Martin Pogačar: Fićo, auto za sve
Srednja Europa, Zagreb 2022.
Ova knjiga napisana je u najboljim tradicijama čuvene biblioteke XX vek, premda, na žalost, u njoj nikada neće biti objavljena, jer Ivan Čolović ne objavljuje knjige koje su već jednom objavljene na bilo kojemu od naših istih jezika. Njezin autor znanstveni je istraživač u Zavodu za kulturalne i memorijalne studije Znanstveno istraživačkog centra Slovenske akademije znanosti i umjetnosti, a fićom se bavio u sklopu svojih interesa za kompleks sjećanja u postsocijalizmu. Moglo bi se reći da se Martin Pogačar bavi nečim što je u Hrvatskoj (uglavnom) znanstveni i kulturni tabu, jer je svako sjećanje starije od trideset godina subverzivno prema nedodirljivom mitu neovisne, suverene, tisuću godina sanjane Hrvatske. Narodi koji sanjaju slobodni su od sjećanja. Sanjanje je suprotno sjećanju, a ne zaborav.
Pogačar se u svojoj lijepo dizajniranoj i opremljenoj knjizi, s mnoštvom arhivskih i obiteljskih fotografija, bavi mitom fiće kao jugoslavenskog narodnog auta, te nešto manje njegovom poviješću. Bavi se načinima na koje se generacije socijalizma sjećaju fiće, a kroz fiću i sebe samih. Bavi se nostalgijom koja reformatira sjećanja, pretvara ih u neke artificijelne modele, iz kojih zatim nastaju novi mitovi i legende. Knjiga čiji je puni naslov “Fićo, auto za sve: zvijezda jugoslavenskog socijalizma između cesta i uspomena” pokušaj je, vrijedan svakog poštovanja, da se jedna granična znanstvena tema interpretira na dva načina: kao precizna analiza slučaja i kao osobna pripovijest koja neće biti dodatno tumačena. Naime, premda ćemo o fići ozbiljno govoriti, govoreći i o automobilističkom ili o automobilološkom aspektu života u socijalizmu, ili modernog života općenito, uvijek će postojati još nešto što na takav način ne može biti protumačeno. O sjećanjima, kao i o snovima, mora se na kraju i osobno govoriti.
Pogačar izlaže prilično cjelovitu društvenu i kulturnu povijest fiće. I precizno predstavi politički kontekst u kojem se on pojavio i u kojem je proživio svoju za današnje automobilske prilike metuzalemski dugu životnu povijest, od prvog primjerka stvorenog prema talijanskoj licenci, u Crvenoj zastavi iz Kragujevca, godine 1955, do posljednjeg koji je proizveden 1985. Ono što autoru, posve razumljivo, izmiče, sve su bezbrojne reference, kulturološke, antropološke i socijalne, koje su se množile oko fiće i još uvijek se, premda sve manje i manje, skupljaju u sedamdeset godina njegova vijeka. Recimo, nakon što je Pogačar odavno već dovršio svoju knjigu, i vjerojatno se već čekao prijevod na hrvatski (prevoditeljica je Irena Radelj Miličić), prije nekoliko mjeseci na kioscima Tiska u tjednom su ritmu prodavani dijelovi Zastave 750, od koje će kolekcionari, nakon izlaska posljednjeg dijela, moći sastaviti model fiće u razmjeru 1:8. Slogan kampanje bio je: “Sastavite legendarni model Zastave 750!” Kako je jedan auto postao legendaran, što ga je učinilo legendarnim, kada se zapravo rodila legenda? Na posljednji dio pitanja postoji barem djelomičan odgovor: dogodilo se to nakon Jugoslavije i nakon socijalizma!
Pogačar krajnje skrupulozno prati rađanje i transformacije jednog mita, obziran je prema sjećanjima, a ovaj mu, pretjerano zainteresiran čitatelj stavlja samo jednu primjedbu: osim što na više mjesta konstatira da je fićo iz današnje perspektive loš auto, koji se fatalno često kvario, i što jednom ili dvaput spomene fenomen nesinkronizirane prve brzine na kvačilu (zbog čega si morao stati da bi iz druge brzine vratio u prvu, što je na usponu bila prilično zanimljiva šoferska operacija), autor knjige zapravo ne kaže kakav je fićo bio auto, kako ga je bilo voziti, kako se ponašao na cesti, na što je bio osjetljiv, kako se osjećaš dok ga voziš… I na kraju, kako je bilo polagati vozački ispit na fići, naročito u nekom lijepom i brdovitom gradu one Jugoslavije, pred komisijom koja je sjedila na stražnjem sjedalu… Svog čitatelja Martin Pogačar ne uvjeri da je ikad vozio fiću, što ovom čitatelju malo zasmeta. Ali možda to i nije prigovor ovoj dobroj, pametnoj i važnoj knjizi, koju preporučujemo svakome tko bi se malo bavio vlastitim sjećanjima. Fićo tu i nije toliko važan. Važno je razlikovanje sna od sjećanja, mita od činjenice.
Predrag Knežević: Fićin bukvar
Ovu knjigu možete naći na polici svakoga boljeg ex-jugoslavenskog antikvarijata. Objavljena je u bezbroj izdanja, a ukupna njezina naklada vrlo vjerojatno je čini jednom od desetak najtiražnijih knjiga u jugoslavenskoj povijesti. Ako je Boga i pravde na zemlji, njezin autor Predrag Knežević opasno se obogatio pisanjem "Fićinog bukvara". Inače, riječ je o jedinstvenoj knjizi u povijesti našeg automobilstva. Dok su svi drugi automobilski priručnici oduvijek (pa tako i danas) služili tome da vas pouče sigurnoj vožnji i tome čemu što u nekom autu služi i kako se do čega u autu dolazi, "Fićin bukvar" na trenutke je mala škola života, knjiga o svakodnevici s fićom, koja vas kvalificira i za sitne popravke vašega "limenog ljubimca". Danas po svojim kućnim bibliotekama imam dva primjerka ove knjige, a u kaosu Sepetarevca postojao je (i nestao) još jedan, s mojom posvetom mami, nakon što je u jesen 1978. kupila fiću, koji će, nakon što položim vozački, biti i moj prvi auto (SA 128-299).
Zastava 750 LE, rukovanje i održavanje
Knjiga horizontalno izduženog formata, koja je, po sjećanju, imala stotinjak stranica. Korice su bile jarko crvenog formata. Na njima je uz naslov bio tehnički crtež fiće, nacrtanog iz profila. Knjiga se, kada je barba Dragan našeg fiću dovezao iz Pećigrada, tojest iz Cazina, i parkirao ga na strmini Sepetarevca, nalazila na polici ispred suvozačkog sjedala. Fićo je mirisao na novi auto, a knjiga je mirisala na štampu i ljepilo. Papir je bio vrlo gladak, stranice s mnogo tehničkih nacrta. Volio sam ovu knjigu. Žao mi je što se negdje izgubila i što mi je od našeg fiće ostala samo prometna dozvola.
VIDEO>>Maksimir su ovoliko napunili U2 i Bon Jovi, a sada i koncert Progledaj srcem: Provjerite tko su izvođači čije nastupe je pratilo 50.000 ljudi, a spotovi imaju milijune pregleda!