M. Cindrić: O meni se raspravljalo u britanskom parlamentu

Da se treba snimiti filmski blockbuster o životnom usponu nekog mladoga glumca, životna priča 27-godišnjeg Marka Cindrića, koji je utjelovio bogatog razmaženog ovisnika Filipa Gamulina u hit-seriji “Loza”, bila bi idealan predložak za takav projekt. Zagrepčanin koji je odrastao u velikoj obitelji s dvije starije i jednom mlađom sestrom imao je samo jednu skromnu želju, postati glumac, međutim...

– Kad god sam kao dijete nešto izvolijevao, roditelji mi nisu htjeli slijepo ispunjavati želje, što mi je drago. Trebao sam to zaslužiti ili sam raditi. Bio je to prvi odgojni trening da moram sâm stvoriti uvjete za nešto što želim. Prvi posao kao srednjoškolac našao sam u administraciji; dva sam mjeseca preko ljeta slagao registratore kako bih si priuštio novu hit-tenisice – kaže Marko koji je uz glumu, u koju se zaljubio kao dječak gledajući crtiće i filmove, imao sklonost i prema stranim jezicima. Želio je upisati studij engleskog jezika, no nije uspio pa je otišao na ekonomiju koju je i završio pokušavajući svake godine upisati Akademiju dramskih umjetnosti u Zagrebu. Tri godine išao je na prijamni ispit i triput je dobio odbijenicu.

– To mi je, očekivano, spuštalo samopouzdanje. Imaš 18 godina, želiš nešto najviše na svijetu i onda te netko nabije nogom u glavu pri svakom pokušaju. Nakon prijamnog danima bih imao noćne more, znao sam da se moram vratiti polaganju ispita na ekonomiji koji me nimalo nisu zanimali. Kopao sam mnogo po sebi. Uvijek sam se divio britanskim glumcima, Jeremyju Ironsu, Anthonyju Hopkinsu... Prave su glumačke zvijeri i da bih mogao biti poput njih, morao sam otići u nepoznato. Bio je to motiv da istražujem mogućnosti studiranja vani. Odlučio sam da ću, ako to ne prođe, odustati od glume – prisjeća se Marko koji je potom odabrao tri fakulteta na koja će se prijaviti – Royal Academy, Oxford Academy i London Academy.

– Zahvaljujem ADU što me nije primila jer bih vjerojatno zauvijek ostao neko glupo zagrebačko derište. Znam da sam počeo živjeti život i guštati u životu kad sam se preselio u London – danas kaže glumac. No prije odlaska u Ujedinjeno Kraljevstvo nije ni slutio kakav ga trnovit put čeka do toliko željenog studija, a tri godine poslije i do diplome s ugledne akademije.

S četiristo funti u džepu uputio se u britansku prijestolnicu, prvu noć proveo na madracu na napuhavanje kod Filipa Krenusa, hrvatskoga glumca s londonskom adresom, već sutradan bio je u stanu tadašnjeg potpunog stranca, a danas – ističe Marko – brata Mladena Grabovca. Kod njega je proveo nekoliko tjedana, tijekom kojih je tražio poslove na crno, no to je bila nemoguća misija.

– Trebao mi je papir da se školujem ondje kako bih mogao raditi. Platio sam 350 funti školu engleskog jezika da dobijem papire i ostao bez novca. Posudio sam novac da dođem do aerodroma i vratim se u Hrvatsku kako bih riješio dokumentaciju. No, ni s papirima nisam imao više sreće, nisam uspio naći posao ni na ribarnici – kaže glumac koji je u međuvremenu unajmio sobu preko Hrvatske katoličke misije.

– Jednog dana poznanica je čula da se traži perač suđa u restoranu udaljenom dva sata vožnje od mog stana. Došao sam sa životopisom, zbog čega me čovjek ismijao, i dao mi vikend-posao perača suđa. Dobivao sam 120 funti tjedno, što mi je moralo biti dovoljno za hranu, prijevoz i rentu.

Šest mjeseci prošlo je od njegova dolaska u London do pisma u kojem ga Oxford Academy obavještava da je primljen među 18 studenata te godine.

