Protekli vikend proveo sam u zagrljaju Mirogoja i Krematorija.
Bili su dani Svih svetih. Dani spaljenih i pokopanih.
Crvene ruže i svijeće za moje najmilije.
I susret s nekim starim prijateljima koji su davno umrli, ali još nisu kremirani.
Gledam ih kako se tresu i grickaju pečene kestene.
Nestrpljivo čekajući da zakorače u pretrpani bus.
I odjure u prvu otprtu birtiju. Na alkoholnu infuziju.
Živi. A umrli.
E to me dotuklo.
I potaklo na razmišljanje o kraćenju dnevnih doza crnog vina.
Osluškujući šaptanje živih mrtvaca javi mi se Pavle Pavlović. Legenda svekolikog novinarstva.
– Svrati na promociju knjige o Fosilima u Gajevu. Zec će ti za mene, suprugu i sina dati karte za koncert.
Pavlova želja, meni zapovijed.
Dugo ne vidjeh ni Vladimira Kočiša Zeca.
Uplaši me autor biografije Mario Mihaljević koji je, citirajući pametovanje umjetne inteligencije, u uvodu knjige napisao: "Nažalost, neki članovi grupe kao što su Rajko Dujmić i Vladimir Kočiš Zec preminuli su u međuvremenu".
Penjući se štengama u knjižari Tisak Media psovao sam u sebi tu umjetnu inteligenciju.
Dočekao me Zec. Živ i zdrav. S ulaznicama za Paju.
– Trebaš li ti karte? – ponudi mi prijateljski.
– Zadnji put sam bio na koncertu Fatsa Domina u Lisinskom.
Ne volim gužve.
– Vjeruj ni ja. Najviše uživam u planinarenju sa suprugom.
– Na Sljemenu?
– Ni pod razno. Na Sljemenu bih svako malo sretao ljude koji me prepoznaju. Idemo na Žumberak, Japetić, Plešivicu..
Mislim si. Jebala ih umjetna inteligencija koja pokapa žive.
Zec je kao Đekna. Nije umro, a ne zna se ni kad će.
Pjeva, svira, pleše i planinari k'o tinejdžer.
VEZANI ČLANCI:
Spustio sam se s galerije među ljude i ugledao starog prijatelja, glumca, pjevača i kompozitora Milu Rupčića.
– Zec i ja išli smo skupa u Tehničku školu. Dečki iz razreda dali su mu nadimak Zec jer nas je na srednjoškolskom igralištu pretrčavao kao malu dječicu.
Zadnja stiže i filmska diva Sanjica.
Javio sam Paji da su karte v žepu.
On mi šapnu ekskluzivu vezanu za Sanju i Dražena Petrovića.
– Ne'š vjerovat, Neno Šarić me jednom zgodom nagovarao da Sanju spojimo s Draženom. Poslije se sam u nju zaljubio. Nastavak znaš.
Život piše romane. A Mario duhovite stihove.
– Znaš da se Mihaljević i ja još nismo upoznali. A iz istog smo sela – reče mi urednik knjige Žarko Ivković.
Nailazi Mario. Spajam ih.
– Mi smo stvarno zemljaci – reče Mario.
– Odakle? – znatiželjan sam.
– Iz Livna! – odgovoriše uglas.
Ma postoji li bar netko u Zagrebu da nije bar malčice podrijetlom iz Livna?
Iliti Livorna.
ZEKO JE ŠOKCIMA OBEĆAO TITULU
Nova Gradiška, Požega (studeni 2024.)
Dugo je trajalo obećanje o smanjenju srkanja crnog. Ma, nema šanse.
Ispod Maksimirskih tribina sjedamo u kombije i pravac Slavonija.
U Požegu. Moj omiljeni grad.
Što zbog vina. Što zbog dragih prijatelja.
Kuma Branka Živkovića. I velečasnog Stjepana Štefaneka.
Koji je krstio Kužeova sina Marka.
Šteta što zbog tekme nije mogao s nama. Da čuje Požežane kako skandiraju.
– Joža Kuže, Joža Kuže...!
Generalka "Plave noći" bila je u Novoj Gradiški.
FOTO 'U hotelu Marjan u Splitu Novi Fosili i ja smo dobili doživotnu zabranu ulaska'
Oglasio se Tomo Šokota.
– Dečki nas čekaju u kafiću Rubikon.
A tamo slavonska ikebana. Stol pun suhomesnatih delicija. I slavonskih tartufa – čvaraka.
Srknemo putnu.
A već nakon nekoliko kilometara oglasi se Goran Vlaović.
