Nije lako biti Matija Dedić, ne samo zbog svega što je postigao kao vrhunski glazbenik koji radi aktivno iz sezone u sezonu na nekoliko područja nego i zato što je na domaćoj sceni instrumentalna glazba prilično opasno i veliko “minsko polje”. S kojeg su samo najbolji i najsposobniji izašli “živi”, a tek neki kao pobjednici. “Matija svira Arsena” iz 2015. bio je razdjelnica s kojom je čak i tromo domaće tržište pokazalo da pred ključnim projektom dvojbe nema.
Lako što je na popisima kritičara proglašen za album godine, ali čak pet osvojenih nagrada Porin, uključujući i onaj u kategoriji albuma godine – što se dogodilo prvi put nekom instrumentalnom domaćem jazz albumu – pokazalo je da velike proboje rade oni najbolji.
Dapače, kao najprodavaniji domaći album 2015. “Matija svira Arsena” svjedočio je rijetkoj pojavi, usuglašenosti stručne javnosti i poklonika iz redova kritičara sa željama masovne publike. Radilo se o projektu čiji je značaj debelo nadilazio granice jedne sezone ili karijere i čije će se posljedice tek osjetiti na funkcioniranju glazbene industrije kod nas. Jednostavnije rečeno, radilo se ne samo o kreativnom proboju nego i velikom komercijalnom uspjehu čiji će značaj na tržištu kulture tek s vremenom biti potpuno jasan.
Na pitanje kako nastaviti dalje najbolji odgovor, tj. odgovore, dao je sam Matija Dedić.
Radeći istovremeno promišljeno, impulzivno i instinktivno – naravno, sa sviračkim sposobnostima koje posjeduje – Dedić u vremenu sasvim opipljivog “globalnog sela” McLuhana i povezanosti raznih kulturnih frakcija i zvukova svijeta, ne radi razliku između domaće, regionalne i svjetske scene. Nego je u godini nakon najvećeg uspjeha javnosti priuštio nekoliko izvrsnih albuma snimljenih s glazbenicima s različitih strana svijeta i pokazao da glazba zaista ne poznaje granice.
Novi album „Male ljubavi (…susreti)“ zasigurno će opet biti “bomba” u ranije spomenutom minskom polju, sposobna aktivirati mnoge emocije, analize i reakcije u medijima i kod publike. Odabravši među jedanaest pjesama neke od ključnih, poznatih i skrivenih predložaka, autorskih pjesama i tradicionala, reinterpretacijom istih postigao je efekt prirodnog nastavka albuma “Matija svira Arsena” koji je, složit ćemo se, bilo prilično teško proslijediti idućim projektom. A koji pak, jer govorimo o glazbeniku sklonom avanturama, krije neke važne pomake, “dodatke” i vrhunsku svirku u nekim drugačijim registrima.
Prvi tonovi harmonike u uvodnoj Runjićevoj “Potraži me u predgrađu” govore da je jedan od ključeva u Merimi Ključo, sjajnoj sarajevskoj glazbenici koja sudjeluje u pet pjesama i s kojom Matija prvi put u karijeri spaja tipke svog klavira s tipkama harmonike. Ključo sam prvi puta uživo čuo lani kad je svirala u predstavi “Velika bilježnica” u ZKM-u, a spoj nje i Matije Dedića otkriva nadahnutu, inovativnu i punokrvnu sviračku suradnju. Tradicionali “Što te nema” i “Kradem ti se u večeri”, te Arsenove “Otkako te ne volim” i “Odlazak” – ovaj puta bez teksta Tina Ujevića – dovode Dedića i Ključo do lijepog melankoličnog ambijenta, pri čemu pažljivi i profinjeni prsti oboje njih paze da “ne nagaze” onog drugog, jer radi se o filigranskoj, delikatnoj svirci.
Energična klavirska svirka
Ukratko, jedna od onih važnih suradnji čiji je završni rezultat veći od zbroja sastavnih dijelova, iako je puno tipki koje koriste. Radi se o Matijinu albumu s nekoliko gostiju, ali su Runjićeva “Molitva za Magdalenu”, Arsenova “Vraćam se” i Gibin “Divji cvit” solistički klavirski recitali s prepoznatljivim tonom i interpretacijom klavirista koji preciznom svirkom ne gubi emotivni potpis, a u stanju je melodiju rastaviti i sastaviti tako da primijetite sve ono što prije niste znali da postoji u njoj.
Na Arsenovoj “O, mladosti” i “Nije htjela” Kemala Montena sudjeluje Stanislav Kovačić s čelom. Elegični spoj tipki i gudala u Arsenovoj “Što me čini sretnom” na sasvim drugačiji način prosljeđuju basist Alen Svetopetrić i gitarist Silvio Pasarić s Matijom u najenergičnijoj klavirskoj svirci na albumu, u “otvorenoj” maniri prog-rocka Yesa, kao da su Rick Wakeman i Steve Howe opet zajedno.
Kao što “Odlasku” ne nedostaje vokal i tekst tako i ostale pjesme govore i daju slušatelju tone sadržaja, precizno, jezgrovito i nadahnuto, s “držanjem tema” u relativno kratkim minutažama trajanja za ovako sposobne glazbenike. Može se pretpostaviti da će na koncertima uslijediti produžene verzije, jer prostor se naslućuje, kao i moguća gostovanja i suradnje uživo.
Prva prilika da se ove materijale provjeri uživo u Zagrebu bit će u jednom od dva koncerta „Matija Dedić i prijatelji“ krajem kolovoza na Ljetnoj sceni Amadeo, gdje će mu se pridružiti nova suradnica Merima Ključo, Gabi Novak, Sara Renar i Lidija Bajuk. A upravo je imaginacija i naslućivanje, pored konkretne svirke, ono što razlikuje glazbu za jednokratnu upotrebu i onu koja otvara neke drugačije, neomeđene prostore koji ne podliježu uobičajenoj kategorizaciji. Matija Dedić odavno je sam svoja kategorija, preciznije, više njih.
Matija se provlači na ime oca, koji također nije bio bog zna što od glazbenika. Jedna ruka je previše da bi se pobrojalo vrijednih pjesama Arsena, ali je znao plagirati i uvlačiti se politicu u...