Deset godina na Novoj TV proletjelo joj je, kaže, kao deset dana... Vedra, emotivna, analitična... duša slavonska. Sve je to voditeljica Dnevnika Nove TV Marija Miholjek.
Kako je informativna redakcija Nove TV proslavila Večernjakovu ružu Andrije Jarka?
– Još nismo stigli proslaviti u redakciji, ali odlično smo se proveli poslije dodjele nagrade u HNK. Iznimno mi je drago što je on dobio nagradu. Nakon toliko godina, toliko kilometara, toliko izvještaja... Čestitam i ostalim nominiranima u kategoriji TV lice godine, koja je ove godine posebno dobro složena jer činili su ju reporteri koji su duša svake redakcije.
Dnevnik Nove TV redovito je najgledaniji program u zemlji. Osim analitičnosti, relevantnosti, koji je taj presudan faktor koji gledatelje privlači k vama?
– Mislim da smo se uspjeli približiti ljudima. Čast i odgovornost nam je to što nas svaku večer puštaju u svoje domove i nema mi većeg komplimenta nego kad me netko sretne na ulici i kaže: "Evo naše Marije!", dakle kada kažu "vi ste naši". Sjećam se kad se kolega Željko Vela javljao iz Brazila sa Svjetskog nogometnog prvenstva. Nisam stručnjakinja u nogometu, ali za jednu reprezentaciju rekao je da imaju fantastične pojedince, ali nemaju tim. E, pa vezano uz to, mi imamo oboje i to je ključ uspjeha.
Što vas i nakon deset godina u redakciji svaki dan uveseljava u poslu?
– Sretna sam od ulaska u redakciju. Čim vidim Sašu Kopljara koji me nasmije nekom doskočicom, već je to odličan početak za sljedećih 12 radnih sati. Veseli me stvaranje nečeg novog. U ovom poslu nema odmora i opuštanja. Imaš konstrukciju, ali je svaki dan dozidavaš i ne znaš što te čeka. To je neizvjesno ali lijepo.
Koliko vam ono o čemu govorite u Dnevniku pomaže privatno?
– Svi smo se našli u situaciji u kojoj nismo bili sigurni što je za nas dobar izbor, koja su nam prava i obveze, gdje griješimo. Volim priloge podcrtane riječju stručnjaka koji će gledateljima biti motivacija. Primjerice, mene je prilog o europskim zdravstvenim iskaznicama potaknuo da je napravim jer nikada ne znaš hoće li ti zatrebati ako, recimo, slomiš nogu u Mađarskoj. Ili, kao ženi mi je drago što smo Dan narcisa reportažno odradili napravivši i korak dalje: ušli smo u taj mobilni mamograf, porazgovarali s liječnicom, pokazali ženama da taj pregled nije ništa strašno, da traje deset minuta i da je besplatan, a spašava živote. Ako smo pet žena potaknuli na pregled, to je velika stvar.
Nedostaju li vam u studiju adrenalin i blato terena?
– Tri sam godine bila dopisnica javne televizije, prije toga radila na radiju i u lokalnim novinama tako da mi je slavonski teren još uvijek u duši i malo je sela koja nisam obišla. Nekada se javi želja, ali u dnevnom ritmu brzo splasne. Trenutačno sam fokusirana na ovo što radim, ali tko zna kako će se stvari događati. Možda ću opet 'zaprljati čizme', zašto ne.
Kako ste se odlučili studirati baš politologiju?
– Od prvog razreda osnovne škole bila sam u nekim grupama, aktivnostima, zborovima, dramskoj, ritmici, rukometu... voljela sam se i pismeno i usmeno izražavati. Već tada sam znala da ne želim klasično radno vrijeme i nije bilo alternative. Mama kaže da sam kao mala djevojčica, na pitanje što bih voljela biti kad odrastem, pokazivala prstom u ekran i govorila: "Ona teta na televiziji."
Je li bilo momenata u kojima niste znali kako smireno pročitati neku vijest?
