Mario Lipovšek Battifiaca: Problem s humorom je što on nije univerzalan, nije svima sve smiješno

Mario Lipovšek Battifiaca, nominiram za Ružu za radijsku osobu 2022. godine, u zadnje je vrijeme sve više čovjek televizije. I ovaj smo razgovor dogovarali prema njegovom dolasku iz Rijeke u Zagreb, jer došao je na HTV na probu odijela koja će nositi kao jedan od tri voditelja ovogodišnje Dore. Unatoč svemu tome, i velikoj popularnosti koju donosi televizija, on je istinski čovjek radija.

Sjećam ste kako ste lani s punom forcom slavili Ružu koju je dobila emisija „2u 1“ Radio Istre, pa me zanima što ste prvo pomislili kada ste vidjeli da ste vi osobno nominirani ove godine?

Iskreno se ne sjećam prve misli posve točno i precizno. Bilo mi je drago i počašćen sam nominacijom. Sada me svi prijatelji zezaju da je trebao proći nemali broj godina od kako sam na radiju da ljudi shvate da ja to solidno radim i da za taj rad dođu priznanje. A ova nominacija jest priznanje i to veliko, doživljavam ju osobno, ali i skupno, jer oko mene su i drugi ljudi koji Radio Istru osjećaju svojom radio postajom.

Lani ste me nasmijali izjavama da vama pripada malo veći komadić Ruže koju je osvojila emisija, jer ste u njoj i Mario Lipovšek, ali i Marija Pomija. Još od tada vas želim pitati što je pomija?

To je lik koji postoji još od Bijelih udovica. Pomija je ovdje prezime, ali to je hrana koja se daje prascima, dakle napoj. No, Marija je nakon dugih godina na televiziji i u eteru konačno umirovljena.

U vašem medijskom djelovanju puno je satiričkih elemenata. Koliko je teško stvarati satirički program u vremenima kada je TV Dnevnik najveća satira u našim životima?

Mene često doživljavaju komičarem, ali ja se ne osjećam tako, niti moj rad na Radio Istri ima tu notu. Naravnom imam ja te svoje duhovite momente, ali to nije humor kakav stvaraju komičari. Kada vidim nešto što se događa u društvu, ne mogu odoljeti da to ne okrenem i na tu smiješnu stranu. Naša zbilja je postala satira. Dovoljno je samo pogledati tko se sve u ovom društvu predstavlja kao neki važan faktor, danas su svi ti likovi koji su do jučer bili rubni postali dio 'srednje struje'.

Cijela se zemlja svojevremeno dobro zabavljala uz vaše radijske smicalice, svojevrsni skriveni mikrofon, kojeg ste ponekad smjestili i nekim jako važnim ljudima.

Za mene je to igra. Često samog sebe stavim u poziciju slušatelja i zapitam se što bi meni bilo zanimljivo slušati, što bi me 'kupilo' da ostanem na nekoj radijskoj frekvenciji. Uz to kada gledam neke televizijske formate razmišljam kako bi ih se moglo prilagoditi za radijski mediji. No, takve su stvari na radiju jako teške, jer nema tog video elementa. Volim raditi takve stvari jer se one poklapaju s mojom životnom filozofijom, koja kaže da nam u životu treba biti zabavno.

Je li se netko jako naljutio zbog te vaše životne filozofije?

Problem s humorom je što on nije univerzalan, nije svima sve smiješno. Ja sam i inače naslonjen na taj neformalniji pristup mediju, kako radiju, tako i televiziji i odavno sam naučio da se najsmješnije stvari uvijek dogode izravno u programu. Najbolji su uvijek live kontakti kada ljudi ne znaju da su u programu i kada zapravo nisu oko sebe podigli ograde javnog nastupa, kada nemaju onaj imperativ „sada me svi slušaju“. Eter je zapravo živa slika svih nas, a u tim, kako ste rekli smicalicama, uvijek pazim da bude lijepo i toplo. Bilo bi pogubno za radijski program da on nekog vrijeđa, da se zbog njega netko osjeća loše. Pa ja i od sebe radim osobu bedastiju nego što jesam, i ljudi to prepoznaju. Ako sam spreman šaliti se na vlastit račun, onda se smijem šaliti i s njima, ali 'pinku' blaže. Zato se nitko i nije naljutio, jer sve ovo što radim na Radio Istri, a to je moja matična kuća, je pitomo i toplo. Nikada ne bih bilo koga stavio u neugodnu situaciju i zato nema ljutnje.

