Televizijska voditeljica i urednica Marija Miholjek zaljubljena je u svoj posao. Obožava novinarstvo, a nije tajna da urednici, ali i gledatelji obožavaju nju. Crnokosa Đakovčanka svojim je šarmom, a što je važnije i novinarskim i uredničkim kvalitetama pokazala da je “lice” kojemu se vjeruje.
Već kao studentica započela je novinarski put, njezin ugodan glas ubrzo je dobio priliku na đakovačkoj radiopostaji. Poslije kratkog vremena dolazi na televiziju gdje od 2003. godine radi kao HTV-ova dopisnica iz Osijeka.
Nakon dvije godine stiže ponuda s Nove TV koju Marija prihvaća, a cijela Hrvatska upoznaje 33-godišnju voditeljicu koja je svojim znanjem i šarmom postala zaštitno lice prve komercijalne televizije u Lijepoj Našoj.
Rečenicu “Dobra večer, gledate Dnevnik Nove TV” niste izgovorili godinu dana. Sljedeći tjedan “odvozit” ćete prvi dnevnik nakon porođaja. Kakvi vam se osjećaju javljaju?
– Istina je, vraćam se početkom veljače a osjećaji su, moram priznati, pomiješani. Veselim se i sva sam u pripremama za Dnevnik, da što lakše uplovim u prvi radni tjedan.
Znači nadate se mirnom moru, bez opasnih televizijskih ciklona ili sudaranja kamera u vašoj smjeni?
– Vjerujem da neće biti nikakvih problema, ali sigurno je da će mi na samom početku trebati neko vrijeme za prilagodbu, godina dana izvan posla nije malo, ali znam da neće biti problema uz sve divne ljude s kojima radim. Imam doista fantastične kolege u Informativnom programu pa ako dođe do situacije da zapnem, imam puno adresa na koje se mogu obratiti i znam da će mi priskočiti u pomoć.
Kako su kolege reagirali kad su vas vidjeli nakon dugo vremena?
– Moram priznati da je bilo bučno i veselo. Drago mi ih je bilo vidjeti. Čim sam zakoračila u redakciju, čim sam se vidjela sa svima njima, imala sam osjećaj kao da sam se vratila s godišnjeg odmora, a ne s rodiljskog dopusta. Sve to tako mi je brzo prošlo.
Vraćate se kao mama malog Bona. Što se promijenilo u vašem životu od 25. travnja prošle godine kad je vaš sin, koji je dobio ime po zaštitniku grada Vukovara, došao na svijet?
– Biti mama fantastičan je osjećaj. I danas se zateknem u nekim trenucima, kao da mi je sve to nestvarno, “zar sam ja mama?!” Imam sreću što je Bono jako dobro dijete. Kad obavljam neke kućanske poslove dok on spava, potpuno se isključim iz cijele situacije pa najednom ugledam njegovu jaknicu pokraj ostale odjeće i taj čas osjetim euforiju – moje dijete je tu! Majčinstvo je doista prekrasan osjećaj, to stalno ponavljam kolegicama i svima koji me pitaju kako je biti roditelj. Suvišne su velike riječi kad je dijete u pitanju.
I suprug Boris Miholjek i vi priželjkivali ste blizance. Jeste li bili imalo razočarani kad vam se želja nije ostvarila?
– Nimalo, ovaj put ispalo je drugačije. Boris i ja nimalo ne žalimo! Buđenje sa sinovim osmijehom, odlazak na spavanje uz to malo stvorenje neopisiv je osjećaj, a sam pogled na Bona sve stvari baca u drugi ili treći plan, jednostavno svi problemi u tim trenucima nestaju.
Međutim problema će biti jer teško ćete uskladiti brz i težak novinarski ritam s potpunom brigom o malom djetetu?
– Sigurno je da će se stvari promijeniti i da neće izgledati kao što su izgledale prije godinu dana. Pokušat ću odmah nakon posla otići kući, međutim, moja majka je bila samohrani roditelj i ako je ona mogla sama, ne sumnjam da ćemo Boris i ja uskladiti obveze kako bismo pazili na Bona. Sigurno nam neće biti ni lakše ni teže nego ostalim parovima. Često se ovih dana pitam kako će sve skupa izgledati kad se vratim na posao, no ponavljam – ima načina. Kako drugima, tako i nama.
