Massimo Savić kao klinac zarađivao raznoseći novine

Najljepše mi je kad mogu svirati sa svojim bendom. Uživo, pred publikom dati im ono najbolje od sebe – kaže Massimo Savić koji će na Valentinovo održati dugoočekivani koncert u Zagrebu. Dok pjeva na pozornici, Massima znamo kao uvijek dotjeranog gospodina koji ponosno nosi skrojena odijela po njegovoj mjeri. Takav je, kaže, bio i kao mali. Naime, djed Giovanni iz Italije kupovao mu je dječja odjela. Pjevač je nosio male košulje, hlače, leptir-mašne, tregere i čarapice. Bio je najstariji unuk tako da je oduvijek bio mažen i pažen od rodbine. Savić o djetinjstvu priča vrlo rado.

– Proveo sam ga u Italiji i Australiji, ali to za mene nisu bile daleke i strane zemlje jer sam tamo bio kod svoje obitelji. U Napulju sam bio kod djeda i bake. Kad sam imao tri godine, otac me ostavio pa je majka odlučila otići iz Raše. Nakon tri godine vratio sam se s majkom u Istru. S 12 godina otišao sam na godinu dana u Milano, kod iste te obitelji koja se iz Napulja tamo preselila – prisjeća se Savić. Nakon toga opet su se selili. Brodom iz Genove krenuli su na trotjedno putovanje brodom koji je plovio do Australije. Tamo je živio dvije i pol godine. Najljepše su anegdote iz tog razdoblja, ističe, s putovanja jer je to za njega bila velika avantura.

– Na brodu do Australije razvio sam ljubav prema moru i putovanjima općenito. Putovati brodom je najljepše. To je kao mali grad. Avion mi ne znači ništa, osim brzine, a to je iscrpljujuće – smatra Massimo.

U Sydneyu je živio u bogataškoj obitelji, gdje je njegova majka Elde radila kao voditeljica posluge židovske obitelji Moss u elitnom dijelu grada.

– Majka i ja imali smo poseban stan, a u dvorištu je bio veliki bazen u koji sam svako jutro skakao i plivao. Jako mi je lijepo bilo to razdoblje života, ali nisam se umislio ili razmazio jer mi je već tada bilo jasno tko smo mi u toj obitelji. Moja majka je tamo samo radila i shvatio sam koliko je bitno zarađivati, pa sam uskoro prvi džeparac dobio tako što sam na biciklu u zoru raznosio novine, a popodne bih čistio bazene po susjedstvu – kaže pjevač.

U Sydneyu je išao u englesku školu i nije imao problema s gradivom. Bio je, kaže, pametniji od drugih jer je naše školstvo mnogo bolje od njihova. U sedmom razredu osnovne škole vratio se u Istru. Bilo mu je teško jer je zaboravio hrvatski jezik. S majkom, rodbinom i tom obitelji pričao je dugo godine samo talijanski i engleski. No, brzo se prilagodio uz prijatelje iz Raše, s kojima se stalno družio.

– Bio sam omiljen i zanimljiv jer sam živio u inozemstvu te zabavan zbijajući uvijek šale. Imao sam prijatelje gdje god bih došao, a moje avanture s putovanja brodom bile su im uzbudljive – kaže nam s osmijehom. Tada je upao u ekipu koja se voljela fizički obračunavati.

– Tučnjave među vršnjacima sastavni su dio odrastanja. Muško društvo time se dokazivalo. No, moja ekipa napravila je i nekoliko ružnih stvari, između ostalog i provale. Ja sam im držao stražu i zato sam zaradio redoviti odlazak kod socijalnog radnika Branimira koji mi je zapravo pomogao da se stabiliziram i nađem novi život u Zagrebu – priznaje. Upravo ga je taj socijalni radnik ohrabrio da ode u Zagreb i slijedi svoje snove jer mu je bilo teško ostaviti majku samu u Istri. Da nije otišao, vjerojatno nikad ne bi bilo “Sjaja u tami”.

– Album je već bio u trgovinama i ljudi su mi počeli govoriti da im se sviđa, ali tek kad sam u Praškoj ulici u četiri sata ujutro čuo melodiju pjesme “Sjaj u tami” i vidio kako je zvižduče čistač dok mete ulicu, postao sam svjestan da je to hit – kaže Massimo. Iako je tada postao slavan, nije se umislio.

– Ne gledam se kao da sam slavan. Gubitak anonimnosti, intervjui i pojavljivanje na TV-u dio je ovog posla i svjestan sam toga da me svi znaju – otvoreno kaže. Ipak, najsretniji je na pozornici. Unesen u pjesmu, a posebno onda kad mu je prvu pjesmu napisala Eni Konić.

– Apsolutno sam romantičan i to je tajna uspješnosti braka moje supruge i mene. Kad je jedno od nas bolje, podigne ovog drugog kojem je lošije. Uvijek imamo lijepu i toplu riječ da uputimo jedno drugome te uvijek imamo dovoljno zagrljaja i poljubaca. To je za mene romantika i ponosim se svojom obitelji – ističe glazbenik. Toliko se nadopunjuje s Eni da zna pogoditi svaki poklon.

– Volim je iznenaditi, ali najviše sitnicom i ne mora biti Valentinovo da bih se sjetio toga. Svakih pet godina darujem joj skupocjeni poklon, ali nikad ne pretjerujem. Osluškujem što bi ona htjela i tako je najlakše obradujem. Jednom sam u Podgorici vidio jednu predivnu večernju haljinu. Bila je na lutki i točno sam procijenio da bi to moglo mojoj supruzi odlično pristajati. Pogodio sam. Stajala joj je savršeno – hvali se Massimo uz kojeg je supruga bila i 1998., kada je otkazao suradnju menadžeru i skladatelju Zrinku Tutiću i otišao s bendom Metal Guru u Lisabon predstavljati Hrvatsku na EXPO-u. Uzlazna putanja karijere počela je 2002., kad je potpisao ugovor s Aquarius Recordsom koji mu izdaje album “Vještina”. Željan povratka u bend polako je okupio ekipu. U tome mu pomaže i supruga koja mu predlaže gitarista Željka Romca. “Alkemičari” se okupljaju i pjevač kreće sa serijom koncerata. Nastaje album “Vještina II” na kojoj Max, kako ga od milja prijatelj zovu, ostvaruje svoje dječačke želje – da u bendu ima prijatelje glazbenike, a ne samo virtuoze s kojima nema dobre vibracije.