Lijepo je dobiti priznanje, pogotovo za toplu ljudsku priču, jer obično su nekako “važnije” i pobjeđuju ili političke ili one o nekim aferama. E sad, u lanjskoj godini, u kojoj je bilo puno takvih, dobiti nagradu za ljudskost doista mi puno znači. S druge pak strane nagrade su trenutačne, zbog njih ti je lijepo nekoliko dana, ali nitko ne živi od njih – govori simpatična Maja Medaković, novinarka Provjerenog Nove TV i dobitnica nagrade HND-a za televizijsko novinarstvo za 2015. Priča o kojoj govori senzibilizirala je hrvatsku javnost, 700 ljudi odlučilo je pomoći samohranom ocu Matiji Basarcu i njegovu 15-godišnjem sinu Milanu koji su pred kamerama Provjerenog ispričali svoju tužnu priču i životne okolnosti. Matija je imao želju skupiti novac sinu za maturalno putovanje, a Milan da dobiju perilicu rublja kako otac ne bi morao više sve prati ručno. Njihov se životni status uz Majinu pomoć poboljšao, ali obje strane dobile su puno više od materijalnog, pa čak i od nagrade – postali su prijatelji.
– Čujemo se, čestitamo si blagdane, napričamo se do sita o problemima i o tome kakav je Milan u školi. Kažu mi da je super, šale se da je najbolji učenik jer ima sve ocjene od jedan do pet! Milan završava prvi razred srednje škole, ona stara kućica u kojoj su živjeli obnovljena je, ali imaju i novu kuću koju su sagradili donacijama dobrih ljudi. Sve se promijenilo nabolje – govori Maja dok vozi prema Vinkovcima i novoj priči – nepravdi i ukidanju prava na invalidninu osobama s Downovim sindromom. U Provjerenom je šest godina, a reportaže ne broji. Ugrubo, kaže, ima ih više od 200, a specijalizirala se za teške socijalne teme koje emotivno iscrpljuju i poslije kojih san nije baš uvijek blažen.
Jako sam empatična
– Ni dandanas nisam naučila odvojiti se od priče koju radim. No to mi je i drago jer to je pokazatelj da priče ne odrađujem, već ih radim sa srcem. Nedavno sam recimo radila prilog o Goljaku... I onda dođem doma i razmišljam što se sada događa s tom djecom, da li ih tko zlostavlja... Ne mogu drukčije. Isto tako, dok sam živa neću zaboraviti priču o vršnjačkom nasilju u Sarajevu i dječaka Mahira. Imao je 14 godina, zlostavljali su ga prijatelji u školi, silovali nekoliko puta... Nije znao kako se nositi s time, šutio je i počinio samoubojstvo. Bacio se s osmog kata svoje zgrade. Mi smo bili prva kamera koju su njegovi roditelji pustili u svoj dom. Njegova majka bila je najtužnija majka na svijetu... Pa čovjek bi valjda morao biti kamen da to na njega ne utječe. Ipak, tješim tada samu sebe da ne proživljavam ja to, da nemam bolesno dijete, da se meni nije dijete ubilo... I počneš nekako još više cijeniti ono što imaš. I ako ti se nekada, kao i svima nama, učini da tvoj život nije baš tako super, shvatiš da si ipak sretan – ističe. Ljudima pristupa otvoreno, gotovo terapeutski, poput psihologinje.
– Kad već to spominjete, baš mi se nedavno javila psihologinja i predsjednica Udruge za zaštitu pacijenata iz Splita i napisala u poruci da ne zna jesmo li mi novinari išli na neku psihološku obuku, ali da prati moj rad i da imam sjajan način na koji komuniciram s ljudima. Odakle mi to? Ne znam. Uglavnom, nismo išli ni na kakvu obuku, ali mama me uvijek učila da s ljudima moram razgovarati i da ih moram saslušati, možda je u tome ključ. Empatična sam i lako se uživljavam u tuđe probleme. Valjda je to to – govori sa smiješkom. Po prirodi nije, kaže, konfliktna osoba, uvijek je bila stidljiva, a nije mislila ni da je pretjerano hrabra. No zbog dobre priče radi sve. Gasi požare i prolazi vatrogasnu obuku, spušta se u ilegalne rudnike u BiH... Nema fobije zbog koje bi odbila zadatak i zapostavila priču.
