima na slike podravskih žitnih polja i guste šume u kojoj se jedne noći bio izgubio i izašao iz nje tek kad je Sunce izašlo. Glumom ga je pak, zarazio seoski postolar Jagar, veliki zaljubljenik u kazalište koji je imao glumačku družinu.
- U rodnom mjestu završio sam četiri razreda pučke škole, zatim četiri razreda građanske u Virju, te četiri razreda gimnazije u Koprivnici. Kao dijete nastupao sam u kazalištu, no zapravo sam želio postati liječnik. Ali, moj profesor Neimarević i postolar Jagar, koji je u Novigradu Podravskom vodio dramsku sekciju, smatrali su da imam talenta za glumu. I tako sam se, pomalo pod pritiskom, upisao na Akademiju - ispričao je 1989. u intervjuu uz gemišt scenaristu "Gruntovčana". Na Akademiju dramske umjetnosti u Zagrebu upao je 1951. i pripadao je drugoj generaciji ikad upisanoj na taj studij. Bio je među onim, danas sve rjeđim sretnicima koji su glumu učili od Branka Gavelle. U početku, na Akademiji i u velikom gradu, teško se snalazio.
- Teško je bilo na početku, ja sam bil seljačić..., ali volil me je profesor Klaić, on je imal kolegij akcentologije. Javno je jednom rekao da sam ja njegov uspjeh. Puno sam puta govorio Balade Petrice Kerempuha i mislio sam da ih nikad neću zaboraviti... Dakle, nisam bil samo Martin Sagner Dudek, nego i Sagner kaj zna Krležu - kazao je jednom prilikom. Tada međutim, na početku svog glumačkog puta, nije bio zagrijan za komične uloge kakve će ga proslaviti.
- Bio sam trknut, kao i svi dvadesetogodišnjaci. Sanjao sam da ću glumiti samo Leonea u Glembajevima, Horvata u Vučjaku i takve role. Tek sam poslije shvatio da se u životu sve miješa – i žalosno i komično - ispričao je Kerstneru. Djela Miroslava Krleže i kasnije u životu bit će mu među najdražima. Nakon završene Akademije 1955. godine, Sagner se privremeno zapošljava u Narodnom kazalištu u Varaždinu. No, odande bježi, kako kaže, “u Indijance”, na set čuvenog filma Winnetou, a nakon toga u Zagreb.
- Došao sam kao slobodan umjetnik. Bilo je to vrlo hrabro, no nekako sam preživio. Glumio sam u raznim filmovima, 1964. pristupio sam Satiričkom kazalištu Jazavac, gdje ostajem do 1969., kada prelazim u zagrebačko gradsko kazalište Komedija gdje sam i ostao do mirovine- ispričao je.
Prije no što će ga uloga Dudeka u "Gruntovčanima" vinuti u besmrtnost isti je lik igrao u "Mejašima", prvoj Kerstnerovoj seriji čiji su Gruntovčani nastavak. A priliku da piše za HRT, Kerstneru je omogućio Sagner. Televizija Zagreb, naime, pozvala je desetak humorista na suradnju. Svaki je trebao napisati po jednu televizijsku komediju. Tri najbolja dobili su mogućnost da pišu seriju. Kako je Sagner prethodno igrao u jednoj Kerstnerovoj komediji na Radiju Zagreb, svom je prijatelju, književniku Paji Kanižaju, koji je bio jedan od urednika Televizije Zagreb, predložio da i Kerstnera uključi u natječaj.
Na kraju su na natječaju pobijedili on, Miljenko Smoje i Ivan Raos te za vječnost ostavili "Mejaše" i "Gruntovčane", "Prosjake i sinove" te "Malo i velo misto". Zanimljivo, sva su tri besmrtna remek djela televizijske komedije napisana na dijalektu.
- Teško je u nekoliko rečenica reći zašto je dijalekt prihvatljiviji za komediju od standardnog književnog jezika. Neki su to pokušali objasniti televizijskim medijem, no činjenica je da su i naše najbolje kazališne komedije Dundo Maroje, Matijaš grabancijaš dijak i druge – napisane, kako to Jugoslavenski leksikon kaže, prostonarodnim jezikom- konstatirali su u svom razgovoru Kerstner i Sagner.
Redatelj Krešo Golik naslutio je velike mogućnosti Dudeka, a sa svojom jasnom vizijom pomogao je Kerstneru oko scenarija, kao i Sagneru oko kreiranje uloge.
- Snimali smo jednu scenu na Šoderici pokraj Koprivnice. Ja s “križovačom” lovim ribe i razgovaram sa svojim najboljim prijateljem Ferčijem. To je, zapravo, bila neka vrsta moje ispovijedi. Sjećam se rečenice: “Delam, delam, od jutra do zutra, a na kraju gda se skup zbrojim, pak sem na nikaj!” Snimanje je bilo veoma teško organizirati. Trebalo je zaustavljati kamione koji su sa Šoderice odvozili šljunak. Bili su to, uglavnom, privatnici kojima je svaka minuta bila dragocjena. Tu, jednu jedinu scenu snimali smo do mraka. Kada smo konačno povjerovali da smo gotovi, Krešo je rekao: “Bilo je dobro, no može biti i bolje! Zato ćemo sutra ponovno snimati tu scenu.” Jasno, bili smo ljuti, no poslije je kritika upravo taj moj monolog proglasila vrhuncem Gruntovčana - prisjetilo se Sagner. A dogodovština sa snimanja rado se prisjeća i Smiljka Bencet-Jagarić koje je u seriji igrala Dudekovu suprugu, oštroumnu i prodornu Regicu.
