Nitko ne ostaje imun na veseo i radoznali duh Morane Zibar, vrsne lovkinje iz „Potjere“, koja nam je otvorila dušu i progovorila o kvizaškom svijetu, majčinstvu, o tome kako je uspjela kao slobodna umjetnica te zašto nije odlučila otići iz Hrvatske.
Pišete, putujete, “lovite”, aktivno sudjelujete u kvizovima i k tome ste majka... Kako se Morana Zibar našla u svemu tome?
Bačena naglavačke! Priznajem, koliko god uzbudljivo, toliko je nekad i naporno biti na 27 kolosijeka i imati 14 uloga u isto vrijeme. Ali kad pogledam u retrovizor, takva sam oduvijek.
Vi ste i poduzetni, pritom mislim na projekt Taste of Croatia. Kada ste započeli s tim i koji je cilj projekta? Tko na njemu sve surađuje?
Taste of Croatia dijete je ljubavi, iako u posljednje vrijeme hibernira. No prije desetak godina skupinica nas blogera entuzijasta iz Pule, Rijeke, Zagreba i Osijeka udružila se u tada prilično napredan projekt. Uređivali smo nezavisnu web-stranicu s osobnim pričama i preporukama gdje i što jesti i piti u Hrvatskoj, prvo na engleskom, a to je pratila i mobilna aplikacija. Život nas je poslije odveo u nekim drugim smjerovima, ali kolektiv i dalje živi.
Inače ste jedino dijete u svojoj obitelji. Jeste li ikada poželjeli imati brata ili sestru?
Kao mala često sam žudjela za društvom i zahtijevala od roditelja sestru, ali već u tinejdžerskim godinama shvatila sam da biti jedinica ima i mnoge komparativne prednosti. Zato sam danas velik individualac i nije mi problem biti sama sa sobom. Jesam li pritom i razmaženo derle? Katkad malčice da.
Kakvi ste bili u osnovnoj, a kakvi u srednjoj školi? Imaju li školski uspjesi veze s vašim kvizaškim afinitetima?
Bila sam sasvim prosječna učenica. Doduše, to su bila neka normalnija vremena kad nije bilo pritiska da moraš imati prosjek 5,0 u svakom razredu inače ti život propada. Na početku srednje imala sam tranzicijsku krizu, a onda sam se trgnula i prešla među odlikaše. Kvizaški afiniteti zapravo su više stvar osobne inicijative i izvanškolskih interesa. Što se uloge škole tiče, stvarno sam voljela čitati i pisati lektiru, a satovi povijesti u srednjoj s poticajnim profesorom otvorili su mi vidike i pokazali kako je divan osjećaj kad znaš odgovor na pitanje o nečemu čega nema u knjizi.
Kamo ste izlazili za vrijeme fakulteta? Kakva je tad bila ekipa na filozofskom?
Na Filozofski fakultet sredinom 90-ih došla je i glavnina mojih prijateljica iz srednje, to mi je i danas najuža ekipa. Bilo je veselo i bezbrižno. Bile smo mlade, nadobudne intelektualne spužvice koje su se furale na alternativu, boemštinu, aktivizam. Išlo se stalno u kino, kazalište, na izložbe, koncerte Fiju briju. Izlazilo se u Dolac, Melin, Točkicu, vikendom u Jabuku. E da mi je ova pamet, a one godine!
Što smatrate svojim najvećim uspjehom do 30. godine, a što nakon 30. godine?
Unatoč gomili interesa i aktivnosti, nisam nigdje posebno briljirala. Valjda sam se zato pronašla u kvizu – od svega pomalo, a ništa konkretno. Uspjehom smatram pobjedu na svom prvom TV kvizu. Bio je to Izazov s Joškom Lokasom. Kruna svega došla je u 30. godini – pobjeda u jednoj emisiji Kviskoteke, koju sam obožavala otkad sam je kao klinka ritualno pratila s roditeljima. A nakon 30. godine... Naravno, svaka majka ima samo jedan odgovor na to. Osim toga, uspjeh je i što već četrnaestu godinu poslovno opstajem kao slobodnjak. I što sam prošle godine nekoliko minuta razgovarala sa svojim božanstvom, Nickom Caveom.
Kako izgleda vaš radni, a kako neradni dan?
Nemam klasično radno vrijeme, odnosno gotovo uvijek mi je radno vrijeme. A svaki radni dan priča je za sebe. Ili nešto prevodim i piskaram, ili sam na snimanju, ili vodim kviz negdje, ili istražujem teren, ili uvodim strance u tajne hrvatske gastronomije... Rijetka pojava zvana potpuno neradni dan uglavnom je u znaku neke obiteljsko-prijateljske aktivnosti, tipa izlet na Sljeme.
Ispričajte nam kako je bilo na prvom snimanju Potjere. S kim ste kliknuli na prvu?
U laganoj mi je izmaglici, iako je prošlo samo sedam godina. Pamtim užasnu nervozu i tremu. Znam da nisam ulovila ekipu i da sam kiksala na nekim bezvezarijama. A kako sam prirodni pesimist, imala sam u glavi unaprijed spreman vrlo cool govor o porazu. Utješilo me samo to što je Lazo Goluža moj nastup ocijenio šarmantnim. Na prvu sam kliknula s tipkama za odgovore A, B ili C.
Imate li nekakva ritualna okupljanja ponekad?