Uvjereni ste da će suprug Boris sjajno odraditi roditeljske obveze dok je mama na poslu?
– On i sin imaju posebnu kemiju, tako da vjerujem da će taj muški duo sjajno “plivati” dok mene nema. Boris će sad uzeti rodiljski kako bi ovih nekoliko kritičnih mjeseci proveo s Bonom i brinuo se za njega.
Kako je došlo do kemije između vas i vašeg supruga, je li točno da je vaš odnos prava srednjoškolska ljubavna priča? Kad ste se upoznali?
– Upoznali smo se čekajući proziv u 1. razred đakovačke Opće gimnazije....
Znači ljubav je planula čim ste zakoračili u srednjoškolsku učionicu?
– Da, ali ja sam tu ljubav “čuvala” do kraja srednje škole, i tek na kraju četvrtog razreda započeli smo vezu. Dotad smo cijelo vrijeme diskretno koketirali, a najbolji pokazatelj mojih osjećaja moglo je biti moje šaptanje Borisu tijekom ispitivanja. Ja kao velika štreberica i odlikašica dobila sam jedan iz zalaganja jer sam mu htjela pomoći.
Vaša tek započeta romansa ubrzo je naišla na prve prepreke. Fakultetski putevi otišli su vam u različitim smjerovima. Kako ste se nosili s vezom na daljinu?
– Nakon što smo i službeno prohodali, ja sam otišla na fakultet u Zagreb, a Boris je otišao u Osijek. Normalno da smo imali uspona i padova, i kao što ste rekli, bila je to veza na daljinu, međutim ja sam dolazila u Osijek, on je dolazio u Zagreb, ali valjda su neke sile htjele da budemo zajedno. Da mi je tada netko rekao da će Boris biti otac mog djeteta i suprug, rekla bih “ma nema šanse”, međutim, uspjeli smo!
Nakon 10 godina veze ljubav iz školskih klupa okrunili ste pravom slavonskom svadbom pred 500 uzvanika u đakovačkoj katedrali, a zanimljivo je da ste pred crkvu stigli sa suncobranom. Kako to?
– Ma iskreno, ja sam vam velika romantičarka u duši i taj suncobran bio je moja velika želja koja mi se ispunila. Jedan mali slatki detalj koji se, mislim, sjajno uklopio u cijelu priču oko mog vjenčanja.
Osim uspjeha na ljubavnom planu, 2005. godina bila je ključna i u poslu jer ste dobili ponudu od Ive Gačić da s HTV-a prijeđete na Novu TV i preselite se u Zagreb.
– Da, ponuda je stigla ubrzo nakon našeg vjenčanja. Svi planovi bili su nam vezani uz Đakovo, a onda me direktorica Informativnog programa pozvala i ponudila mi da prijeđem na Novu TV. Bilo je to vrijeme za još jednu veliku odluku.
Nakon veze na daljinu, tom ponudom za prelazak za Novu TV našli ste se u situaciju da imate i brak na daljinu.
– U cijeloj toj zbrci velikih prilika koja nam se dogodila suprug mi je bio najveća potpora da prihvatim posao na Novoj TV i odselim se u Zagreb. Na početku mi je sve to bilo nestvarno, nisam bila svjesna da se to događa baš meni, ali na kraju smo zajedno odlučili “ponovno na put”. On je tada radio u glazbenoj školi u Đakovu, i kad god je mogao putovao je u Zagreb, a ja sam odmah po završetku tjedne smjene hitala u Đakovo.
Čini se da je ključ vaše sretne veze to što niste puno vremena provodili skupa. Možda je razdvojenost dodatno rasplamsala strast u vama?
– Pa možemo reći da nam je život bio tako raspoređen da se jednostavno nismo mogli zasititi jedno drugoga, zato se i sada tako dobro slažemo.
Kad ste dolazili na Novu TV, ona među gledateljima još nije imala zavidan status kao danas, a uz nju su se vezivali i skandali s bivšim vlasnikom. Što je bilo presudno da napustite HTV?
