Legenda našeg radijskog voditeljstva Mario Mihaljević više nije buntovan kao nekad. Estradni ga svijet pamti po vrlo slušanoj emisiji “Zeleni megahertz”, ali i po cjelodnevnim bančenjima i pijančevanjima u kojima se nije štedio, a mnogi se sjećaju i kako je neke šefove gađao pepeljarom čim bi promolili glavu u njegovu sobu.
Sin Branka Mihaljevića, autora kultne pjesme za djecu “Zeko i potočić”, također je uspješno plovio autorskim vodama. Napisao je tekst za “Džuli” Danijela Popovića, “Hrvatine” Đuke Čaića i niz drugih hitova, no sebe je, priznaje, pronašao tek u 41. godini, kada se okrenuo duhovnosti. Ovih dana očekuje dozvolu za registriranje svoje amorističke crkve.
– To je vjerska zajednica koja se temelji na amorizmu i duhovnim knjigama koje sam gutao zadnjih 20 godina. Svjetska novina, ja sam smislio naziv. Jedna je od ključnih rečenica, po meni možda i najbitnija, “Ovaj je život za uživanje, vlastito i svačije”. Druge religije i vjere daju slobodu, ali ne govore da je život za uživanje, nego za patnju, kako bi se nakon te patnje uživalo – govori Mihaljević.
Nije sekta, njih se grozim
Nije, ističe, riječ ni o kakvoj sekti, kojih se grozi. Amorizam je vjera u sve vjere i njihove dobre namjere. Ni u kakvim vjerskim knjigama nije vidio nešto što tjera na rat, mržnju. Svete knjige zovu na ljubav, u svakoj je vjeri, smatra, amorizam u začetku, a ljudi, kaže, to pokvare. Svaka crkva, ističe, ima svoje svećenike, a u amorističkoj crkvi nema hijerarhija. Njihovi će se svećenici zvati mamiji.
– To je kratica od Mario Mihaljević, a zgodno mi je zvučalo. Većina mamija imat će duhovno ime, ali ne izlazim s njihovim imenima dok se crkva ne registrira. Moje duhovno ime je Amior, anagram mog imena. Mami može biti i muškarac i žena, a svaki mami može imenovati sljedećeg mamija. Postoji, dakle, samo jedna hijerarhija, poput vijeća staraca. Tko je stariji, taj je važniji – govori Mihaljević.
Svjestan je toga da će biti prigovora na vjenčanja homoseksualaca, no ne mari. U svojoj crkvi želi vjenčati i pripadnike raznih vjera. Zašto se, pita se Mario, pravoslavka koja voli muslimana ne bi udala pred Bogom a da pritom ne mora prelaziti na drugu vjeru. U amorističkoj crkvi, govori, mamiji će vjenčati svakoga tko to poželi. Bitno je samo da su partneri iskreni jedni prema drugima i da se vole. Nakon razgovora s budućim bračnim partnerima, mami se, priča Mihaljević, mora uvjeriti da se partneri doista vole. A to znači da će razgovarati s njima, pa sa svakim pojedinačno.
– Danas imamo svakakve brakove. Ljudi su homoseksualci, biseksualci, a to taje, što znači da žive odvratno. Dvadeset posto muškaraca su homoseksualci, a u normalnim su brakovima jer živimo u društvu koje njihove emocije ne priznaje. Mogu zamisliti te tragedije, koliko je laži u tim brakovima. Amorističkoj crkvi nebitno je hoće li društvo priznati brak koji se kod nas sklopi. Vjenčat ćemo sve koji se vole. I muškarca s muškarcem, ženu sa ženom ili čak četvero, petero ljudi. Svi mogu biti u bračnoj zajednici – govori Mihaljević.
Niti puši niti pije
Amoristička crkva, govori, neće imati svoje sjedište jer, smatra, crkva je u nama.
– Sjedište je tamo gdje se ljudi vole. Bit će dovoljno da nas nazovu i mamiji će ih obilaziti. Ženit ćemo ih gdje oni hoće i kako oni hoće. Zašto bismo morali imati ceremonije? Zašto ljudi ne bi rekli “želim se ženiti na tom i tom otoku”, pa mami onda dođe i oženi ih. Oni, pak, trebaju izgovoriti samo jednu jedinu rečenicu “bit ćemo zajedno dok se volimo i dok smo iskreni jedno prema drugome” – kaže Mario.