– Preko Ivice Kozine iz Hrvatske katoličke misije načuo sam da se hitno traži konobar za vina u restoranskoj sali hotela Marriott na Park Laneu. Odmah sam se pojavio tamo. Lažem da sam konobario, izmišljam mjesta gdje sam radio, a poslodavac govori da je bio u nekima od njih i pristaje mi dati posao. Budući da sam bio zapušten, prijatelj me odveo kući, dao mi britvu da se obrijem. Nabavio je hlače od susjeda kojem je zahvalio bocom viskija i poslao me na posao. Ušao sam valjda u najveću restoransku salu u Europi kao konobar, a u životu nisam pladanj u ruci držao. Ubrzo me, među 150 konobara, uočio voditelj tima i htio me potjerati. Imao sam sreću da je prišao Ivica, koji je ondje radio, i garantirao da će se pobrinuti da tijekom tog gala događaja ništa ne uprskam. Nisam ništa zeznuo i ostao sam raditi na oba posla. Do upisa Akademije žonglirao sam između dva posla i spremanja monologa. Sve to dalo mi je životno iskustvo, odrastao sam u sekundi. Od klinca s kvarta postao sam mladić s puno problema i izazova. No, iako te bole noge od konobarenja, osjećaš se ispunjen. Imao sam sreće, bio sam okružen predivnim ljudima koji su mi u svemu pomagali, bio sam sve bliže svom snu i osjećao sam da živim punim plućima – govori.

Kad je tek stigao na Oxford Academy, bio je pozvan na razgovor. Akademija gotovo nikad ne prima strane studente i nije im bilo jasno otkud se on sad tamo pojavio. Dva dana nakon posljednjeg užeg kruga stiglo mu je u stan pismo da je primljen.

– Ni sekunde nisam imao prilike biti veseo, znao sam da odmah moram početi tražiti 11 tisuća funti da upišem tu godinu.

Inspiraciju je pronašao na internetu od momka koji je objasnio kako je 90-ih upisao fakultet. Marko je poduzeo sve što je bilo u njegovoj moći. Tiskao je majice i prodavao ih preko Facebooka po cijeloj regiji, slao pisma za donacije, roditelji su digli i kredit...

– Živim u trenutku. Kako bih se mogao brinuti za novac dok još nisam ni prijamni riješio. Morao sam ići korak po korak. Nikad nisam znao hoću li idući semestar moći platiti. Kad su počela predavanja, trebalo mi je dva mjeseca da se opustim u novom okruženju. Morao sam raditi više da dosegnem razinu ostalih u poznavanju jezike. Dolazio sam na Akademiju sat vremena prije, zagrijavao glas, uvježbavao se... Nisam smio zaostajati za ostalima, niti posrnuti – govori.

I tako je živio idućih mjeseci – fakultet, posao i učenje kod kuće.

– Nisam imao ni novca ni vremena za izlaske. Mogao sam si eventualno kupiti pivo u dućanu. Previše se mojih bližnjih žrtvovalo, uključujući i mene. Nisam si smio dopustiti ni sekundu djetinjaste svinjarije – prisjeća se Marko kojemu je, uz roditelje, sve vrijeme najveća podrška bila djevojka Rea Brčić. Zajedno su već devet godina, a upoznali su se kao kolege na Ekonomskom fakultetu.

– Uvijek sam imao njezinu podršku jer je znala koliko volim glumu. Znala je da ću, ako ne pokušam, biti nesretan do kraja života. Nevjerojatno je kako smo uspjeli održati vezu i izdržati svih pet godina mog boravka u Velikoj Britaniji. Čuli smo se svaki dan preko Skypea, pa mi se danas zbog toga gadi i ne koristim ga više. Morali smo se čuti svaki dan, makar na pet minuta, kako bismo se osjećali sigurnije, jače. Dolazio sam triput godišnje u Hrvatsku, a i ona je za mog studija nekoliko puta kod mene.

Ni prestižnu diplomu nije uspio proslaviti. Dok su njegovi kolege i prijatelji išli na roštilj, on je hitao u London na razgovor za posao u muzeju Madame Tussauds. Dobio je prvi angažman – zamazan krvlju plašio je ljude na horor atrakciji muzeja.