– Meni je taj poziv bio veliki kompliment i prvi kontakt s timom Informativnog programa Nove TV bio mi je pozitivan. Bila je to ponuda kakvu dobiješ jednom u životu i nema tu nekog mudrovanja. Sve sam to doživjela kao priču da se trud i rad na kraju ipak isplate.
Mislim da su se meni kockice jednostavno odlično posložile, došla sam na televiziju gdje je bila mlada ekipa puna entuzijazma i volje za poslom, pa nije slučajno što je ta “kemija” dala sjajan rezultat a to je da je Dnevnik Nove TV danas najrelevantnija i najgledanija informativna emisija u Hrvatskoj. Prošli predsjednički izbori uistinu su besprijekorno odrađeni, uz velike pohvale gledatelja i struke. Doista sam ponosna i sretna što sam bila kockica u cijelom tom mozaiku zvanom Nova TV, i kroz Dnevnik, ali i Provjereno.
Međutim ima kritika da se Dnevnik naslanja na strategiju infotainmenta, inzistira se na estradizaciji politike, crna kronika ima veliku minutažu, a bizarni likovi koji žele svoju, makar i kratku warholovsku slavu umjesto na medicinskim tretmanima dobivaju minute u udarnom terminu?
– Naš Dnevnik već dugo ima sasvim drugačije atribute poput kredibiliteta, neovisnosti, točnosti i brzine te najvažnije, gledatelji mu najviše vjeruju. Brojke su jasne, Dnevnik Nove TV je najgledaniji...
Znači možemo reći: gledatelji, tražili ste – gledajte?
– Spomenuli ste da ima puno crne kronike, no to je subjektivna ocjena. Neki će gledatelji reći da je ima dosta, a neki da je ima premalo. Na Novoj ne inzistiramo na crnoj kronici više nego što je ima tog dana u dnevnim događajima. A s lakšim temama, kojih ima u posljednjima minutama Dnevnika, želimo gledateljima ponuditi reportažu o holivudskim glumcima ili nekom prestižnom koncertu, što ih jednako zanima, a ponavljam, brojke s podacima gledanosti pokazuju da dobro radimo. I moramo biti načistu – teme koje su nekom gledatelju loše i nezanimljive, drugom su od životne važnosti, a mi radimo za sve skupine gledatelja.
Kako gledate na konkurenciju? Mnogo je novinarki koje ulaze u “televizijski ring” i žele svoj dio kolača? To se dogodilo i s Ivanom Paradžiković, koja je bila vaša novinarka u “Provjerenom” a danas je preuzela vašu voditeljsku i uredničku funkciju.
– Prirodno je i sasvim očekivano u ovom poslu da se mijenjaju uloge i da ljudi napreduju. Na Novoj TV svi imaju priliku pokazati što znaju, a Ivanu je na ekran doveo izvrstan novinarski rad koji sada može potvrditi i kao urednica. A strah od nekih novih i mlađih je neutemeljen ako se koncentriraš na svoj rad.
Znači li to da, bez obzira na nova mlada lica koja puna ambicija dolaze na posao, želite pokazati kako ste unatoč jednogodišnjoj stanci spremni nastaviti voziti u petoj brzini?
– Tako je, ja jednostavno trebam dati maksimum i zadržati povjerenje gledatelja koje je izrazito važno, a što se tiče novih snaga, neka ih je! Svoj ću posao i dalje što kvalitetnije obavljati i pokazati da sam spremna za kvalitetan rast. Drago mi je da ima novih lica koja mogu odraditi sve naše emisije jer time pokazujemo da smo kao kuća sve snažniji.
Među rijetkim ste ženama koje redovito prate sport, a posebice rukomet. Je li to zbog vašeg sugrađanina Domagoja Duvnjaka?
– Istina, Duvnjak mi je jedan od najdražih rukometaša. Redovito na televiziji pratim utakmice na Europskom prvenstvu u Austriji i nadam se da će naša reprezentacija osvojiti zlato, a poput Domagoja i ja u poslu volim koristiti izjavu: “Ostavit ćemo srce na terenu!