Priznaje da 19 godina unatrag, do svoje 41., nije razmišljao o vjeri jer se bojao Crkve. Kad je pročitao Bibliju, Stari zavjet, bilo ga je strah. Do danas nije promijenio mišljenje.
– Stari zavjet govori da se Boga treba bojati, a meni takav nije odgovarao. Ni danas mi ne odgovara. Osjećam veliku odbojnost, ali poštujem ljude koji vjeruju. Nemam nikakav odnos ni prema ispovijedanju. Čovjek kaže da je zgriješio, svećenik mu oprosti i kaže da izmoli pet Zdravomarija ili Očenaša. A ja ne shvaćam je li molitva dobro ili loše. Jer ako ti govore da je dobro moliti, kako ti onda tu istu molitvu da za kaznu? Je li to kukuruz koji jedeš ili onaj na kojemu klečiš? – pita se Mihaljević.
Danas niti pije niti puši. Cigareta, kojih je nekad pušio i do tri kutije dnevno, ostavio se prije dvije godine, a alkohola prije 13.
– Sve je to život i sve sam to ja. Bilo je višegodišnje traženje sebe samog. I to piće, moja opijanja, društvo u kojemu sam se tada kretao. Noćima bih sjedio i razgovarao s ljudima o stvarima koje me uopće nisu zanimale. Radio sam stvari koje me nisu veselile, bilo je to naprosto uobičajeno, navika. Pa mi je ostalo samo da se napijem da uopće istrpim sve to oko sebe – priznaje.
Marijevi veliki prijatelji, s kojima se druži više od 30 godina, oduševljeni su njegovom promjenom. Zlatko Pejaković, otkriva Mihaljević, vatreni je pobornik amorizma i obećao mu je prvi raditi besplatne koncerte za crkvu.
Duhovnosti se okrenuo kad je ratne 1993. shvatio da mu glava visi o koncu, da ga žele ubiti. Mihaljević je, kaže, bio jedan od osnivača HOS-a, i kad je čuo što se sprema, pobjegao je u Novigrad. Nakon toga i u Tuheljske toplice.
– Možda se sve to u mom životu trebalo dogoditi da prepoznam onaj klik. Kad misliš da nema izlaza, da si potpuno stradao, u tom trenutku se pojavi “ono nešto”, ali svatko drugačije na to reagira. Ja sam te 1993., na Veliki četvrtak, odlazio iz dvorca Mihanović put starih bazena u Tuheljskim toplicama i stao pred nečim što nije bilo ovozemaljsko, nešto potpuno nedoživljeno. I ja, koji ne vjerujem u čin ispovijedi, počeo sam se u sebi ispovijedati. Osjećao sam to blaženstvo i uhvatio se kako pitam: “Jesi li Gospa? Tko si?” To Božje biće osjetio sam više kao ženu nego kao muškarca i razgovarao gotovo 45 minuta. I u toj mojoj ispovijedi sjetio sam se svega što sam u životu zgriješio, osjetio kako miče teret s mene i govori: “Ništa nije loše, ništa strašno. Bilo bi strašno da si lagao. S laži se povrijedi i ljude i sebe.” Od tog trenutka postao sam iskren, prema sebi prije svega, i moj se život počeo mijenjati – govori.
Najviše nevolja sa sobom
Nakon toga više ništa nije bilo isto. Gadnih je nevolja, priznaje, najviše imao sa samim sobom. Zato je i krenuo tražiti odgovore. Izgubio je u toj potrazi pet, šest godina, hodajući od nemila do nedraga, od jednog svećenika do drugog. Neki su mu dali i jako dobre savjete, ali na kraju je shvatio da do odgovora ipak mora sam. A kad se jednom uspostavi kontakt s duhovnim, ističe, dobiju se odgovori na sve.
– To je isto kao kad se priključiš na internet. Dostupno ti je sve, i dobre i loše informacije, stvar je samo u tome kako kanali rade, koje informacije tražiš. Želim ljude naučiti da se svatko može povezati s duhovnim, ali sam treba otkriti kako. Neki to rade kroz molitvu, drugi kroz meditacije...
Sve je to individualno – ističe Mihaljević.
Dosadno mu je..Uzmi te mu primanja ili mu penziju svedite na crkavicu kao i ostalima i čas posla će se zabaviti preživljavanjem iz mjeseca u mjesec !!! :-)