Bankovna činovnica u zrelim četrdesetim. Samica, nastanjena u kontinentalnoj varošici, koju pokušavaju uljepšati time što je nazivaju baroknim gradom, u potrazi za mladićem, putem tindera i putem života. Žena pri vrhuncima svojih životnih nezadovoljstava, petnaest joj je bilo kada je završila u ratnom izbjeglištvu, u koje je od kuće ponijela nešto od stila i jezika, socijalnog refleksa i smisla za humor. Autoironična, autocinična, u sebi ima nešto od Woodyja Allena u njegovim najboljim trenucima, ali ženskog Woodyja Allena, čiji su očaji, mane i vrline značajnim dijelom refleks njezina spola i roda. Je li itko u književnom i filmskom djelu Woodyja Allena, ili preciznije, u samom liku njegova glavnog junaka, uočio tu "kritiku muškog uma"? Ako jest, onda će razumjeti o čemu ovaj njezin čitatelj govori kada u knjizi Lidije Deduš, ili bolje u liku lidije deduš, nalazi "kritiku ženskog uma". (Oni koji razumiju, dobro će znati da niti je on tipičan muškarac, niti je ona tipična žena; oboje su sarkastične, duhovite, genijalne žrtve rodne uloge koja im je civilizacijski, a bogme i biološki određena i nametnuta.)
Pjesnikinja Lidija Deduš ispisuje lik svoje junakinje lidije deduš. Osim što se lik zove po njoj, i žanr u kojem se kreće i kojim se pomaže također bi se mogao nazvati samo po njoj. Dakle, ovo nisu pjesme u stihu, kao ni pjesme u prozi. Ovo nije proza, pripovijetka, novela. Ovo bi, možda, mogao biti roman, ali samo zato što roman danas može biti sve, od leksikona, policijske ili prijateljske denuncijacije, obiteljske ili društveno-povijesne tugovanke, zbirke priča, epa i epopeje, telefonskog imenika, opsesivnog i šizofrenog opisa jednog dana, u kojemu glavnom junaku nije dano da išta bude zaboravljeno (ovo je, recimo, Uliks), pa do romana koji je stvarno roman. Ali žanrovski bi bolje i preciznije bilo reći da je ova knjiga žanra lidije deduš. Lidija Deduš je, dakle, napisala lidiju deduš, pišući o lidiji deduš.
VEZANI ČLANCI
I sada će netko sasvim krivo pomisliti da je ovo neka dosadna, zbrkana i naporna knjiga, da je ovo nekakav pretenciozni intelektualni kalambur, kasna avangarda za profesore i pretencioznu aktivističku čeljad. Ali baš ništa od svega toga, osim što Lidija Deduš doista jest svojevrsna avangardistkinja. Ona je, opet kao i Woody Allen, izmislila vlastiti žanr, jer su joj, kao i njemu, svi postojeći žanrovi bili nekomforni za ono što je pokušavala reći. I taj žanr se savršeno stopio s njezinom junakinjom: kao ona duga, po mjeri krojena kožna rukavica, što doseže do ispod lakata.