– Pamtim priču o rudniku Breza u blizini Sarajeva u kojem smo snimali posljednje žene rudare na Balkanu. Prije spuštanja u rudnik dali su mi metalnu kutijicu nalik konzervi sardina i rekli: ‘To ti je samospas pa ako dođe do belaja, to staviš na usta i možeš dolje disati 45 minuta. Ali nemoj se uzbuđivati jer u tom stanju imaš 20 minuta vremena.’ Uglavnom, eto, mislila sam da se ne mogu spustiti ni u rudnik, nije mi to neka špica, ali u tom trenutku sam si u glavi složila film da to moram napraviti jer je to moj posao. Znači isključim jedan dio mozga i budala ide u sve – šali se Maja pa kaže da više ni roditelji ne strepe dok je na terenu, iako za neke slučajeve ima za njih razrađene posebne tehnike priopćavanja stvari.
– Oni znaju da jako volim svoj posao i sve im je postalo normalno. Ipak, neke stvari, primjerice taj rudnik, u početku im prešutim pa im kažem kada je gotovo. Ja sam im jedino dijete i jako su ponosni na to što radim. A moj dečko Davor je iz struke, snimatelj je na Novoj TV, pa njemu srećom ne moram ništa objašnjavati – priča pa dodaje da je silno zadovoljna u redakciji Provjerenog i ne želi da joj se poslovno trenutačno išta promijeni.
– Posao ne prestaje nikada jer i kad sam doma, razmišljam, radim, zovem, ali sretna sam. Naša redakcija je kao neka mala disfunkcionalna obitelj. Imamo i super faze i loše faze i dobro je da je tako jer se baš poznajemo u dušu tako da se znamo i brutalno šaliti pa i posvađati, ali i funkcionirati kao jedno i razumjeti se bez puno riječi. Danas sam u Vinkovcima, sutra u Zagrebu, a prekosutra tko zna gdje. Na to se navikneš i pomisao na sve drugo postaje dosadna – opisuje radnu atmosferu okruženja koje se bavi istraživačkim novinarstvom. Da bi se time čovjek bavio kvalitetno, mora imati nagon da se bori za pravu stvar, a ona ga je stekla u roditeljskom domu.
Terapija s curama na kavi
– Od roditelja potječe taj nerv za borbu protiv nepravde. Moja mama je prije mirovine bila nastavnica hrvatskog jezika i nju je uvijek dirala nepravda. Kako sam odrasla u malom mjestu, Gradcu kraj Makarske, i meni je predavala i vidjela sam kako se bezbroj puta bori za nečija prava – otkriva Dalmatinka već deset godina nastanjena u Zagrebu pa nastavlja:
– Baš volim Zagreb i smeta mi kad moji Dalmatinci kažu da im je Zagreb bljak, a žive u njemu. Ali nedostaje mi more. Početkom lipnja idem na kratki godišnji odmor i već znam da će mi, kad prođem onaj dio autoceste poslije kojeg se prvi put vidi more, srce zatreperiti. Odmah se sjetim svoje kuće tik uz more pa onog osjećaja dok ljeti lovim ribu... Ma milina.
Ono malo slobodnog vremena koje uhvati koristi za pečenje torti i kolača. Priča se da je stručnjakinja u tome.
– Da, to mi je zen. Jako volim slatko i pečenje kolača mi je ispušni ventil. Još jedan oblik oslobađanja od stresa su mi kave s prijateljicama koje nisu u branši. Odlična terapija je pričati o svemu samo ne o poslu – objašnjava pa na pitanje vidi li se negdje za deset godina ili živi u trenutku, odmahuje rukom i sa širokim osmijehom zaključuje:
– Ne znam gdje ću biti idući tjedan, a kamoli za deset godina. Živim sad. A hoće li me profesionalni put odnijeti u to da, recimo, vodim Dnevnik ili da pečem kolače, zbilja ne znam.