– Red je da svratimo i kod mojih.
Opet ista priča. Plus ćevapčići od divljači.
I napokon, eto nas u svečanoj dvorani. Zvanoj "Glorija".
Oko 500 modrih duša dočekaše Maksimirsku ekspediciju ovacijama. Nebo se plavi...
– Vjerujte mi, brzo ćemo stići Hajduka i obraniti titulu prvaka – podigao je atmosferu predsjednik Zajec.
Potom je javno prozvao Sanjina Španovića da otvori ples.
A sam je bio najčešća meta slikavanja i selfija.
O'š navijača. O'š navijačica.
– Zeko, ti si u klubu "Armani", a ostali su ipak samo parfemi – rekoh starom prijatelju.
Koji je svjestan da na njemu visi, i o njemu ovisi, puno toga u klubu. Gotovo sve.
Naš domaćin Žile porazgovarao je s predsjednikom Uprave Zvonimirom Manenicom.
– Očekujemo da će Dinamo, nakon 10 godina pauze, nastaviti tradiciju gostovanja u Požegi.
– Vidjet ćemo kalendar i pronaći slobodan termin – obeća Manenica.
Zeko je to blagoslovio. A ja ovjerio.
Puno toga se spilo i slilo u nas. Deverić, Vlaović, Mustedanagić i Šokota kartali su putem belicu. Nebitno tko je dobio.
Komljenović, Marić, Škec, Mićko, Tomo, Par i ja evocirali smo modre uspomene.
Prekrasna "Plava noć". Uz slavonski bećarac i "Košulju plavu".
Silvio Marić bio je glavna pokretačka snaga.
Kakva je samo igračina bio.
To znamo.
A vjerujte mi, organizator je još bolji.
Što smo pripovijedali u kombiju, ne bih hitio u priču.
Bilo je svega i svačega.
Preveć pikanterija koje moraju na hlađenje.
Do daljnjeg.
MATUŠKO: VIŠE SLIČIM LUKI NEGO ACI
Podrumi vinski (studeni 2024.)
Uoči slavonske premijere "Dražena" odveli smo Pavla Matuška, filmskog Acu Petrovića, na privikavanje u Bizeljske Gorice.
Na Zagrebačkoj projekciji nije ga bilo.
– Vozio sam suprugu u Nizozemsku gdje radi kao kostimograf na snimanju serije. Moja Gabrijela je trudna pa moram biti dodatno pažljiv.
– Curica ili dečko?
– Curica i zvat će se Franka.
– A kad dođe dečko?
– Nazvat ćemo ga Petro. Po Draženu Petroviću kojeg su tako zvali u Americi.
Iz Slavonskog Broda javlja nam se zajednički prijatelj Tomislav Babić.
– Pavle ti je bio briljantan košarkaš.
– Tomica malo pretjeruje. Igrao sam profesionalno u više klubova, ali ljubav prema glumi je prevagnula.
– Što nakon "Dražena"?
– Snimao sam nešto u novim nastavcima serije "Oblak u službi zakona". A intendantica Varaždinskog HNK Senka Bulić ponudila mi je suradnju što sam s veseljem prihvatio.
Nakon degustacije slatkog muškata vinara Romana Matjašića dosjetimo se kako bi Matuško, jednog dana, mogao glumiti Luku Dončića.
– Iskreno, više sličim Luki nego Aci.
Kod Slaveka Omerza malo smo prizalogajili i degustirali mlada vina.
Fotkao sam Pavla s našim 92-godišnjim domaćinom i prijateljem.
Na predzadnjoj vinskoj postaji, kod Simona Pinterića, ponovo spika o Matušku kao budućem Dončiću.
– Stvarno mu je sličan. Samo bi mu ja trebal posudit desetak kila – primijeti Simon.
I na kraju cuker komt culezt.
Degustacija meni najdraže Oljevine. Gold Amerike.
Kod vinskog čarobnjaka Bojana Berkovića.
I njemu se dopala ideja da Pavle glumi Luku.
– Kad bu premijera filma o Dončiću, ja bum doniral vina – reče Bojan i filmskom Aci darova svoju čuvenu Oljevinu.
Na putu prema doma Pavla zove supruga Gabrijela.
– Kad si doma?
– Brzo, jer moram stići na Gavelline večeri. Gostuje Varaždinski HNK.
I ja, predajući ovaj tekst, polako se spremam na Bobijeve dane u Histrionski dom.
O tome više druge nedjelje.
VIDEO Napokon se oglasila Blanka Vlašić nakon što se doznalo da je u otvorenom braku! Otkrila kako se osjeća