Ona kaže: "ja se zovem lidija deduš, u mom kraju ako cura ne želi biti s dečkom, lako je moguće da će je dečko ubiti." Ona kaže: "ja se zovem lidija deduš, u mom kraju kad netko umre kod kuće, okupaju ga, obuku i polegnu u krevet u kojem je dotad spavao. oko kreveta se na smjenu počnu okupljati žene koje donose kolače, kekse, kavu, očišćene piliće, rezance za juhu, koverte s novcima. u kut sobe u kojoj leži umrli domaćin i domaćica zajedničkim snagama prenesu kuhinjski stol, na koji domaćica prostre stolnjak, stavi tanjure, pribor za jelo, a kad se žene počnu okupljati, iznesu zdjelu s vrućom kokošjom juhom. prisutne žene se onda okupe i, naričući kako ne mogu jesti od žalosti, ipak grabe juhu u tanjur i jedu. nakon juhe slijedi pečeno meso s prilogom. muškarci koji dođu u kuću stidljivo ulaze u sobu gdje umrli leži na svom krevetu, skidaju kape, križaju se, pogledaju umrlog, prekriže i njega pa odlaze u drugu sobu, gdje je postavljen drugi stol na kojem se jedu juha, meso i prilog, a piju rakija i vino." Ona kaže: "ja se zovem lidija deduš. u mom kraju ljudi vjeruju u život poslije smrti, ali kada netko umre, plaču kao da ga nikad više neće vidjeti." Ona kaže: "ja se zovem lidija deduš. mnogi misle da moje dobro raspoloženje dolazi prirodno. ovime razbijam taj mit. istina je da lijek koji uzimam u mozgu otvara receptore za primanje serotonina, koji tijelo regularno proizvodi, ali ne zna kud bi s njim. serotonin se veže, ja pjevam i smijem se." Ona kaže: "ja se zovem lidija deduš. kad kažem da riskiram da me svijet zbog ovog priznanja proglasi ludom, mislim na strah mojih baba šta će reći svijet." I kaže: "ja se zovem lidija deduš i danas me na zubarskoj stolici zubareva asistentica pitala a šta vam je to, pa mi sa šala koji sam imala oko vrata skinula neku cedulju za koju se ispostavilo da je deklaracija jer smo, detaljnim uvidom, utvrdile da na njoj velikim slovima piše WC ZA MAČKE. pravila sam se da mi je sve to jako zabavno i pokušavala se izvući na šarm, jao, pa znate, ja vam imam malu macu, jao, pa ne mogu da vjerujem, hahahah, pa zbilja, da li bi se vama nešto slično dogodilo, naravno da ne bi, ma to sam vam ja jučer maci kupila novi wc pa se ta naljepnica nekako zalijepila, itd., a prava istina je da sam taj wc kupila prošle srijede i da tu naljepnicu šetam već tjedan dana."
U čemu se sastoji majstorstvo ovoga teksta. Najprije u stilu i jeziku. U onom "lako je moguće da će je dečko ubiti", u toj frazi "lako je moguće" i u njenom spoju s radnjom "ubiti", te u toj jezovitoj šaljivosti koja iz proizađe iz konstatacije o lako mogućoj sudbini cure koja ne želi biti s dečkom. Nekome bi, tko ne čuje zvuk i ne osjeti smisao vlastitog jezika, ono o čemu Lidija Deduš piše moglo ponekad biti banalno ili trivijalno. Ona, naime, uglavnom piše o običnome u životu, o sitnom dotrajavanju i jedva primjetnom stradavanju, i u svoj toj običnosti velika tragedija i urnebesna komedija nastaju iz rasporeda riječi, iz njihova izbora, te iz fraza. Tragedija i komedija kod Lidije Deduš, i ona odistinska književnost i umjetnost, nastaju iz tih pomaknutih i čudnih osjećaja i pogleda na svijet i sebe. Ponekad ona besramno piše o onome čega se najviše sramimo. Po stotinu puta u ovoj knjizi lidija deduš izvrši društveno samoubojstvo. Opisujući je, Lidija Deduš navodi svoje čitatelje i čitateljice da se smiju onome što se sami nikad ne bi usudili. Neki njezini fragmenti su Flannery O'Connor, neki su Lucia Berlin, neki su Lydia Davis, neki su deziluzionirani djevojački spomenar, obično nabrajanje, bosansko zajebavanje, to posljednje oružje jedne izgubljene i poražene sarajevske generacije.
Sigurno da će "ja se zovem lidija deduš" biti jedna od knjiga godine, bestseler i hit sezone, samo ako raja skonta. Ako ne skonta, šteta po njih.
VIDEO Tomislav Bralić i Intrade ponovno oduševili Zagreb