– Ponekad je iznimno teško. I mi smo ljudi i to proživljavamo. Posebice u situacijama kada su u pitanju djeca. Kao mama ne mogu tada ne pomisliti na svoju djecu. Ali s godinama svladaš i taj dio profesionalnog izazova koji od tebe traži da ostaneš hladne glave. No ponekad ne treba bježati od emocija jer i gledatelji na neke vijesti reagiraju sa suzom u oku i knedlom u grlu.
Počeli ste na radiju, biste li mogli zamisliti da opet vodite neku radijsku emisiju?
– Prve novinarske zadatke i pokušaje u eteru i prve razgovore s gostima odradila sam na radiju prije 15 godina. O povratku na radio nisam ni razmišljala jer televizija mi je broj jedan, ali i radio obožavam. Svaki ga dan slušam i u kući imam tri prijamnika, u sobi, u kuhinji i u kupaonici. Ali da se vratim... s obzirom na to da živimo u vremenu novih roditeljskih izazova i majka sam djevojčice od dvije i pol godine i dečka od šest godina, mislim da bi trebalo puno više razgovarati u smjeru kako tome doskočiti. Dakle, zanima me kako pronaći kompromis da živimo u 21. stoljeću i da neke stvari ne možeš ignorirati i vratiti se 30 godina unatrag kada nije bilo interneta i društvenih mreža koje kriju potencijalne opasnosti, ali opet ostati u mjeri.
Od koga ste naslijedili brbljavost?
– Od svoje mame. Ja sam jedinica, ali imam puno rodbine i svi smo pričljivi i puno je decibela u igri kad smo na okupu. Volimo se smijati, pjevati... Vrlo smo emotivni.
Kao nepopravljivoj optimistici, kakva su vam predviđanja tijeka društvenog razvoja u Hrvatskoj?
– Vjerujem da će biti bolje. Evo primjera iz Dnevnika u kojem smo imali reportažu o tri mlada poljoprivrednika, obrazovana, s jasnom vizijom budućnosti na selu i novim idejama. Oni pokazuju da imamo potencijala. Kad ne bismo vjerovali da će biti bolje, ništa ne bi imalo smisla.
Nedostaje li vam Đakovo?
– Da, ali kada se javi nostalgija, idemo kući. No naši odlasci sada će biti drugačiji jer preminuo je moj svekar. Svaki odlazak bit će sjećanje na njega... i šetnja, i katedrala, i konji, i tamburaši. Bio je ponosan na sve što radim, predivan čovjek s velikim srcem. Uglavnom, Đakovu se rado vraćam, to je moja polazna točka, a i klincima paše đakovački ritam, sve je usporenije, tamo su bake, moja mama ima prekrasno veliko dvorište. Ma raj.
Mama ste sina Bona i kćeri Zlate... Kako idu skupa dnevna informativna rutina i obitelj?
– Kako drugima, tako i nama. Ne treba od ničega raditi filozofiju, stvari se poslože same po sebi. Nastojim ne razmišljati o problemu koji će biti za 20 dana, već kako ću riješiti sutrašnji dan. Sretna su i vesela djeca i to je najvažnije.
Po kome je Bono dobio ime?
– Po zaštitniku Vukovara. Moj suprug Boris bavi se rasvjetom i razglasom i godinama ozvučava Bono fest u Vukovaru. To mu se ime svidjelo i ono je njegov izbora, a kćer Zlata dobila je ime po mojoj baki.
Mislila sam da ste mu kao strasna obožavateljica glazbe i koncerata dali ime po Bonu Voxu.
– Volim Bona Voxa, ali nije po njemu! I da, volim koncerte... Uglavnom, na Brucea Springsteena voljela bih otići kamo god. Veselim se i Gibonnijevu novom albumu jer on je glazbenik čije koncerte ne propuštam od srednje škole.
Gdje se vidite za pet godina?
– Na istom mjestu. Nemam potrebu razmišljati o nečem drugom.
>>Stara koka i masna juha u negledljivoj RTL-ovoj "Shopping kraljici"
mnogo je lepša s veštačkim zubalom .)