– Poučan je i taj posao. Ljudi svakako reagiraju na strah. Bilo je svakakvih situacija, no ja sam samo jednom stisnuo alarm zbog problematičnih gostiju. Jedan mi se mladić unosio u lice braneći svoju preplašenu djevojku.

Uskoro je dobio i posao prodavača kokica i karata u kino, što je najčešća okrutna budućnost većine obrazovanih glumaca u inozemstvu. Napravio je i dva kratka filma i jednu predstavu za nula kuna, ali karijeru glumca nije mogao nastaviti. Odbijeno mu je produljenje vize i morao je napustiti državu. Kontaktirao je odvjetnike, udruženja dramskih umjetnika... da bi naposljetku došao do kućnog praga Kena Livingstonea, bivšeg gradonačelnika Londona.

– Kako sam u teatru radio predstavu, oni su imali bazu podataka s kućnim adresama VIP osoba. Čuvar Said iz Pakistana kazao mi je da Livingstone živi blizu i da ga potražim. Skupio sam sve reference i potvrde te došao pred njegovu kuću i pozvonio. Rekao sam da sam poštar. Čim je otvorio vrata, shvatio je da lažem. Kad sam mu počeo objašnjavati, kazao mi je: “Nemam ja vremena, ja sam penzioner bez moći” i zatvorio vrata. Ubacio sam mu kuvertu kroz vrata. Nevjerojatno, ali dva tjedna nakon toga stigao mi je e-mail od njegove tajnice s uputama što mogu pokušati učiniti.

Nažalost, nijedan od savjeta nije mu pomogao. Pokušao je potom doći i do trenutačnog gradonačelnika Borisa Johnsona, no u uredu ga nije zatekao. Htio je kontaktirati i s premijerom Davidom Cameronom, a na kraju je poslao pismo i kraljici.

– Od diplome do povratka u Hrvatsku šest sam mjeseci bio ilegalac u državi. I danas čuvam dva pisma koja su mi poslali iz Donjeg doma britanskog parlamenta u kojima mi govore da je moj problem bio predmet rasprave u parlamentu. Naravno, nisu promijenili zakon o priznavanju diplome za produljenje vize zbog jednog Marka Cindrića.

A kad mu je nakon svih pokušaja odbijena i treća molba za vizom, odlučio se vratiti u Hrvatsku.

– Dan prije putovanja otišao sam javiti se u ured za imigraciju. No, tog dana eruptirao je vulkan na Islandu i prekinut je avioprijevoz u Europi. Paranoici u uredu oteli su mi putovnicu, uzeli otiske... Na kraju se sve riješilo pozitivno. Vratio sam se u Hrvatsku i u roku dva dana dobio sam angažman u reklami za jedno domaće piće. Bio je to znak da je doma najljepše. Uostalom, sve prethodnih mjeseci ukazivalo je da moram ići kući. Otada je pokrenuo kazališni festival Nu:write koji se s uspjehom već dvije godine održao u Zagrebu, igrao je u predstavi “Kiklop” Ivice Buljana, snimio je telenovelu “Pod sretnom zvijezdom” i nekoliko kratkih filmova, a onda je došla “Loza”.

– Ljudi me pitaju kako mogu reći da mi je lijepo u Hrvatskoj, pa predivno je. U našoj zemlji možeš uživati. Fiksacija u mom poslu je raditi sa svjetskim veličinama. No, i da mi se ne ostvari angažman u vrhunskoj produkciji, bit ću na Balkanu gdje kao glumac pričaš priče koje su ti donekle bliske. Nemam osjećaj da se moram bildati ego-tripom, uvijek ću biti dečko iz kvarta. Sva sreća da imam i sestre i curu da me spuste kad me nešto opere. Okružen sam super ljudima koji mi dopuštaju da budem normalan – govori Marko, kojemu je vjera također veliki poticaj u životu.

– Ona mi daje snagu, pogotovo mi je pomagala kad sam sam bio daleko od svih svojih. Kad mi prođu tjedni bez molitve, osjetim da mi nedostaje. Više ne prođe dan a da se ne zahvalim Svemogućem što mi je dao ovakav život, ispunjen fenomenalnim iskustvima, divnim ljudima. Očito me pazi netko odozgo...