No, vratimo se malo na početke. Kada ste se i kako zaljubili u radio kao medij?

Prije početaka malo o penziji, ovdje na Radio Istri želio bih dočekati mirovinu. Nikada se nisam bolje osjećao i ovo je radio na kojem sam se pronašao. Imao se neke razgovore i ponude, ali ostajem im vjeran. A počeci su bili kada sam se kao konzument oduševio tom čarolijom radija, kada me je zanimalo kako izgledaj ti ljudi. Kada sam počeo slušati radio, počinjao je raditi Robert Ferlin i sjećam se kako mi je bio blizak samo na slušanje, a danas smo prijatelji. On je izlazio iz te šablone tadašnjeg radija. Kada sam bio dijete nije bilo privatnih postaja, ni radijskim ni televizijskih, a kada su se pojavile, postao sam jedan od ljudi koji su ih stvarali. Da sam se rodio recimo 30 godina ranije, nikada ne bih završio na radiju, tadašnjem radiju. Radio me privukao jer kao i kazalište ima taj živi kontakt s publikom. Odmah osjetiš ima li smisla to što radiš. Televizija i tisak ipak imaju mali odmak, treba vremena da do tebe dođe povratna informacija, a radio je prisan medij. Tu nema ispravka. Što izleti, izletjelo je. Mozak mora raditi brzo jer radio ne trpi tišinu. Moraš nečim ispuniti eter, a što imaš više 'utakmica' pred mikrofonom to si opušteniji, neformalniji... Vremenom naučiš i kako diskusiju s nadmenim i bezobraznim ljudima okrenuti u svoju korist, kako da odgovoriš, ostaneš na nivou i svoj, a ipak dobiješ punat u tom duelu.

No, mnoge čudi da se zbog brojnih 'izleta' na televiziju ipak niste odlučili za 'transfer?

Volim ja televiziju. Na Kanalu Ri sam bio i glavni urednik, stvarao ga. No, stvar je u tome da ne postoji savršeni medij, pa je po meni mudro od svakog medija uzeti najbolje. Televizija daje mogućnosti koje radio nema, ali kada bih morao vagati, uvijek bi ta vaga prevagnula na stranu radija. I uvijek kada gledam ljude na televiziji znam tko od njih ima radijskog iskustva. To se uvijek primijeti: kad ćeš uzeti dah, kako ćeš ispuniti tišinu... Mnogi koji krenu odmah s televizijom zapravo su zakinuti i dobro bi im došao ta radijski moment.

Ako maštamo i da možete ovog časa dobiti emisiju o kakvoj sanjate cijeli svoj život gdje bi ona bila? I kakva bi bila?

To bi ipak bilo na televiziji. U Italiji je jedna od najgledaniji TV emisija „Šalu na stranu“, svojevrsna skrivene kamera, gdje oni smještaju psine najistaknutijim javnim ljudima, od Berlusconija nadalje. Takav format bih volio raditi, jer tu ima taj dio za koji se radi ozbiljan scenarij, zatim studijski dio pun pjevanja, plesa, neformalnih šala....

I možete zamisliti show koji smješta Milanoviću ili Plenkoviću?

Apsolutno! Ali svjestan sam da će ta emisija ostati u ladici želja, jer kod nas to ni kulturološki ne bi prošlo.

Kada sam razgovarala s Anom Lacković Varga rekla je da ćete je vi pobijediti za prsa?

Znam da će zvučati kao floskula ili lažna patetika, ali svaki od nominiranih je zaslužio Ružu. Najiskrenije to mislim. Neke kolege poznajem osobno, znam što i kako svi rade i zato to mogu mirno reći. A ja sam tako i tako navikao na vječno drugo mjesto. Na Melodijama Istra i Kvarnera imam sedam drugih nagrada. Naviknuo sam biti drugi, a to što kod kuće sliku pobjednika gađam je pikadom, to je druga priča. Stoga neka Ana čuva svoje slike. No, šalu na stranu, i bez lažne skromnosti svatko od nominiranih radijskih ljudi bi ove godine mogao pobijediti.

Tko je vaša pratnja na dodjeli Ruža, 24. ožujka u HNK Zagreb?

Najvjerojatnije dio ekipe s Radio Istre, već su se mnogi javili i rezervirali mjesto. Na kraju krajeva bez njih ni ja ne bih stajao tamo, tako da bih nekog iz privatnog dijela života morao švercati.