Iza nje je 13 godina novinarskog iskustva i jedna od najgledanijih humorističkih emisija na malim ekranima “Po ure torture” o kojoj se priča i danas. Kad je riječ o njezinu liku i djelu, mogli bismo to sročiti ovako – kao što nima Splita do Splita, tako nema ni Marijane do Marijane Batinić! Snalažljiva, otvorena i temperamentna 31-godišnja Splićanka nikad ne miruje.
Za razliku od natjecatelja reality showa “Survivor”, vi ste u Kostariki mogli uživati. Kako biste opisali svoju avanturu u Srednjoj Americi?
Dva mjeseca Kostarike nisu baš bila rezervirana za tulumarenje. Điravala jesam, i to svakodnevno čamcem od otoka do otoka na kojima su bile lokacije za snimanja. Bilo je divnih trenutaka i guštanja na suncu dok smo plovili morem, a uz čamac bi se stvorila ogromna kornjača, jato dupina ili raža kakvu sam vidjela samo na National Geographicu. No, puno češće smo se borili s valovima, ili bi iz vedrog neba pala kiša i smočila me do gole kože, a onda bi se odjeća sušila na meni. Postala sam imuna na pljuskove, primijetit ćete to kad na kiši na Cvjetnom budem stajala bez kišobrana i mirno razgovarala na mobitel. Bilo je jako teško snimati na tropskom suncu koje doslovno prži, a od vlage jedva dišeš. Nakon odrađenog “Survivora” nekoliko sam dana provela na sjeveru Kostarike i napokon uživala u pravom tropskom raju. Nerijetko se iguane, rakuni i majmuni stvore na plaži pokraj, a ogromne papige are na grani poviše tebe. I nije pretjerivanje, uistinu je tako. Baš "pura vida".
Jeste li se i sami našli u nekim vrlo opasnim situacijama?
Najveći je izazov za mene bio pobijediti strah od visine. Dok su me snimali u helikopteru, morala sam još i izviriti da me sunce osvijetli. Snimali smo i nad rijekom u kojoj ima krokodila, nad oceanom, a na obzoru je samo veliko plavetnilo. Suze su mi tekle dok sam izgovarala najavu, ali nije bilo mjesta za paniku, čak ni kad sam trebala iskočiti iz helikoptera.
Skoknuli ste i do New Yorka?
Prvi put sam bila u Velikoj Jabuci. Pročešljala sam Manhattan uzduž i poprijeko, bila sam na newyorškom vjenčanju i opustošila sam svoj novčanik koji se mjesecima neće oporaviti.
Činite se kao osoba koju ne drži mjesto. Može se reći da ste prava svjetska putnica?
Kad sam se vratila, otac me pitao hoću li se sada kad sam bila na svim kontinentima napokon smiriti, ali je zaboravio da nisam bila u Africi. No Afrika će ipak pričekati. Zaželjela sam se zapadne civilizacije, a i trebam popraviti stanje na računu. Nisam baš štedljiva, u čarapu ne spremam ništa.
Na televiziji ste više od desetljeća. I dok druge ispitujete o intimi, o vama se vrlo malo zna. Jeste li uvijek bili tako brzi na jeziku, nemirni...
Na veliku žalost svojih roditelja koji su htjeli da budem samozatajna i skromna, uvijek sam pokušavala biti u centru pažnje. Podrazumijeva se da sam bila brbljava, brza na jeziku, da sam se bavila svim izvanškolskim aktivnostima koje su bile u ponudi kako bih što manje sjedila u razredu. Vodila sam školsku instrumentalnu grupu, čak i crkveni zbor. Voljela sam se isticati, što moji nikad nisu odobravali. Vjerojatno sam bila takva jer sam bila jedinica do 12. godine. Roditelji nikad nisu bili sretni zbog mog odabira profesije. Mislili su da ću, kad završim studij prava, što sam i učinila prije četiri godine, sjesti u ured i biti pravnica, s radnim vremenom od 8 do 16.
Kako je nastala vaša prva emisija “Po ure torture” kojom ste Splićane uspijevali nasmijati do suza?