- Pamtim scenu kad sam u vinogradu gnojem gađala Presvetlog, a pogodila Dudeka. Martin se nije mogao svladati, nasmijao se i to se vidi u epizodi, ali sve drugo bilo je dobro napravljeno, pa nismo ponavljali. Snimali smo na Martinje, pa epizodu pamtimo i po tome što je njegova supruga donijela orahnjaču, makovnjaču i pijaču. Sve smo to pojeli i popili baš u vinogradu - prisjetila se ona. A u jeku najveće popularnosti serije, mnogi su Sagnera poistovjećivali s likom koji je tumačio o čemu je često pričao anegdote.
- Žurilo mi se na probu, ali naletio sam na zastoj autobusa, pa sam autostopirao. Poveo me neki sredovječni čovjek. Odmah me prepoznao i počeo pričati sa mnom. Vozeći se, ćaskali smo o svemu i svačemu. Izbjegavao je da me zove Dudek, a mog pravog imena, kako sam primijetio, nije se mogao sjetiti. Rastajući se, pružio mi je ruku i rekao: “Bilo mi je drago gospon… Katalenić!” Lice mu se ozarilo, jer je bio uvjeren da se konačno sjetio mog prezimena. Eto, i iz toga vidiš koliko sam ja vezan za Gruntovčane - ispričao je Kerstneru u legendarnom intervjuu.
Nakon osamostaljenja Hrvatske, na poziv samog predsjednika Franje Tuđmana učlanio se u HDZ čiji je bio zastupnik u prvom i drugom sazivu Sabora Republike Hrvatske (1990.- 1995.).
- Nakon dr. Branka Gavelle, druga osoba koja je obilježila moj život je dr. Tuđman, ja sam u to vrijeme na nagovor dragoga dr. Tuđmana ušao i u politiku. Dr. Tuđman mi je doslovce rekao: "meni treba pomoć." Ako vas netko zamoli da mu pomognete, kak bute rekli ne? Ja to ne znam reći. Zato sam otišel pomoći. Kad sam videl da sam napravil kaj sam napravil, zamolil sam ga da se ja više ne bi time bavil. Pustil me je, ali dosta žalostan, rekel je: "Svi me ostavljate." Ja sam pomogel hrvatsko žito žeti i hrvatsko žito obraniti i Tuđman me nagradil sa šest odličja - ispričao je jednom prilikom. A u politici se, priznaje, nije snašao.
- I u Saboru sam bil Dudek! - rekao je svojevremeno Večernjem listu. Sagner je za svoj rad dobio niz nagrada, a kao omiljenu isticao je onu Udruge hrvatskih branitelja Domovinskoga rata 91. (UHBDR91.), koja ga je predložila za nagradu za životno djelo Koprivničko-križevačke županije. Kada je počeo Domovinski rat, Sagner je također otišao u dobrovoljce i branio Hrvatsku.
- Ova mi je osobito draga, tim više što su me se sjetili hrvatski branitelji, a podržali vijećnici Skupštine Koprivničko-križevačke županije. No, napišite svakako i to da od svega što sam kao umjetnik u životu ostvario, ipak mi je najdraže što sam bio dragovoljac Domovinskoga rata, što sam bio među prvima kad je trebalo, što sam i ja dao doprinos u stvaranju slobodne, samostalne i neovisne hrvatske države – rekao nam je Martin Sagner, prigodom dodjele ovog priznanja.
Posljednjih petnaestak godina Sagner je proveo u mirovini, a zadnja mu je uloga u Vrdoljakovom filmu 'Duga mračna noć'. Uživao je u mirovini i živio u stanu u zagrebačkoj Malešnici. Volio je svirati violinu i mnogo čitati. Umro je u Zagrebu, 12. studenog 2019. a pokopan je na zagrebačkom Mirogoju uz skroman pogreb.
Legenda o Gruntovčanima nije zaboravljena, a ne zaboravljaju ih ni u podravskom selu Sigec koje je poslužilo kao kulisa za Gruntovec. O tome je za portal ePodravina nedavno pričao Đuro Zvonar, čija je hiža glumila onu obitelji Katalenić. U vrijeme snimanja imao tek 5 godina. Đuro se prisjetio i samog Dudeka koji je s vremenom postao blizak prijatelj njegove obitelji.
- Podignuo bi me u dućanu i rekao da si izaberem čokoladu. Tada su najveće bile one s rižom. Uvijek je imao vremena za nas, strahovito voli i volio je djecu. Uživa u društvu – prisjeća se posebnih trenutaka. Otkrio je i kako su se glumci sa seljacima zakartali i zarakijali.
– Režiser dolazi, a Dudek i ekipa ne mogu snimati. Ponašali su se poput običnih ljudi, nije bilo strogih pravila. Sve spontane scene snimali su po selu. Primjerice, ljude s biciklima, traktorima ili ispred gostionice i dućana – objašnjava.
- Družio se sa svima kao da je čovjek iz sela. Nikada nije ljude gledao svisoka. Puno je puta jednostavno sjeo s nama za stol i jeo. Grah, špek, ljute feferonke, što god. Nije bilo razlike između nas i njega. Njemu nitko nije bio pokvaren - ispričao je Đuro za ePodravina.
Vrhunska serija. Takve danas nisu u stanju snimati