Bliži se još jedno finale showa “Tvoje lice zvuči poznato”. Gledatelji s nestrpljenjem iz emisije u emisiju iščekuju nove transformacije, a u njima je velike uspjehe dosad zaredao talentirani glumac Marko Braić, koji je u popularnoj emisiji pobijedio već četiri puta. U posljednjoj epizodi to mu je pošlo za rukom nakon što je utjelovio britanskog kantautora Rag’n’Bone Mana, a mi smo ga pitali koja mu je transformacija bila najzahtjevnija.
– Sve su mi transformacije bile jako zahtjevne i u isto vrijeme zabavne, teško bi mi bilo izdvojiti samo jednu. Nastojao sam u svakoj uživati, u suprotnom ne bih ni izašao na scenu. Rag’n’Bone Man bio je zahtjevan zbog maske koja je bila užasno teška i pod kojom sam se nenormalno znojio – započinje Marko, ističući da mu je tijelo dehidriralo, a nije mogao otići ni na WC jer bi to dodatno sve zakompliciralo. – Arethu mi nije bilo lako otpjevati, ali ipak ističem Massima, kojeg sam htio dobro imitirati jer sam znao da mogu. Svaka je transformacija imala svoju vrstu zahtjevnosti – objašnjava glumac i dodaje da su snimanja nekad trajala i po 14 sati.
– Mislim da bi mi bio puno veći pritisak da se show prikazuje uživo i da u realnom vremenu imamo priliku osjetiti disanje publike. Nakon što se nastup snimi, nemam više utjecaja na materijal, što je snimljeno, snimljeno je, te vidim nastup kao i publika prvi put na TV-u na dan prikazivanja, tako da je i svima nama finalni proizvod svojevrsno iznenađenje – iskren je Braić, koji potom priznaje da postoje transformacije koje je htio dobiti na “gljivi”, ali mu se sreća nije osmjehnula.
– Jako sam priželjkivao Urbana i bio sam malkice ljubomoran kada ga je Lu dobila, ali sad vidim i da je to bolja transformacija za žensku osobu. Volim njegovu glazbu i boju glasa, htio sam se uživjeti u njegov lik i ući u njegov svijet – kaže nam, a Lu ističe kao svog favorita. – Sad se bližimo kraju i slobodno mogu reći da je ona moj favorit. Prema onome što show poput TLZP-a jest, ona je sa svakom novom emisijom sve detaljnije i vjerodostojnije ulazila u nove uloge. To cijenim. Treba znati pobjeći od sebe, od svog fizičkog ili svoje boje glasa, ipak je ovo prije svega show imitacije – objašnjava. Nakon što je u jednoj od epizoda postao ni više ni manje nego članica žirija Indira Levak, zasuli su ga pohvalama.
– Bit ću iskren, ja sam prije generalne prišao Indiri i rekao joj da se unaprijed ispričavam što je ne mogu imitirati. Do generalne probe jednostavno nije išlo. Nakon što sam si to priznao, došao sam do neke opuštenosti nakon koje sam se počeo igrati materijalom. Snimali smo izjave za dramske probe tik pred generalnu i ja sam se iz vedra neba krenuo šaliti glumeći Indiru. Svi su crkavali od smijeha i to mi je bio znak da sam na dobrom tragu. Nakon toga sve je viđeno u showu i drago mi je da je ispalo tako kako je i ispalo. Lekcija naučena, opusti se i samo se igraj. Suština glume koju lako smetnemo s uma – poručuje 29-godišnjak kojeg smo potom upitali kojeg se člana žirija najviše bojao prije ulaska u show. – Nikoga se nisam bojao, meni je bilo najvažnije nastupe odraditi tako da ih se ja nakon deset ili više godina ne sramim. Uvijek će netko imati nešto za reći, ali to je show. Meni je bilo najvažnije da sam ja zadovoljan i da znam da sam u tom trenutku dao svoj maksimum – tvrdi uz osmijeh. Budući da se niz mjeseci svakodnevno viđao s natjecateljima i prolazio intenzivan tempo priprema maski, šminkanja i proba, zanimalo nas je s kime se najviše zbližio i kakva je atmosfera među njima kad se kamere ugase. – Svi smo se nekako podjednako družili, doduše oni u braku i oni koji su roditelji brže bi otišli svojim kućama od nas drugih, ali uvijek smo se nastojali družiti i podijeliti koju mudru jedni s drugima – opisuje nam iskreno mladić koji je prošle godine osvojio Večernjakovu ružu za novo lice godine. Tada je gledateljima zapao za oko u seriji “Na granici”, gdje je igrao Luku Penavu, a ove godine gledamo ga u “Dar Maru” kao Zorana Mikulića – Zokija. Za likove se ne slaže da su posve različiti jedan od drugog.
– Imao sam problema na početku snimanja zato što su mi likovi bili jako slični jedan drugome. Opet ne mogu drastično mijenjati njihove osobine koje uvjetuje tekst, ali način na koji se obnašaju da. Tražio sam razlike u načinu reagiranja na podražaje. Mentalno su nekako slični, ali ipak ih okolnosti u kojima žive razlikuju. Najteže mi je kod Zokija bilo biti lik koji je frajer, a da mu u isto vrijeme ništa ne ide od ruke – priznaje nam svestrani glumac, koji na pitanje kada je shvatio da je gluma njegov poziv odgovara s lakoćom.
– To sam shvatio dok sam se rađao! – smije se glasno i dodaje u šali: “To mi je bila najbolja predstavlja dosad”. Iza njega je niz upečatljivih uloga, a prije nego što je došao u Zagreb, živio je u istarskom selu Peroju. Završio je srednju Školu primijenjenih umjetnosti i dizajna u Puli, a godinu dana nakon završetka je pauzirao, odnosno odgodio studiranje. – To mi je bila jedna od najljepših godina dosad. Prije toga bio sam izvan Hrvatske na godinu dana tako da sam po povratku s putovanja, a prije odlaska na fakultet godinu htio provesti sa svojima. Trenirao sam atletiku i non-stop izlazio. Imam more lijepih dogodovština iz tog razdoblja – prisjeća se Marko, koji je potom upisao Akademiju scenskih umjetnosti u Sarajevu gdje je diplomirao 2016. Već je iduće godine imao prvu veliku ulogu, i to u prvom domaćem hororu “Egzorcizam”, koji potpisuje Dalibor Matanić. Sada, četiri godine nakon što se otisnuo u svijet glume i na pozornice, kada se događa pandemija i svima nam se mijenja život, Marko ne odustaje.
– Ja sam iznimno zahvalan na ovoj godini. Definitivno je najvažnija godina u mom životu. Nadam se da nikada neću zaboraviti stvari koje sam tijekom svega naučio. Što se tiče mjera, žalosti me to što nisu vjerodostojne i jednake za sve. Samim time gubim povjerenje u njih kao i u one koji ih donose. Ovo je vrijeme pokazalo da reći “nadam se“ nije dovoljno, moramo uvijek biti spremni na situacije u kojima treba djelovati skladno, pravedno, dobronamjerno i slobodno. Moramo naučiti poštovati prava nas samih jednako kao i prava drugih ljudi. Dok smo ti koji pasu, ne možemo lajati jedni na druge, već suprotno tomu – zaključuje Marko.
Od svih gluposti ovo je nešto manja glupost, za razbibrigu..