Još u srednjoj školi Petra i ja smo volontirale na splitskoj lokalnoj televiziji. Petra je prva počela hodati po razredu s novinarskim rokovnikom, bila je jako važna. Naravno da sam se i ja zainteresirala. Pred sam kraj srednje škole upoznale smo kolegu Tea Peričića i snimile prvu emisiju “Po ure torture”. Ubrzo je to postala najgledanija emisija na svim lokalnim televizijama. I danas, šest godina od zadnje spuštene klape, svakodnevno slušam pitanja prolaznika kad će opet “Po ure torture”...
Kad vas vidim ili čujem, uvijek ste dobre volje. Jeste li takvi i između svoja četiri zida ili i vi imate svoje crne minute?
Ovo mi je najljepši kompliment. Rado bih odgovorila da sam uvijek dobre volje, ali bila bi to velika laž. Bliski ljudi svjedoci su mojih crnih minuta. Točnije crnih sati. I dana.
Uz vaše se ime nerijetko veže i dobar humor. No, jeste li se ikad suočili s nekom teškom životnom situacijom?
Bilo mi je teško kad smo samoinicijativno ugasili “Po ure torture”, a nijedan projekt, unatoč obećanjima, s televizije nismo prodali. Nekim ljudima zamjeram što nam barem nisu ponudili drugi posao na televiziji za minimalac, jer smo bili kvalificiraniji od većine koji su u to vrijeme dobivali poslove. Očito smo se svojim humorom, u kojem smo prozivali mnoge, nekome gadno zamjerili.
Jedno vrijeme često vas se moglo vidjeti u društvu Marka Tolje koji je u šali komentitrao da ste njegova glasnogovornica.
To nije bilo daleko od istine. Otkad znam za sebe, najglasnija sam u društvu i nerijetko me se mora stišavati. Decibele sam malo smanjila u Kostariki, ali neću se prerano radovati. Marko i ja uvijek smo bili samo prijatelji i ništa više od toga. On je jedan od najduhovitijih ljudi koje znam, a crni humor njegova je specijalnost.
Razotkrivena je vaša ljubavna priča s rukometašem Medveščaka Matejem Pašalićem, inače magistrom novinarstva. Čime vas je osvojio?
Pogledom i pozitivnom energijom. Matej je samozatajna i vrijedna osoba, ništa mu nije teško, uz njega se moraš osjećati dobro. Malo je mlađi od mene, ali je vrlo zreo.
Je li postojao netko tko je napravio oluju svih oluja u vašem ljubavnom životu, ali ste, srećom, ostali živi?
Bila je oluja, onda je uslijedila kiša. Nakon duge veze uvijek si povrijeđen, ma kako veza završila.
Biste li se mogli zaljubiti u intelektualca, knjiškog moljca koji, na primjer, ne zna zabiti čavao u zid?
Naravno, ja bih ga podučila kako zabiti brokvu, gletati zid, postaviti parket ili fugirati pločice. Majstor sam za takozvane muške poslove po kući.
Je li vas ikad neki muškarac držao kao kap vode na dlanu ili takvog još tražite?
Nikad ne bih mogla biti s nekim tko me ne drži kao kap vode na dlanu, ni prije, ni sada.
Kako se kao ponosna Splićanka nosite s ‘kerumizacijom’ Splita? Jeste li se ikad upoznali sa splitskim gradonačelnikom?
Već sam nekoliko godina građanka Zagreba, ali čujem da moji bivši sugrađani više vole gledati sjednicu Gradskog vijeća nego utakmicu Hajduka. Upoznala sam Keruma i on je bio jedan od top pet najzabavnijih gostiju u “Po ure torture”. Potrudio se nasmijati i nas i gledatelje. Nikad neću zaboraviti da su mu tri najdraža filma bila “Kum 1”, “Kum 2” i “Kum 3”.
Već nekoliko godina zajedno s Petrom vodite i uređujete Sexpresso. Čiju seksi izjavu pamtite?
Bilo nam je važno da Sexpresso ne bude vulgaran, bile smo čak i u dilemi hoćemo li se prihvatiti posla, a pokazao se kao pun pogodak. Legendarna mi je izjava Mladena Grdovića koji je svima poželio bogat seksualni život i usput pozdravio Hajduk i Torcidu.
Što vas danas čini sretnom?
Obitelj. Prijatelji. Lijepa riječ. Sve više su to sitnice. Poruka. Dobar desert. Kocka čokolade. Čist i uglancan stan. Sat fitnessa.
Tko te uopće doživljava, ha ha