Nakon predstavljanja u Puli i sarajevska publika će u sklopu Sarajevo Film Festivala 19. kolovoza imati priliku pogledati film "Šesti autobus" Eduarda Galića. Tijekom pada Vukovara u jedan od autobusa ukrcani su zarobljeni branitelji i ranjenici, čija se sudbina ni nakon 30 godina ne zna, a glavnu mušku ulogu u ovoj potresnoj ratnoj drami igra Marko Petrić koji nam je ispričao kako se pripremao za ulogu Josipa i zašto voli surađivati s Eduardom Galićem.
Nakon prikazivanja na Pula film festivalu film "Šesti autobus" mnogi su kritičari proglasili jednom od najboljih domaćih filmova koji se bavi tematikom rata, a još više je pohvala stiglo za vašu ulogu Josipa. Nadate li se sličnom odjeku i na Sarajevo Film Festivalu?
Veseli me što su reakcije na film na Pula Film Festivalu bile pozitivne. Naravno, uvijek je lijepo čuti pohvalu, pogotovo za ovako kompleksnu ulogu koju sam odigrao s mnogo izazova kojima je bilo potrebno odgovoriti na pravi način. Nadam se da će pozitivni komentari uslijediti i u Sarajevu, no ono što najviše priželjkujem jest da ovaj film pogleda što više ljudi u kinima kad krene u distribuciju jer doista donosi nešto drugačije i sigurno vrijedno gledanja i daljnjeg promišljanja.
Što je bilo najizazovnije u pripremi za ulogu Josipa, kako ste se nosili s osjećajima i stanjima kroz koje vaš lik prolazi u filmu?
Zbog ogromnog poštovanja prema svim stradalima, prema činjenici da je ovo ipak film temeljen na istinitim događajima, najteže se bilo odmaknuti od ideje da zapravo ne igram općenitu težinu cijele priče, da ne igram sve sudbine, nego se bavim svakom scenom individualno, trudim se pronaći istinu unutar nje. I tako kreirati jednu po jednu scenu, dok se na kraju ne stvori zaokružena cjelina, odnosno uloga. Film se snimao dulje od tri godine, uslijed pandemije i potresa. Izuzetno zahtjevno bilo je držati kontinuitet lika, pogotovo jer se snimalo u nepravilnim razmacima. Možda ste mogli primijetiti da su neki dosadašnji komentari na moj lik vezani uz "malu preobrazbu" u odnosu na fizičku transformaciju iz Josipa (20), u Josipa (37), no tu bih volio naglasiti i pojasniti da je lik koji tumačim utemeljen na stvarnoj osobi koja u ovom istom razmaku također nije oronula, ostarjela i to je objašnjenje zašto Josip sa 17 godina razlike zapravo ne izgleda bitno drugačije i lošije, osim nekoliko sijedih i, naravno, bora. Ta je stvarna osoba također nastojala pronaći način kako živjeti dalje, unatoč strahotama koje je doživjela i kroz to je također poslana poruka da stvari ili osobe često nisu onakvi kakve u percepcijama očekujemo da budu, jer pravi osjećaji se kriju iznutra, a ne u vanjštini. Bilo je puno fizički zahtjevnih scena, gdje npr. nosim ranjenog suborca niz blatni kanal dubine dva metra, a pada kiša i skliže se kao na toboganu. Jedan krivi korak i mogao sam slomiti zglob ili koljeno i tako ugroziti daljnje kadrove. Ili na primjer kad sam snimali skrivanje od tenkova u jarku u vodi od 8 C°. U ovom filmu bilo je potrebno mnogo ozbiljnosti i promišljanja, izvan samog tehničkog snimanja tako da je zacijelo jedno novo iskustvo.
Bili ste i u Vukovaru i razgovarali s braniteljima u pripremama za film, jesu li ti razgovori bili potresni i kako ste na rat gledali prije bliskog kontakta sa sudionicima Domovinskog rata?
Posjeti Vukovaru bili su vrlo inspirativni i naravno potresni. Ali ono što sam prvo primijetio je nepobjediva životna energija Vukovaraca, svjedoka i sudionika Domovinskog rata. Ta druženja i razgovori razbili su mi sve predrasude koje sam imao. Zamišljao sam neke sive, depresivne, utučene teme, a dočekali su me anegdote pune duha, pune humora i vedrine. Ljudski duh je unatoč svim nevoljama ostao nepokoleban. Nitko od njih ne želi da ih se sažalijeva. I to saznanje mi je bilo ključno u kreiranju lika Josipa. Ljudi koji su unatoč nezamislivim mukama kroz koje su prošli nastavili život, našli svoj put i smisao.
Eduard Galić jedini je filmski redatelj koji mi je dao dvije velike prilike i uloge na filmu. I na tome sam mu beskrajno i zauvijek zahvalan. Edo je, osim što je sjajan redatelj koji vlada zanatom, i nevjerojatno živopisna osoba, a biti u njegovom društvu oplemenjuje. Čuti toliko priča o ljudima, o kojima sam samo čitao, nevjerojatno je. On se sjeća kraja 2. svjetskog rata, razgovarao je s Miroslavom Krležom, snimao s najvećim bardovima glume s ovih prostora. Da smo samo razgovarali, a ne i snimali dva filma, mogao bih reći da sam naučio puno, a ovako se smatram vrlo privilegiran i zahvalnim zbog svega.
Je li ova uloga donijela neke nove ponude na stol, što pripremate za radnu jesen?
Za sada nisam dobio nikakvu novu ponudu na filmu. Bio bih izuzetno sretan da se to promijeni, jer zbilja uživam u tom mediju. Doduše, pročitao sam sjajan scenarij za seriju. Vrlo uzbudljivu adaptaciju Šenoina romana "Zlatarovo zlato." Nadam se da će imati priliku ugledati svijetlo dana jer mislim da su hrvatski klasici nepravedno zapostavljeni. I možda je to smjer u kojem bi trebalo ulagati. Jesen će biti prilično radna. U Gavelli započinjemo s probama krajem 8. mjeseca za novu predstavu. I naravno još nekoliko zanimljivih projekata o kojima trenutačno ne mogu govoriti, no bit će prilike uskoro i o tome podijeliti novosti.
Osim promoviranja filma na festivalima, kako ste proveli ovo ljeto, gdje ste se odmarali i kako punite baterije za nastavak radne godine?
Kao i svake godine, većinu vremena proveo sam u Splitu, izgleda da je ta veza neraskidiva. Zatim na Hvaru te u Dubrovniku, za koji se svaki put iznova iznenadim koliko je čaroban. Ali uskoro se i odmor bliži kraju i krećem u nove radne pustolovine.
Znači morat ću u kino. Prije nego pogledam nemam sto komentirati osim cestitati na odabranoj tematici.