Vijesti iz Ukrajine iz dana u dan se mijenjaju, nekad su gore, nekad su s tračkom nade, no činjenica je da se u toj europskoj državi vodi rat koji mnogi nazivaju početkom trećeg svjetskog rata. Rusija i dalje negira bilo kakve ratne zločine, a broj žrtava civila i dalje raste. Strašne scene iz Ukrajine obilaze svijet svakodnevno i zgražaju apsolutno svakog, no malo tko se usudi otići iz sigurnosti svog doma, od svoje obitelji i otići u centar zbivanja, posvetiti svaki svoj trenutak žrtvama i izbjeglicama kojima je pomoć potrebna. Upravo to napravila je 36-godišnja brazilska manekenka i influencerica Liziane Gutierrez. Na neko vrijeme ostavila je svoj luksuzan život, svog supruga Antonija Macheda i 12-godišnjeg sina Raphyja u Las Vegasu gdje žive i odlučila otići na granicu s Poljskom kako bi pomogla volonterskim organizacijama koje tu pomoć trebaju. Konkretno, organizaciji WeDoo Ukrajina i Zakladi Creed.
Što vas je navelo da odete u Ukrajinu i jeste li otišli potpuno sami?
Odlučila sam doći i pomoći jer mi je bilo jako teško gledati toliki broj ljudi kojima je pomoć potrebna iz udobnosti svog kauča. U Ukrajinu sam otišla sama, ali radim s još dva volontera koja su uvijek sa mnom jer ne volimo baš sami prelaziti granicu zbog očiglednih rizika kojima smo izloženi.
Međutim, vi imate muža i dijete, zbog čega ova odluka sigurno nije bila laka. Kakva je bila njihova reakcija kada ste im obznanili da idete tamo, sigurno su bili u strahu?
Pa, prva reakcija bila je strah. Uplašili su se i rekli su mi da ne idem. Rekli su da je rizik da mi se nešto dogodi unutar Ukrajine velik, posebno jer sam žena koja putuje sama, ali oni me poznaju i znaju da kad nešto odlučim – ne mijenjam mišljenje. A čim sam stigla, rekla sam im da putujem s još dva volontera koji su uvijek sa mnom... Naravno da su i dalje zabrinuti za mene, ali ja sam odlučila učiniti sve što mogu da pomognem onima kojima je pomoć potrebna.
Kada ste točno otišli i kada se planirate vratiti?
Došla sam u Ukrajinu sredinom ožujka i, da budem iskrena, ne želim ići kući trenutačno tako da ne znam dokad sam tu. Tu je toliko još stvari kojima mogu pomoći.
Jeste li bili u strahu prije odlaska, plašite li se još uvijek?
Strah je vrlo jaka riječ za opisivanje osjećaja koji sam imala prije nego što sam došla ovamo. Rekla bih da je točnije reći da sam bila tjeskobna zbog toga što sam otprilike znala što ću susresti ovdje. Bila sam oprezna, rekla bih, ali nisam se bojala.
Gdje spavate tamo, u kojem ste gradu i jeste li dio nekakve volonterske skupine?
Nemamo određenu lokaciju baš, ali uglavnom smo uz granicu s Poljskom, ne idemo baš u unutrašnjost. Spavamo gdje možemo, to ovisi o "operacijama", tj. zadacima koje imamo i to se mijenja iz dana u dan. Ponekad spavamo u autu, ali pokušavamo uvijek otići u kućicu za volontere uz granicu kako bismo se naspavali, dobro se odmorili i dobro pojeli. To nam sve, naravno, pomaže da sutradan budemo produktivniji i sigurniji u vožnji. Baziramo se na poljskoj strani, ali se točne lokacije mijenjaju. Najčešće spavamo na graničnom prijelazu Rava – Ruska – Hrebenne. Ja i dva volontera koji rade sa mnom radimo za neovisnu organizaciju volontera WeDoo Ukrajina i također neprofitnu zakladu Creed.
Kako im vi tamo pomažete, što točno radite?
Pomažem u logistici, a to uključuje spremanje svih donacija koje organizacije dobiju, razvrstavam ih prema potrebama/zahtjevima u Ukrajini i onda ih odvozim gdje je potrebno u Ukrajini. Ulazim sa zalihama hrane i vode i svega ostaloga što se dobije i što je potrebno, a zatim se često vraćam s izbjeglicama koje odluče prijeći u Poljsku.
Razgovarate li s Ukrajincima, koje ste sve priče čuli?
Da, često razgovaram s Ukrajincima, a čula sam bezbroj tužnih priča, ali i priča o njihovoj otpornosti i hrabrosti unatoč ovom nemilosrdnom ratu. Slušamo priče o ženama koje su postale udovice... To su trenuci u kojima uistinu cijenite ono što imate i jeste kao ljudska bića.
Što je najgore što ste ondje vidjeli?
Najgore što sam vidjela je jedna obitelj iz Kijeva koju sam pokušala spasiti. Žena je bila trudna devet mjeseci, no izgubila je bebu i ne znam zašto, ali više nisam čula ništa o njima.
Biste li rekli da je situacija puno gora nego što se prikazuje u medijima ili ipak bolja?
Postoje mjesta na kojima se život još uvijek vodi kao "normalan", samo se uplaše kada iznenada čuju sirene za uzbunu. Međutim, prije i poslije samo rade ono što inače rade u svojim životima. Naravno da je situacija u cijeloj Ukrajini jako tužna i nigdje nema mjesto gdje ste 100% sigurni. Neke stvari su i gore, primjerice imamo toliko obitelji za spašavanje iz Mariupolja gdje ruske trupe danima žestoko napadaju, ali za sada nažalost ništa ne možemo učiniti jer su Rusi nekoliko puta, kada su Ukrajinci pokušavali napraviti humanitarni koridor, pokušali napasti volontere.
A što ste vidjeli ili čuli što vam daje nadu za budućnost?
Zaista je dirljivo vidjeti kako se cijeli svijet okuplja zbog njih, kako svi uglas spominju najveću humanitarnu katastrofu još od Drugog svjetskog rata. To mi stvarno daje nadu da smo sposobni zajedno izgraditi bolji i mirniji svijet.
Kako ljudi iz cijelog svijeta mogu pomoći?
Svaka vrsta pomoći je važna, naravno da nije moguće da svi budu ovdje, ali svatko može pomoći doniranjem. Konkretno, radim s organizacijom WeDoo Ukrajina koja je u partnerstvu sa Zakladom Creed, a pokrenuli su GoFundMe kampanju preko koje svi mogu donirati koliko mogu. Oni su pouzdani i zbog toga sam ovdje s njima. Nije nam lako jer svojim novcem plaćamo sve većinu vremena, recimo hranu, lijekove, prijevoz, plin... Imamo tvrtke i sponzore koji nam pomažu, ali možemo učiniti još više... zajedno idemo dalje!
VIDEO>>Mia Dimšić nakon nastupa: 'Ponosna sam na svoj tim'
I kad pomislim da ne može niže...