Lovac iz kviza Potjera Krešimir Sučević Međeral prisjetio se kako je prije pet godina krenuo na putovanje na kojem mu je cilj bio stići do Novog Zelanda i ne koristiti zrakoplov kao prijevozno sredstvo. Izvukao je jednu crticu s početka tog putovanja koja mu se urezala u sjećanje.
Bio je 4. travnja 2015., subota. Tog sam dana krenuo na putovanje s ciljem da dođem do Novog Zelanda ne koristeći avion. 10,5 mjeseci trebalo mi je da ostvarim taj cilj, svoje putovanje života. Pod parolom "Do kraja svijeta - čvrsto na zemlji" izvještavao sam u realnom vremenu na svom putopisnom blogu, a kasnije za te zapise dobio i nagradu za najbolji putopis na Festivalu putnika u Šibeniku 2016. Nažalost, nikako da ga objavim u tiskanom izdanju, jer me obaveze uvijek odvuku od toga. U međuvremenu, ova karantena i peta obljetnica ponukale su me da napravim svojevrsni podsjetnik na taj put, da i ovdje podijelim neke najuspjelije slike i anegdote s tog putovanja. Da malo i oživim profil, a možda dobijem i pokojeg sljedbenika. Uglavnom, taj prvi dan prevalio sam put Zagreb-Beograd, vlakom, a kako Beograd dovoljno dobro poznajem, nisam ništa slikao. Proveo sam večer u šetnji gradom, večerao na Skadarliji, a smještaj našao u opskurnom hostelu preko puta željezničke stanice. Bio je travanj 2015. i još se nije ništa znalo o izbjegličkom valu koji će kasnije te godine zapljusnuti Europu. - prisjetio se Krešo početka svog putovanja i prvog odredišta na tom putovanju.
- Ipak, u Beogradu je, posebno oko moga hostela, sve vrvjelo Sirijcima. S nekolicinom ću te noći dijeliti dormitorij, jer ih je vlasnik hostela u neko gluho doba noći pustio unutra. Čak sam jednome pomogao i da se spoji na hostelski wi-fi. Bili su to ljudi koji su tko zna koliko dugo već bili na putu, osjetio se i miris ustajale i neoprane odjeće, ali ni u jednom trenutku nisam pomislio da bi bili išta više od nesretnika koji bježe od tragedije kod kuće i traže nadu na Zapadu. Pitam se gdje su danas, pet godina kasnije, jesu li pronašli ono što su htjeli, jesu li u nekom centru za azilante, jesu li živi. Naši su se životi dotakli tu jednu noć u beznačajnom beogradskom hostelu, ali sjećanje na njih ponekad mi se vrati u um s hrpom pitanja i figama koje im držim - ja, kojem su se životne karte posložile da putujem zato što to mogu i hoću, a ne zato što sam na to prisiljen jer me netko istjerao s kućnog praga. A ova slika jest "across Asia on a shoestring look" - budući da sam znao da se neću stići šišati i brijati na putu, zamolio sam da mi maksimalno ostrižu sve dlake. - ispričao je lovac iz "Potjere".
Ja vec mislio neka zanimljiva prica haha