Sa 14 svjetskih festivalskih nagrada, među kojima je i nedavna osvojena na festivalu u Cannesu, najnagrađivaniji je dokumentarni program u povijesti HRT-a. Pojam je na Wikipediji, osvojio je i Porina za glazbu... a sve je počelo kao san da se po prvi put u povijesti televizije, a potom i prvi put u povijesti poslije 13 st. i Marka Pola, o njegovom putu snimi cjelovita priča. Riječ je o povijesno dokumentarnom serijalu "U potrazi za Markom Polom" redatelja i scenarista Mire Brankovića.
Četverogodišnje pripreme
– Pitali su me prijatelji zašto ne snimim nešto o Marku Polu. U početku sam to bio odbio jer mi se pothvat činio megalomanski. Ipak, intrigiralo me zašto to neke bogate svjetske televizije već nisu napravile i shvatio sam da se zapravo još od Marka Pola u krajevima kroz koje je putovao nije puno toga promijenilo. Putovao je kroz provincije, kroz Mongolsko Carstvo, kroz područja pod vlašću kalifa, a tamo se uvijek ratovalo... I dandanas je tako. Prije koji dan sam shvatio da ne bismo snimili ovaj serijal da, recimo, sada počinjemo, i to zbog ratova u Turskoj, Siriji, Afganistanu, Iranu... Pogodili smo trenutak. Imali smo sreće. Znate kako se kaže, da sreća prati pripremljene, a moje pripreme za ovaj put intenzivno su trajale četiri godine – kazuje Miro Branković i objašnjava da velike produkcije, osvrnemo li se unatrag, nisu ni mogle ući u zemlje poput Kine ili Afganistana jer su zemlje zapadnog kruga tamo bile nepoželjne, a mala zemlja poput Hrvatske tamošnjim je ljudima egzotična i ne predstavlja prijetnju. Stoga, ekipi nisu radili ni probleme s dozvolama za snimanje, što je bio mukotrpan birokratski posao.
Tri su osobe sudjelovale u snimanju serijala tri godine, a u te tri godine snimalo se čak 200 dana. Bilo je, kaže Miro, i gladi i straha, prošli su kroz šest pustinja, a putovalo se na devama. A kad se devi, kažu Mongoli, jahač ne sviđa, namjerno prestane jesti i smršavi pa jahanje postaje pravo mučenje. Doživjeli su kurdski ustanak u Turskoj, a u Šri Lanki ih je dočekao građanski rat...
– U Iranu je, recimo, sramota ako nekome ne pomognete. Pa ako pitate, recimo, za Tabas, svatko će vam pokazati kuda da idete iako ne zna gdje je to. I tako, pješačeći i slijedeći pogrešne upute... ušli smo u Afganistan. Pred nas je izašao tip s velikom bradom i puškom i pitao našu vodičicu: "Što ovdje rade ovi križari?" Ali dobro je završilo, nismo u narančastim kostimima – smije se Miro.
U serijalu su neke povijesne činjenice čak i promijenjene:
– Uvijek je bilo pitanje je li Polo doista došao do Kine. Ali recimo, u knjizi "Milijun", koja nam je bila smjernica, Marko piše da je u Indoneziji na Sumatri pio vino iz drveta. I našli smo to drvo. Zove se Palma indica vinaria. Iz grana curi tekućina, okus koje je grozan, ali ima alkohola. Drugo, uvijek govore da nije bio u Kini jer nikada nije spominjao Kineski zid... Ali Polo je bio trgovac, a ne vojnik i možda mu je zid bio nezanimljiv. Osim toga, prvi kineski pisani trag o Kineskom zidu datira se 250 godina nakon Markove smrti... A na Sumatri smo sreli smo ljudoždere, koji tvrde da nisu ljudožderi iako nema grobova starijih od 50 godina. Uglavnom, s njima smo snimali scenu u kojoj oni dočekuju goste s vrelom vodom u drvenoj kući i u tom trenutku zazvoni mobitel. Mislio sam da je moj, ali nije bio. Dakle, teško je naći dijelove svijeta u koje nije doprla tehnologija. Zvuči kao iznimno opasna, ali čarobna pustolovina života. Kaže, Miro doista je i bila, ali priznaje da se ne smatra osobno adrenalinskim ovisnikom.
I Polo bi bio zadovoljan
– Dečki i ja zaključili smo da smo poluluđaci. Ipak, istina je da sam tek dokumentarist koji snima ono što bi volio gledati na televiziji.
A kada ga pitate misli li da bi njegovim uratkom bio zadovoljan i sam Marko Polo, kaže:
– Pitanje je koliko je ta Markova knjiga, prevodeći se tijekom povijesti, zadržala autentičnost. Znamo da su tada pismeni ljudi bili svećenici koji su u prijevodima sigurno radili cenzure. Dakle, u njoj mi je nedostajalo tog emocionalnog... ne mogu proniknuti je li Polo bio duhovit. Ako je bio Dalmoš, trebao je biti. U knjizi nema, recimo, ni seksualnih aluzija pa ne znate je li on bio gay ili je podržavao izvanbračne zajednice (ha, ha)... Tek u jednom odlomku piše o gradu najljepših žena na svijetu u Iranu, u kojem smo i mi bili i šalili se tamo da je Polo u njega došao nakon dva mjeseca boravka u pustinji, dakle o tom potom. Ne mogu suditi o njegovo karakteru, ali faktografski smo pokušali napraviti najbolje što znamo. Mislim da bi i on bio zadovoljan.
Marco Polo - Dalmoš ili Talijan?