Na svakom druženju cvilimo kako se premalo družimo i obećamo si da ćemo se viđati češće, ali jednostavno nas je teško sve pohvatati. No obavezno je druženje prije Božića i nakon završetka sezone. Lijepo se okupimo oko stola i trudimo se što manje razglabati o kvizu, a što više o životu.
Tko može više popiti - Dean ili Krešo?
Zakoni fizike vrlo su jednostavni – veća posuda prima veći volumen. No bez brige, dragi čitatelji, lovci piju odgovorno i umjereno.
Kako se Joško Lokas snašao u vođenju Potjere? Nedostaje li vam Tarik?
Jošku siguno nije bilo nimalo lako ući u cipele koje je Tarik fino razgazio. I zato mislim da se odlično snašao i unio svježinu. A da bi cijeli mehanizam bio još bolje ugođen, treba vremena i prakse. Uostalom, i s Tarikom sam se dugo „hvatala“.
Ovog svibnja navršit će se treća godišnjica smrti Mirka Miočića. Kako je izgledao dan kad ste saznali da je omiljeni kvizaš preminuo?
Nažalost, toga se sjećam jasnije nego svoje prve Potjere. Bila sam s obitelji u Madridu, sunčan dan, visimo u dječjem parkiću. I stiže poziv. Šok i tuga. Taman smo se ponadali da će stvari krenuti nabolje i da će nam se uskoro vratiti, ali, nažalost, to se nije dogodilo. No Mirkova legenda živi.
Što vam je najveća motivacija kada imate loš dan?
Nježna sam biljčica pa se lako snuždim, ali s godinama se trudim smanjiti samokritičnost i pritisak. Najbolja motivacija je reći sebi: „Dala si sve od sebe, idemo dalje“, pojesti čokolade i nastaviti s milijun drugih svakodnevnih izazova. I pogledati koji video sa slatkim ježićima u antropomorfiziranim pozama.
Kako vaša kći Katja gleda na vašu “lovačku” karijeru? Pitaju li je u školi za vas?
Nije nešto impresionirana, valjda to uzima zdravo za gotovo. Fora joj je jedino kad je dovedem na snimanje. Iako mislim da to ima više veze s pažnjom i slatkišima kojima je obasipaju. Sad je prvašica i nekoliko puta mi je rekla kako su joj druga djeca spominjala da gledaju Potjeru i da su lovci super. Zaklela bih se da sam na mikrosekundu uhvatila izraz ponosa na njezinu licu.
Želi li ona postati lovkinja jednog dana? Što nju zanima?
Mislim da joj postajanje lovkinjom nije u planu, kaže da joj se to čini dosadno. Svaki tjedan je neka druga faza, sad želi biti gimnastičarka. Najviše je zanimaju slatkiši, crtići i strip Garfield. Nisam ni ja daleko od tog.
Koji je najveći izazov za vas kao majku i ženu s mnogim karijernim putanjama?
Izazov je biti sretna i normalna, ne gubiti previše živce. Izazov je biti dobar roditelj, ali ostaviti vremena i za sebe. I ono meni najteže – sve obaveze pravodobno i točno zapisati u rokovnik.
Kamo ste sve putovali? Koja vam je omiljena destinacija i zašto?
Obožavam putovati, ali nisam ni približno aktivna kao kolege Dean i Krešo. Teže je to uz malo dijete, posao i obaveze na sto strana. Ali pomalo. Kao pastrva u planinskom potoku osjećam se u Londonu, predivan mi je Prag, odgovara mi Španjolska, a najdraže putovanje definitivno je bilo 2011. godine u Vijetnam i Kambodžu. Tragično je što je to bilo prije Instagrama.
Načuli smo da volite i kuhati. Voljeli bismo vas zamoliti da s nama podijelite najdraži recept.
Zapravo sam puno bolja u jedenju, nego u kuhanju, no snalazim se. Ne postoji najdraži recept, ima ih stotine. Ovisno o sezoni, vremenu, raspoloženju, lokaciji. Posljednje što sam doma skuhala je juha od bundeve pa evo jedna caka koja čini razliku – umjesto vrhnja ubacite kokosovo mlijeko, a kao začin curry.
Znam da većina izbjegava ova pitanja, ali moramo vas pitati - kako gledate na političku situaciju u Hrvatskoj i odlazak mladih iz zemlje u potrazi za boljim životom?
Apsolutno ih shvaćam. Živimo u 21. stoljeću, svijet je globalno selo, ljudi su mobilni, nismo više izolirana plemena. Kako gledam na političku situaciju? Najčešće s mješavinom gađenja, nevjerice i bijesa. I živcira me što se pojam patriotizma potpuno izopačio. Domovina se voli djelima, poštovanjem, tolerancijom, otvorenošću, a ne ispraznim licemjernim gestama i šovinizmom.
Jeste li i vi možda ikad razmišljali o odlasku iz Hrvatske?
U teoriji razmišljam o tome svaki put kad pročitam neku vijest o našoj apsurdnoj svakodnevici. U praksi, ipak ništa od toga. Sad je već kasno i pustila sam korijenje. I ne mogu napustiti staru majku koja ima samo mene. Da sam mlađa, tko zna...
Video - Dean Kotiga odgovarao na škakljiva pitanja u studiju Večernjeg lista
pa zašto bi otišla. Zarađuje gro od HRT, a hrt financiramo mi. Bila bi blesava da ode sa konja na magarca